P
rije 100 godina, 1. travnja 1922. godine, u progonstvu na otoku Madeiri u 35. godini preminuo je car Karlo, posljednji austrijski car i ugarski kralj. Nadvojvoda Carl Franz Joseph – kasnije car Karlo – rođen je 17. kolovoza 1887. u dvorcu Persenbeug u Donjoj Austriji. Roditelji su mu bili nadvojvoda Otto (1865.-1906.) i pobožna princeza Maria Josepha od Saske (1867.-1944.). Mladi nadvojvoda je još kao dijete bio vrlo religiozan i iskazivao je posebnu pobožnost prema Presvetome Sakramentu i Presvetome Srcu Isusovu. Kao rezultat morganatskog braka njegovog ujaka Franza Ferdinanda 1900. i rane smrti vlastitog oca 1906., došao je Carl Franz Joseph neočekivano na drugo mjesto u nasljednom redu, nakon nadvojvode Franje Ferdinanda, nećaka cara Franje Josipa (1830.-1916.). Njegov jedini sin, prijestolonasljednik Rudolf (1858.-1889.) poginuo je u tragediji kod Mayerlinga.
Godine 1911., na radost i olakšanje staroga cara, oženio se princezom Zitom od Bourbon-Parme (1892.-1989.). Srećom, to je bio brak iz ljubavi. Zita je dijelila duboku katoličku pobožnost i političke stavove svoga muža. Postala mu je velika podrška u životu i bliski savjetnik tijekom njegove buduće vladavine kao cara i kralja. Neočekivani atentat na njegovog strica Franju Ferdinanda i njegovu tetku 28. lipnja 1914. u Sarajevu iznenada je učinio 26-godišnjeg nadvojvodu neposrednim prijestolonasljednikom. Atentat je doveo do izbijanja Prvoga svjetskog rata s milijunima mrtvih.
Nadvojvoda Carl Franz Joseph služio je kao časnik na sva tri ratna fronta Austro-Ugarske. To je omogućilo budućem monarhu da se osvjedoči o bijedi i okrutnosti rata.
Car Franjo Josip preminuo je nakon 68 godina vladavine 21. studenog 1916. u 86. godini života u palači Schönbrunn u Beču. Nadvojvoda Carl postao je austrijski car Karlo I. Ugarska, drugi dio Dvojne monarhije, inzistirala je da se dā okruniti. Tako mu je u Budimpešti 30. prosinca postavljena kruna kao ugarskome kralju Karlu IV. U svom manifestu povodom ustoličenja car je izjavio:
„Želim učiniti sve da što prije protjeram strahote i žrtve rata, da povratim blagoslove mira za svoje narode koji su im jako nedostajali...“
To je doista bio njegov vladalački program. Karlo je priznao – za razliku od najvišega zapovjedništva njemačke vojske – da se rat ne može dobiti. Težio je za općim mirom i ranim svršetkom rata. Poduzeo je i podržao nekoliko mirovnih pokušaja. Nijedan od tih napora nije donio željeni uspjeh. Neuspješna „afera Sixtus“ je propala, s razornim učincima na reputaciju dobronamjernog mladog cara. Zalagao se za zasebni mir kada njegova zemlja i narodi više nisu mogli. No njemački ratni saveznik ostao je bez razumijevanja.
Na unutarnjem političkom planu promicao je car Karl društvene reforme (npr. zaštitu stanara) i političku amnestiju. Osnovao je prvo Ministarstvo socijalne skrbi i Ministarstvo javnoga zdravstva. Ponovno je 1914. sazvao Carevinsko vijeće kako bi normalizirao politički život u pripremi za poslijeratno razdoblje. U austrijskoj polovici dvojne monarhije osnovao je komisiju za ustavnu reformu. Također je nastavio posjećivati bojišnicu te je održavao bliski osobni kontakt sa svojim vojnicima. Mladi car je 16. listopada 1918. – kada se nazire kraj rata – objavio „u zadnji čas“ manifest koji je Austriju transformirao u svojevrsnu saveznu državu. Očajnički pokušaj da spasi svoje carstvo? Ili bolje rečeno signal svojim ljudima da im pokaže put u budućnost? Međutim, bilo je prekasno. U studenom 1918. rat je završio i sve se srušilo u kaosu. Dana 11. studenoga ministri carske vlade došli su u palaču Schönbrunn – ispunjeni strahom od revolucije na ulicama Beča – kako bi uvjerili cara da abdicira. Ali Karlo je bio uvjeren da ne može mirne savjesti položiti krunu. Abdikacija bi bila dezerterstvo! Kao car osjećao je uvijek obvezu prema Bogu i svojim podanicima. Carica Zita ga je ohrabrila u tom stavu. Na kraju je bio spreman odreći se osobnog sudjelovanja u državničkim poslovima.
„Kao i uvijek, ispunjen nepromjenjivom ljubavlju prema svim svojim narodima, ne želim postavljati svoju osobu kao prepreku njihovom slobodnom razvoju.“
Iste večeri su carska obitelj i njezino okružje u sedam automobila kroz sporedna vrata napustili palaču Schönbrunn i odvezli se do lovačkog dvorca Eckartsau.
Dvorac Eckartsau je bio dobro promišljen izbor. Bio je nadomak Beču i Budimpešti. Također je imao prednost što je bio privatno obiteljsko vlasništvo. Međutim, carska je obitelj ovdje morala trpjeti brojne poteškoće, npr. nedostatak zaliha hrane i nedostatak medicinske skrbi. U Beču je proglašena republika. Nova vlada odbila je dati Eckartsauu bilo kakvu zaštitu, vjerojatno kako bi uvjerila cara da abdicira i napusti zemlju. Obitelj i njihova pratnja bili su doista u opasnosti. Crveni vojnici pljačkaši prijetili su da će provaliti i objesiti carsku obitelj. Ruski car i njegova obitelj bili su ubijeni 18. srpnja.
Zahvaljujući britanskom časniku, pukovniku Edwardu Lisleu Struttu (1874.-1946.), Karlo je ipak 23. ožujka 1919. mogao otići u švicarsko izgnanstvo kao car, čak u vlaku s dvorskim salonom.
„Obećajte mi da ću otići kao car, a ne kao lopov u noći.“
U Mađarskoj je kontrarevolucija ponovno uspostavila monarhiju, a Karlo je iz Švicarske izveo dva neuspješna pokušaja njezine obnove. Nakon drugog pokušaja uhitili su ga časnici pobjedničkih sila. Švicarska je odbila treći put primiti cara, a carski par je odveden niz Dunav do Crnoga mora, gdje su prebačeni na britanski brod Cardiff. Car Karlo i carica Zita sada su odvedeni preko Sredozemlja u novi progon na portugalski otok Madeiru.
19. studenog 1921. carski je par izišao na obalu u luci glavnog grada otoka Funchala, 1000 kilometara od Lisabona na Atlantiku. Obitelj je dobila smještaj u vili Victoria, depandansi hotela, no Božić su ipak morali proslaviti pomalo tužno. Djeca su još bila u Švicarskoj s bakom. U Novoj godini dobili su uznemirujuću vijest da nadvojvoda Robert – drugi najstariji sin – mora na operaciju. Unatoč velikim poteškoćama i preprekama, carica Zita je u siječnju otputovala u Švicarsku kako bi mogla biti uz sina u Zürichu. Car je morao čekati vijesti iz Švicarske u svom progonstvu u Funchalu. 2. veljače 1922. carica se s djecom vratila na Madeiru. Robert se još nije oporavio i ostao je odvojen od obitelji do 2. ožujka. U međuvremenu je Karlo odlučio napustiti skupocjenu vilu jer si car, lišen sredstava, više nije mogao priuštiti tamošnji boravak. Mjesni bankar ponudio je Karlu bez naknade svoju ljetnu vilu na planini iznad grada, što je car sa zahvalnošću prihvatio. Onamo su preselili sredinom veljače 1922.
Vila se nalazila nedaleko od velike marijanske crkve Nossa Senhora do Monte i pružala je širok pogled na grad i luku. Ali ona je bila namijenjena boravku u ljetnim mjesecima. U proljeće su prostori bili hladni, vlažni i teško ih se grijalo jer je planinsko područje bilo zahvaćeno hladnoćom i maglom. Car je već bio bolestan, što se pripisuje španjolskoj gripi. Hladnoća mu je škodila. Karlo je išao u duge šetnje, često sa svoje dvoje najstarije djece, Ottom i Adelheidom. Sišao je i niz planinu u grad te se vratio iz tamošnje vrućine u maglu i hladnoću.
Dok je 9. ožujka vodio djecu u šetnju, car se prehladio. Prehlada se brzo razvila u opasnu upalu pluća te je morao ostati u krevetu. U njegovoj sobi postavljen je kućni oltar kako bi mogao prisustvovati svetoj Misnoj Žrtvi. Bolnički krevet je potom premješten u veću sobu u prizemlju. U susjednom salonu služila se sveta Misa, ali su vrata ostala otvorena kako bi car mogao vidjeti oltar. Kada je bilo moguće, svaki bi se dan pričestio. Unatoč kratkom dahu i bolovima, car je ostao strpljiv. Nije htio nikome biti na teret i potpuno se predao u ruke Božje. „Budi volja tvoja!“ Bojeći se opasnosti zaraze, nije dopuštao svojoj djeci da ga posjećuju u bolesničkoj sobi. Nadvojvode Felix i Karl Ludwig već su bili bolesni od gripe, ali su ga dječji glasovi iz vrta jako razveseljavali! Do 27. ožujka temperatura mu je porasla na preko 40 stupnjeva te je dobivao kisik. Stanje mu se pogoršalo pa je navečer svećenik predložio caru da primi posljednju pomast. Karl je pristao, ali je inzistirao da se prvo ispovijedi. „Učinio sam životnu ispovijed.“ Prestolonasljednika Otta su probudili i odveli ga svom ocu. Kasnije je car rekao: „Jadni dječak. Rado bih ga jučer bio poštedio. Ali trebalo ga je dovesti, primjera radi. Treba znati kako se ponašati u takvim situacijama – kao katolik i kao car“.
Izvor: fsspx.at
