Molitva papi sv. Piju X.

Slavni sv. Pio X., nastojao si „obnoviti sve stvari u Kristu.“

Podari mi istinsku ljubav za Isusa,

da mogu živjeti samo za Njega.

Pomozi mi steći živi žar i iskrenu volju

da žudim za svetošću života

i da se mogu okoristiti

dragocjenom vrijednosti Presvete Euharistije u žrtvi i sakramentu.

Po tvojoj ljubavi prema Mariji, Majci i Kraljici sviju ljudi,

užeži moje srce nježnom odanošću prema njoj.

Blaženi uzore svećenstva,

priskrbi nam pobožne, predane svećenike

i umnoži svećenička i redovnička zvanja.

Rastjeraj zbrku, mržnju i tjeskobu

te prikloni naša srca miru i slozi

da svim narodima zavlada slatko kraljevstvo Kristovo.

Amen.

Sv. Pio X, moli za mene i (spomeni neku određenu nakanu). 

Izvor spasenja i pravoga života

Iz Rasprave „O divnom Isusovu Srcu“ svetoga Ivana Eudes, prezbitera

Molim te da misliš o tome kako je Gospodin naš Isus Krist tvoja prva glava, a ti jedan od njegovih udova. On je za te što i glava udovima. Sve njegovo tvoje je: duh, srce, tijelo, duša i sve moći. Svime se tim trebaš služiti kao svojim, da bi ga, služeći mu, slavio, ljubio i veličao. Ti si za nj što i ud glavi, i zato on žarko želi da ima na raspolaganje sve tvoje moći kao da su njegove, da bi služio Ocu i njega proslavljao.

Ali ne samo da on tebi pripada, već želi u tebi biti, u tebi živjeti i vladati, kao što glava živi i vlada u svojim udovima. On naime želi da sve što je u njemu, živi i vlada u tebi: njegov duh u tvome duhu, njegovo srce u tvome srcu, sve moći njegove duše u moćima tvoje duše. Tako će se na tebi ostvariti riječi: Proslavljujte i nosite Boga u svome tijelu, i nek se Isusov život očituje u vama. A i ti, ne samo da pripadaš Sinu Božjemu, već moraš u njemu biti kao što su udovi u glavi. Što god je u tebi, mora biti uključeno u njega. Od njega trebaš primiti život i on treba tobom ravnati. Za tebe nema pravog života osim u njemu, jer on je jedini izvor za istinski život. Izvan njega naći ćeš samo smrt i propast. Neka on bude jedino počelo tvojih pokreta, čina i silā tvoga života. Od njega i za njega moraš živjeti, da bi ostvario one riječi: Ni jedan od nas ne živi samom sebi i ni jedan ne umire samom sebi, jer kao što, ako živimo, Gospodinu živimo, tako, ako umiremo, Gospodinu umiremo. Dakle: i ako živimo i ako umiremo, Gospodinu pripadamo, jer zato Krist umrije i oživje da zagospodari i mrtvima i živima. Jedno si dakle sa samim Isusom kao što su udovi jedno s glavom. Zato moraš s njime imati jedan duh, jednu dušu, jedan život, jednu volju, jednu odluku, jedno srce. On treba biti tvoj duh, srce, ljubav i sve tvoje. Te kršćaninove uzvišenosti proistječu iz krštenja, a povećavaju se i jačaju potvrdom i dobrim vršenjem ostalih milosti što ih Bog udjeljuje. Nadasve ih pak usavršuje euharistija.

(Knjiga 1,5; Sabrana djela 6, 107. 113-115)

Velika devetnica spasa

Dvanaest obećanja Srca Isusova

onima koji će odgovoriti njegovim željama da učine te ono bude upoznato, ljubljeno i čašćeno:

1. Dat će svima potrebne pomoći u njihovu staležu.

2. Kroz pobožnost njegovom Srcu udijelit će pomoć obiteljima koje imaju kakve potrebe i ujedinit će razdijeljene obitelji.

3. Tješit će ih u svim njihovim nevoljama.

4. Bit će im sigurno utočište u životu i napose u času smrti.

5. Udijelit će obilan blagoslov na sve njihove pothvate.

6. Grješnici će naći u njegovom Srcu izvor i ocean milosrđa.

7. Kroz pobožnost njegovu Srcu privest će prvotnoj revnosti redovničke zajednice i pojedine vjernike.

8. Revne duše uzdići će se u kratkom vremenu do velike savršenosti.

9. Blagoslovit će sva mjesta gdje slika njegova Srca bude izložena.

10. Svima koji budu radili oko spasenja duša, dat će milost da taknu i najokorjelija srca.

11. Svi koji budu širili ovu pobožnost, dok budu ustrajali u tom poslu, imat će imena upisana u njegovu Srcu.

12. Jednog petka, za vrijeme svete pričesti, On mi je uputio ove riječi: "U prekomjernom milosrđu svoga Srca, obećajem ti, da će njegova svemoguća ljubav udijeliti milost konačne pokore svima onima, koji se budu pričestili kroz devet prvih petaka uzastopce. Neće umrijeti u mojoj nemilosti, niti bez svetih sakramenata. Moje Srce bit će im sigurno utočište u tom posljednjem času.“ Ovo 12. obećanje još se zove i Veliko obećanje.

Je si li već obavio/la veliku devetnicu spasa? Ako nisi, možeš odmah početi. 

Pismo nadbiskupa Lefebvrea papi Pavlu VI. (17. srpnja 1976.)

Sveti Oče,

budući da mi je zabranjen svaki pristup kako bih Vam se obratio, neka Bog dade da ovo pismo dođe do Vas, da Vam tako izrazim svoje osjećaje dubokoga štovanja, ali da Vam u isto vrijeme s prijekom molbom iznesem predmet naših najusrdnijih želja, za koje se nažalost čini da su predmet rasprave između Svete Stolice i brojnih vjernih katolika.

Sveti Pio X. - Životne postaje našeg nebeskog zaštitnika

IZBOR: 4. KOLOVOZA 1903.

GESLO: INSTAURARE OMNIA IN CHRISTO

USTOLIČENJE: 9 KOLOVOZA 1903.

KRAJ PONTIFIKATA: 20. KOLOVOZA 1914.

PRETHODNIK: PAPA LAV XIII.

IME: GIUSEPPE MELCHIORRE SARTO

DATUM ROĐENJA: RIESE, 2. LIPNJA 1835.

DATUM PREMINUĆA: RIM, 20. KOLOVOZA 1914.

Sveti Pijo X., lat. Pius PP.X., 257. nasljednik apostola Petra, rođen je u mjestu Riese (danas Riese Pio X) u sjevernotalijanskoj pokrajini Veneto, provinciji Treviso, 2.lipnja 1835. godine kao Giuseppe Melchiorre Sarto (u prijevodu: Josip Melkior Krojač) kao drugo od jedanaestero djece u siromašnoj obitelji gradskog činovnika Giuseppea Battiste i Margherite rođene Sanson, a dan kasnije je kršten u župnoj crkvi.

Rodna kuća pape Pija X. obnovljena prigodom stote obljetnice preminuća

Nadbiskup Lefebvre u posjetu rodnoj kući svetog Pija X.

Mladi Giuseppe Melchiorre Sarto

Bio je izvrstan učenik. Tijekom osnovne škole mjesni ga kapelan poučava u latinskom jeziku. Tadašnji patrijarh Venecije, kardinal Jacopo Monico, i sam rodom iz Riesea, osigurao mu je besplatno školovanje u sjemeništu u Padovi koje je bilo poznato u cijelom onom kraju.

40 godina vjernosti izvoru

Škola u Saint-Préu

19. srpnja biskup je Bernard Fellay u južnofrancuskom Brignolesu slavio svečanu pontifikalnu Misu. Prigoda je bila četrdesetgodišnje postojanje Školskih sestara dominikanki od Saint-Préa. Školske sestre dominikanke od Saint-Préa su jedan od prvih lijepih plodova tradicionalnog otpora navodnim reformama koje potresaju Crkvu (ne samo u Francuskoj).

Jedna skupina od otprilike 26 sestara „Školskih sestara dominikanki iz Toulousea“ suprotstavile su se 1974. godine uvođenju liturgijske reforme i revolucioniranju redovničkog života. Otišle su i utemeljile jednu školu koja je postala centrom jedne kongregacije u stalnom rastu koja danas ima otprilike 120 sestara i koja vodi sedam škola u Francuskoj i dvije u Argentini. Svake godine mnogobrojna zvanja pronalaze put u ovu kongregaciju, među njima ima već zvanja i iz drugih zemalja, primjerice iz zemalja njemačkog govornog područja.

Prošlu se subotu okupilo oko 1000 bivših učenica i prijatelja Kongregacije na jubilejsko slavlje.

Biskup je Fellay sa sestrama obnovio posvetu Kongregacije Bezgrješnom Srcu Marijinu.

Među čestitarima se bile i različite prijateljske zajednice.

Djevojke koje se zanimaju za redovnički život Školskih sestara dominikanki mogu pisati na francuskome ili na njemačkome na adresu:

Ew. Mutter Generaloberin
Cours Saint Dominique
Saint-Pré
83170 La Celle
Frankreich

Rušitelji su Crkve već izišli iz mode

Pastoral nije umjetnost kompromisa i popuštanja: to je umjetnost skrbi za duše u istini. Kada je ovo rečeno, svi su razumjeli: također, a i nadasve oni koji su izopačivali i kritizirali. Jezik dobroga pastira oprečan je onomu što govore neki današnji teolozi. Ne vjerujem u mogućnost raskola. Oni koji rabe svoju crkvenu službu za podrivanje Crkve, vrijede, u biti, u očima svijeta samo stoga što postoji ona Crkva koji oni kane razoriti u ime „buduće Crkve čovječnosti“. K tome, ima mnoštvo znakova, navlastito izvan Europe, koji pokazuju da su rušitelji Crkve izišli iz mode.

[Misao kardinala Giuseppea Sirija uzet iz časopisa „Renovatio“, VI, 1970.]

Celibat - čisto crkveni zakon ili apostolsko naslijeđe? (II.)

Objavljujemo u povodu intervjua vatikanskog Državnog tajnika Parolina, koji svećenički celibat stavlja na raspravu, članak u tri dijela autora Heinza-Lothara Bartha koji je objavljen u mjesečniku KIRCHLICHE UMSCHAU o apostolskom podrijetlu svećeničkog celibata.

Nakon prvoga, slijedi drugi dio članka o apostolskom podrijetlu celibata.

Nedostatci na Drugom vatikanskom saboru i u Katekizmu Katoličke Crkve

Štoviše. U „Presbyterorum Ordinis“ (PO broj 16) Drugog vatikanskog sabora celibat se označava prikladnim, a ne nužnim što je dalo prigodu za iritacije, a neprijateljima neoženjenog svećenika tjeralo vodu na njihove mlinove. Da su se koncilski oci kod ove procjene pozivali ne samo na istočne Crkve, nego baš i na navodno drukčiju praksu prve Crkve, i to s obzirom na 1 Tim 3,2-5 i Tit 1,6, može se označiti nespretnim, upravo lakoumnim; to odgovara u svakom slučaju ondašnjim istraživanjima (4), kojima su već i ranije iznijete alternative.

Vidi se još jedanput više koliko je loša savjetodavnost u modernoj Crkvi ako ishitreno stavlja nekakve navodno sigurne znanstvene spoznaje protiv svojeg višestoljetnog nauka i prakse. Slično se dogodilo, kako bismo spomenuli barem dva primjera, i kod uvođenja pričesti na ruku i izmjene smjera celebracije. Obje novotarije mjerodavno su promicane pomoću odgovarajućih studija bonskog liturgičara Otta Nussbauma koje su kasnije barem u bitnim vidicima opovrgnute istraživanjima. Za dobru je pak stvar potrebno vremena! Baš jedna institucija koja je u vremenskoj sferi stara dva tisućljeća te osim toga zastupa vječne istine, a po osobi svojeg Utemeljitelja i po svojoj biti i cilju čak strši čak i u vječnost, trebala bi se uzdržati svakog oblika žurbe u svojim bitnim odlukama.

Liberalizam je pripravio put komunizmu

Da bi se objasnilo kako je komunizam uspio da ga bez ispitivanja prihvate radničke mase, valja se prisjetiti da su one na to već bile pripravljene napuštanjem vjere i morala u što ih je bila dovela liberalna ekonomija. Sa smjenama rada čak i nedjeljom nije im se davalo vremena da zadovolje čak ni temeljne vjerničke obveze na blagdane; nije se mislilo na izgradnju crkava kod radionica, niti na olakšanje rada svećeniku; štoviše, nastavilo se s pozitivnim promicanjem laicizma. Sada se, dakle, žanje nasljedstvo zabluda koje su toliko puta oštro prekorili Naši Prethodnici i Mi sami i ne treba se čuditi da je već naširoko raskršćanjeni svijet poplavila komunistička zabluda.

Odlomak uzet iz enciklike „Divini Redemptoris“ pape Pija XI.

Različite Crkve?

U toku pregovora koje je Svećeničko bratstvo sv. Pija X. vodilo s autoritetima Svete Stolice za vrijeme pontifikata pape Benedikta XVI., javila su se protivljenja jedne manje skupine svećenika, gdje je najodlučniji glas imao biskup Richard Williamson. Ti su se pojedinci protivili bilo kakvom pokušaju rješavanja problema oko kanonskog statusa Bratstva, koji su posljedica nepravednih i nezakonitih osuda nadbiskupa Lefebvrea i FSSPX-a iz vremena pape Pavla VI. U pregovorima se potvrdilo ono činjenično stanje koje je na snazi u Crkvi od Drugog vatikanskog sabora naovamo; da se naime ne radi samo o praktičnim nego ozbiljnim doktrinarnim pitanjima, o čemu službeni autoriteti (uključujući tadašnjeg papu Benedikta), nažalost nisu htjeli, i ne žele dopustiti otvorenu raspravu. Sve reforme promatraju se još uvijek kao nešto nedodirljivo; i upravo zbog dosljednosti načelima katoličke vjere, biskup Fellay i pregovarači nisu htjeli pristati na ikakav kompromis, koji bi ugrozio daljnje očuvanje, i borbu za čistoću vjere i tradicije u Crkvi. Unatoč tome, dotični disidenti (koji su sami sebe nazvali - ,,Otpor"), neumorno su širili lažne i nepravedne optužbe i poticali na pobunu protiv autoriteta u Bratstvu. Stoga su ili sami napustili, ili su isključeni iz FSSPX-a. Nakon što su pregovori završeni, potvrdilo se ono što je uviđajima i prije bilo jasno: da se radilo o osobama koje su upale u mnogovrsne doktrinarne probleme - rigorističkog svjetonazora nespojivog s katoličkim mentalitetom, koji se razvijao na bazi osobne neuravnoteženosti, ekscentričnosti, skrupuloznosti i(li) formalizma. Tako se kod istih razvio jedan poremećaj opsesivne, parazitske borbe i napadanja FSSPX-a, uz izostanak gotovo ikakvog pozitivnog sadržaja u navještanju vjere i izgradnji kršćanskog puka. Došlo je do očitovanja onog istog duha podijeljenosti, koji obilježava sedisvakantistički pokret, nasuprot stabilnom jedinstvu Bratstva koje je uvijek nadvladalo svaku krizu – onu sedisvakantističku iz prve polovice 80-ih, pa disidenata za biskupskih ređenja; s još većim poletom, te je tako i ovdje slučaj.

Članak koji prenosimo predstavlja jedan od najvažnijih doktrinarnih odgovora na spomenute rigorističke zablude. U njemu p. Laisney – ugledni svećenik i teolog u Bratstvu, odgovara na doktrinarnu konfuziju biskupa Williamsona, koji čitav koncept gradi na neprihvatljivom shvaćanju Crkve.

Citat iz Eleison komentara:

,,Velika zbrka vlada danas oko identiteta prave Crkve našeg Gospodina ovdje na zemlji i raznih imena kojima je nazivaju. Većina sadašnje zbrke dolazi od najvećeg problema Crkve današnjice, a to je dijabolički Drugi vatikanski koncil (1962.-1965). Pokušajmo razmrsiti dio zbrke…