Sebastiano
del Piombo: sv. Ivan Zlatousti, oko 1509., u crkvi S. Giovanni
Crisostomo u Veneciji
Iz
Homilijā svetog Ivana Zlatoustoga, biskupa
Navaljuju
mnogi valovi i ozbiljne oluje, ali se mi ne bojimo da ćemo se
utopiti, jer počivamo na hridini. More bjesni, no ne može razoriti
kamen. Neka se valovi uzdižu, Isusovu lađu ne mogu potopiti. Čega
da se bojimo? Pitam. Reci mi, zar smrti? Meni
je život Krist, a smrt mi je dobitak.
Ili zar progona? Gospodnja
je zemlja i sve na njoj.
Zar zaplijene dobara? U
svijet ništa ne donijesmo, i zacijelo ništa iz njega ne možemo ni
ponijeti.
Što je u ovom svijetu strašno, držim dostojnim prijezira, a
njegova dobra vrijednim podsmijeha. Siromaštva se ne plašim, za
bogatstvom ne čeznem. Smrti se ne strašim, niti žudim za životom,
osim radi vašeg napretka. Zato mislim na ono što je sadašnje i
molim vašu ljubav da ima povjerenja.
Zar
ne čuješ kako Gospodin kaže: Gdje
su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, ondje sam ja među njima.
A zar da ne bude tamo gdje je skupljen tako brojan narod, vezan
sponama ljubavi? Njegov imam zalog: zar se uzdam u vlastite sile?
Imam njegovo pismo: to mi je štap, sigurnost moja i mirna luka.
Makar se uznemirio sav svijet, ja imam njegov proglas, čitam njegova
pisma: to mi je zid i zaštita. A što je to pisano? Ja
sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.
Krist
je sa mnom, koga da se bojim? Pa uzdigli se protiv mene i valovi, i
mora, i bijes prvaka, sve je to za mene slabije od paučine. I da me
nije zadržala vaša ljubav, ni danas ne bih bio odbio da otputujem
drugamo. Uvijek naime kažem: Gospodine,
budu volja tvoja, da činim što hoćeš ti, a ne što hoće ovaj ili
onaj.
To je moja utvrda, nepomična stijena i štap koji se ne svija. Ako
to Bog hoće, neka bude. Ako želi da ostanem ovdje, zahvaljujem mu.
Gdje god bude htio, iskazujem mu hvalu.
Ali
gdje sam ja, ondje ste i vi; gdje ste vi, ondje sam i ja: jedno smo
tijelo, a tijelo se ne odjeljuje od glave niti glava od tijela.
Rastavljeni smo mjestom, ali smo povezani ljubavlju. Pa ni sama smrt
neće to moći odijeliti. Jer ako i premine moje tijelo, živjet će
duša i sjećati se naroda.
Vi
ste moji građani, vi ste mi očevi, braća, sinovi, vi ste mi udovi
i tijelo, csvi ste mi svjetlo – čak ugodnije od ovoga svjetla. Jer
što mi takvo zrȁka donosi kao što mi donosi vaša ljubav? Sunčeva
mi je zraka od koristi u ovom životu, a vaša mi ljubav plete
vijenac za budućnost.
(Prije
progona, br 1-3; PG 52, 427-430)
