Vjernost Presvetoj Djevici i Crkvi

Ne možemo se odvojiti od onoga što predstavlja cijeli naš život, smisao našega postojanja, smisao našega Otkupljenja, razlog postojanja Crkve. Stoga u svojem srcu trebamo sačuvati ovu ljubav prema Crkvi, ovu duboku ljubav prema našoj svetoj Katoličkoj Crkvi u koju je naš Gospodin zatvorio sva blaga Svojega života i Svoje milosti.

Moramo također biti vjerni Presvetoj Djevici Mariji kojoj je naš Gospodin Isus Krist povjerio sve Svoje milosti kako bi nam one bile po njoj podijeljene.

Ako smo uistinu vjerni Crkvi, ako smo uistinu vjerni Presvetoj Djevici Mariji, onda smo sigurni da živimo u istini, što god da se dogodilo, koje god se sablazni oko nas događale, što god da nam se kaže, što god da se misli, kaže ili objavi. Mi ostajemo vjerni, vjerni onome što je Crkva uvijek vjerovala, vjerni onome što su nam sveci svojim životom pokazivali.

Nadbiskup Marcel Lefebvre

Propovijed na svećeničkom ređenju p. Franza Schmidbergera 8. prosinca 1975. godine

Mlađi kler sve više otkriva Tradiciju

U Kristu ljubljeni vjernici!

Drugi vatikanski sabor bio je početak revolucije u Crkvi. Postupno su se mjesta u crkvenoj hijerarhiji sustavno popunjala modernistima. Svećenici koji su se pridržavali Mise svih vremena udaljeni su sa svojih župa.

U posljednje vrijeme doživljavamo novi fenomen, osobito u mlađem kleru. Sve veći broj svećenika otvoren je i pokazuje zanimanje za staru, tradicionalnu Misu i Tradiciju Crkve. Ovi svećenici pate zbog krize jer moraju vršiti svoje dušobrižništvo u okolnostima neprijateljstva prema vjeri.

Sljedeća vijest koju sam dobio od đakona iz jedne njemačke biskupije dobro sažima stav ovog konzervativnog klera:

„Draga braćo u vjeri i Tradiciji svete rimske Crkve, sa zanimanjem pratim objave na vašoj internetskoj stranici (što uostalom mnogi tradicionalni đakoni sve više čine)…

Svećeničko bratstvo često se difamira i predstavlja kao udruženje koje je ostalo negdje u Tradiciji i s kojim se ne bi smjelo biti u kontaktu! Začudo se primjerice raskolnička skupina 'Wir sind Kirche' ne napada na ovaj način. Ne, ovoj skupini se još daje prostor kako bi predstavila svoje raskolničke ideje.

Općenito se mogu složiti s vašim različitim objavljenim prilozima s obzirom na krizu unutar Katoličke Crkve. Mnogi, ponajprije mladi svećenici, gotovo su očajni glede relativiziranja tradicionalnog nauka u posljednje vrijeme. Što se već 30 godina više ne navješćuje, sada se više ne može nadoknaditi! Sve je teže vjernicima tumačiti autentičan nauk svete Crkve. Svijet sa svojom cijelom pomutnjom duboko je prodro u unutrašnjost Crkve, to je gorka istina.

Molitva sv. Barbari za sretnu smrt

O sveta djevice Barbaro! Kada si svjedočila za svetu vjeru Isusovu svojom krvlju, onda ti je premilostivi Isus obećao da će oni koji te zazivaju u pomoć biti oslobođeni od nagle i nepripravne smrti. Učini dakle, pomoćnice moja, da se Isus spomene prolivene tvoje djevičanske krvi i tvoje žarke ljubavi te po dobrostivom obećanju svojem ne pusti da moja duša izađe iz tijela prije nego se očisti pravom ispovijedi i Presvetim Oltarskim Sakramentom okrijepi za put u vječnost. Amen.

(Iz molitvenika 'Kruh Nebeski'. Spomendan sv. Barbare slavi se 4. prosinca)

Zaključni dokument Rimske biskupske sinode

Rimska biskupska sinoda s kojom je bilo povezano tako mnogo očekivanja i bojazni zaključena je 25. listopada.

Sinoda nije pledirala ni za podjelu svete Pričesti rastavljenima i ponovno građanski oženjenima, a niti je tražila pozitivan stav prema homoseksualnosti kako bi to željeli mnogi progresivni katolici i biskupi. S druge strane Sinoda nije niti pronašla jasne riječi za katoličku istinu. Nažalost je istina što je kurijalni kardinal Kurt Koch rekao: Nisu se „zatvorila vrata“. Na koncu ostaje dakle opet otvoreno hoće li se unatoč tome ipak još uvesti nova praksa.

S obzirom na homoseksualnost Sinoda je izrekla još relativno jasne riječi i u broju 76 označila homoseksualne veze nespojivima s Božjim planom o braku. Ondje stoji i da je posve neprihvatljivo kada međunarodne udruge vrše pritisak na siromašne zemlje povezujući primjerice financijsku pomoć sa zakonskim institucionaliziranjem homoseksualnog braka.

O rastavljenima i ponovno građanski oženjenima se potom u broju 84 doduše daju izjave koje nisu prihvatljive. Je li zbilja istinito da „Duh Sveti na njih izlijeva darove i karizme radi dobra sviju“? Ako se ova rečenica u nuždi može još nekako i opravdati jer „darovi i karizme“ ne pretpostavljaju nužno stanje milosti, to kod sljedeće izjave već nije više slučaj: „Oni se ne trebaju osjećati ne samo da nisu izopćeni, nego mogu kao živi udovi Crkve živjeti i zreti.“

Istina je da rastavljeni i ponovno građanski oženjeni – dok se ne odvoje od Crkve i ne otpadnu od vjere – nisu izopćeni. Oni dakle ostaju udovima Crkve, ali nisu više „živi udovi“, nego „mrtvi“ udovi. Živi ud je prema teološkom izričaju katolik koji je u stanju milosti. To se gubi svakim teškim grijehom tako da grješnik doduše ostaje još povezan s Kristom i Crkvom, ali kao mrtvi ud u kojemu božanski život više ne teče. Rastavljeni i ponovno građanski oženjeni žive u trajnom stanju teškoga grijeha. Sve dok ne žele napustiti braku sličan suživot koji proturječi Božjoj volji, u ispovijedi ne mogu kao drugi teški grješnici dobiti oproštenje jer ono pretpostavlja pokajanje i želju za obraćenjem. U ovome stanju oni ne mogu zbiljski „zreti“, nego jedino svojim sudjelovanjem u crkvenom životu izmoliti sebi milost i snagu za okončanje svog grješnog stanja.

Dvoznačnosti se nalaze i u broju 86. Što treba značiti kad se ovdje čita da razgovor sa svećenikom koji rastavljeni i ponovno građanski oženjeni vode u forum internum, pridonosi „stvaranju pravedne prosudbe o onome što omogućuje mogućnost punijeg sudjelovanja u životu Crkve i o koracima koji tome pridonose i koji im mogu dopustiti sazrijevanje“? Čini se da bi se ovdje trebala ostaviti otvorena vratašca da se ove vjernike nakon zrelije odluke savjesti itd., itd., ipak pripusti sakramentima. Po sebi, rastavljeni i ponovno građanski oženjeni ne predstavljaju velike teološke probleme. Čin napuste svoje grješno stanje, mogu se opet ispovijedati i potom i pričešćivati. Ali dok to ne učine, ne može im nijedan svećenik koji se pridržava Kristovog i crkvenog nauka dati dopuštenje za primanje Pričesti. Ovaj paragraf je bio najkontroverzniji na Sinodi i teškom mukom je dobio potrebnu dvotrećinsku većinu sa 178 glasova.

Tko su lefebvreovci - posebno izdanje

Iz tiska je izašlo posebno izdanje intervjua s p. Marko Tilošancom objavljenog u Večernjem listu 1. listopada 2015. Letak je dostupan za nabaviti na Misama Bratstva sv. Pija X. ili narudžbom na adresu e-pošte (christusrexhrvatska(ET)gmail.com), odnosno poštansku adresu Tajništva FSSPX-a (V. Lisinskog 1, 10370 Dugo Selo). Letak se izdaje besplatno i pozivamo vas da ga podijelite svojim poznanicima radi širenja glasa o Tradiciji i djelovanju Bratstva za obnovu Crkve.

Nađosmo Mesiju

Sv. Andrija se rodio u Betsaidi. Bio je najprije učenik Ivana Krstitelja, zatim je pošao za Kristom komu je doveo i svoga brata Petra. Zajedno s Filipom predveo je Kristu pogane i pokazao mu onoga dječaka s ribama i hljebovima. Predaja veli da je nakon Duhova propovijedao evanđelje u mnogim krajevima i da je raspet u Ahaji.

Andrija, pošto je proveo neko vrijeme kod Isusa i mnogo toga saznao, nije to blago pohranio u sebi, nego je žurno dotrčao svome bratu da ga učini svojim sudionikom. Zapazite što je rekao bratu: Nađosmo Mesiju, što znači Pomazanik. Promotri zašto ovako hitro prokazuje što je u malo vremena naučio? Time upućuje na Učiteljevu vrlinu, jer im je to on savjetovao, a na njihov mar i revnost, jer to odmah provede. Jest, ta riječ pokazuje da je Andrija bio duša što je svim srcem čeznula za Kristovim dolaskom i iščekivala kad li će s neba doći te je od radosti klicala kad se, evo, pojavio i žurno potrčala da takvo nešto dojavi drugima. Jedan drugome na duhovnom polju pružiti ruku – to je bratska ljubav, pravo prijateljstvo, iskreno suosjećanje.

A zapazite i spreman, hitar Petrov duh već od početka. Odmah je bez oklijevanja potrčao. Veli se: Dovede ga k Isusu. Neka nitko ne optužuje njegovu hitrinu što je bez mnoga ispitivanja prihvatio riječ. Vrlo vjerojatno da mu je brat sve točno i potanko ispripovjedio, ali evanđelisti uvijek mnogo toga u izvještaju sažimlju, pazeći na kratkoću. Uostalom, ne veli se da je Petar odmah povjerovao, nego: Dovede ga k Isusu, da ga njemu preda, te ga on sam o svemu pouči. Tȁ tu bijaše i drugi učenik koji je sve to pratio.

A i Ivan Krstitelj je rekao: ,,Evo Jaganjca!ˮ, i: ,,On krsti Duhomˮ , ostavljajući mjesta da sam Krist o tome dade jasniji nauk. To više je to učinio Andrija koji se nije smatrao podobnim sve protumačiti. Naprosto je svoga brata, hitra i radosna i nimalo sustezljiva, doveo samome izvoru svjetla.

(Iz Homilijā o Ivanovu Evanđelju svetog Ivana Zlatoustoga, biskupa (Hom, 19,1: PG 59, 120-121))

Posjetite novu stranicu: marcellefebvre.info

Pogledajte i proslijedite: www.marcellefebvre.info

29. studenoga 1905. – 29. studenoga 2015.: konačno, na 110. obljetnicu rođenja nadbiskupa Lefebvrea smijemo Vam s velikom radošću priopćiti da je uređena web stranica na uspomenu na našeg poštovanog utemeljitelja.

Od danas se može posjetiti ova web stranica. Ona želi biti poglavito izraz sinovskog poštovanja prema našem ljubljenom Ocu, i to u vremenu kada mnogi – čak i unutar Svećeničkog bratstva sv. Pija X. – nisu upoznali Nadbiskupa.

Ova prezentacija na četiri jezika spominje mjesta i najvažnije događaje njegovog života. Fotografije, videozapisi i snimke na ovoj web stranici daju nam mogućnost da mu se približimo. Tekstovi njegovog životopisca msgr. Bernarda Tissiera de Malleraisa daju nam dubok uvid u njegovu dušu kao apostola, misionara i službenika Crkve.

Ova stranica želi također biti sredstvo apostolata. Ako mnogi ljudi otkrivaju Misu i Tradiciju, važno je da za njih nadbiskup Lefebvre ne ostane samo neko prazno ime. Posjet ovoj stranici ne zamjenjuje čitanje njegovog životopisa ili njegovih djela, nego, štoviše, treba na to potaknuti.

Ad te levavi animam meam

Introitus (ulazna) adventskih nedjelja treba služiti pripravi za rođenje našega Gospodina Isusa Krista. Introitus nosi ime prvih riječi, tako se za prvu nedjelju Došašća naziva AD TE LEVAVI. – K TEBI UZDIŽEM.

Tekstovi prve nedjelje Došašća upućuju na dvostruki karakter Došašća. Priprava za Božić kao prisjećanje na prvi dolazak Spasitelja u njegovu rođenju od Marije Djevice i priprava na njegov drugi dolazak na posljednjem sudu.

Tekstovi misne liturgije nas potiču da se cijelim srcem okrenemo Bogu kako bismo bili spremni za njegov drugi dolazak kako se naviješta u Evanđelju: „'I bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. Kada se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.' I reče im prispodobu: 'Pogledajte smokvu i sva stabla. Kad već propupaju, i sami vidite i znate: blizu je već ljeto. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je kraljevstvo Božje. Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali moje riječi ne, neće uminuti.“ (Luka 21, 25-33)

Tema introitusa je ovaj pogled duše uvis.

Ad te levavi animam meam:
Deus meus in te confido, non erubescam
neque irrideant me inimici mei
etenim universi qui te exspectant, non confundentur.
Vias tuas, Domine, demonstra mihi
et semitas tuas edoce me.

Knjižica uz Čudotvornu medaljicu

Uz Čudotvorne medaljice koje se mogu uzeti pri Misama FSSPX-a i drugim prigodama, dolazi i knjižica s popratnim pojašnjenjima i poticajima.

Nosimo Čudotvornu medaljicu s pouzdanjem i budimo njezini apostoli za proslavu Bezgrješne u današnjem vremenu!

Čudotvorna medaljica – znak ljubavi

„Svi koji budu nosili ovu medaljicu, primit će velike milosti. Neizmjerne će biti milosti za one koji je budu nosili s pouzdanjem."

Znak ljubavi

Čudotvorna medaljica je blagoslovina koju je priznala Katolička Crkva, vanjski znak s unutarnjim djelovanjem. Blagoslovine ne djeluju same po sebi, nego po prošnji Crkve i po pobožnoj uporabi vjernika. Stoga medalju prije uporabe blagoslovi svećenik. Na nju se zazove Božji blagoslov.

Medaljica je znak ljubavi naše nebeske Majke prema svojoj djeci. Ako medaljicu nosimo kao znak za to da smo djeca Marijina i u pouzdanju da nam Marija po ovoj medaljici daje svoju zaštitu i blagoslov, onda medaljica postaje znakom naše ljubavi prema Mariji.

Podrijetlo medaljice

Dana 27. studenog 1830. ukazala se Presveta Djevica Marija u matičnoj kući sestara Milosrdnica u Parizu novakinji Katarini Labouré. Pod nogom Blažene Djevice, koja je stajala na kugli zemaljskoj, motala se zmija. Time se očito upućuje na Prvu knjigu Biblije, knjigu Postanka (3,15) gdje Bog govori sotonskoj zmiji:

„Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: ona će ti glavu satirati.“