Stota obljetnica preminuća pape Pija X.

Godine 2014. katolički svijet slavi svetog papu Pija X. koji je prije 100 godina dovršio svoj zemaljski hod. Svećeničko bratstvo sv. Pija X. povjerio je njegov poštovani Utemeljitelj ovome izvanrednom papi kao nebeskom zaštitniku.

U sljedećim ćemo se mjesecima uvijek ponovno vraćati na izvanredno djelo reforme i krjepostan život prvog pape koji je od 16. stoljeća naovamo proglašen svetim.

Kasniji se Pio X. rodio 2. lipnja 1835. u mjestu Riese, otprilike 30 kilometara sjeverozapadno od Venecije. Njegovim pobožnim roditeljima, poštaru Giambattistu Sartu (1792. – 1852.) i njegovoj supruzi Margheriti (1813. – 1894.), darovano je desetero djece. Samo nekoliko sati nakon rođenja kršten je i dobio djedovo ime. Giuseppe Melchiorre je zbog smrti dvojice dječaka zbilja bio najstariji od rastućeg broja braće i sestara, jednog brata i sedam sestara.

Pokrajina Veneto je u ono vrijeme pripadala Habsburškoj monarhiji. Riese se crkveno pripadao biskupiji Treviso. Njegovo je djetinjstvo prožeto skromnošću roditeljskoga doma. U svojoj oporuci mogao je kasniji papa napisati: „Siromašan sam rođen i siromašno sam živio“.

Živahni i bistri dječačić, kojega su svi zvali „Beppi“, bio je revan ministrant. S deset godina je krizman i primio je – po ondašnjem običaju – s dvanaest godina prvu svetu Pričest. Seoski je župnik zamjećivao rane znakove zvanja i omogućio je inteligentnom mladiću pohađanje gimnazije u mjestu Castelfranco koje je bilo udaljeno sedam kilometara, put koji je Giuseppe uglavnom prelazio pješice. Danas brončani spomenik „mladoga Sarta“ s cipelama na leđima podsjeća na ovaj način života koji je danas nestao. S osobitom je ljubavlju učenik često boravio u svetištu Madonna delle Cendrole.

 Međunarodna bogoslovija iz Ecônea slavi svetu Misu u svetištu Madonna delle Cendrole

S petnaest je godina stupio u sjemenište u Padovi i već je godinu kasnije primio kleričku tonzuru. 1852. godine umro je njegov otac, a njegova majka koja još nije imala četrdeset godina morala je sama skrbiti za obitelj. Izreka: „Bog će se za sve pobrinuti“, koja se kasnije često čula na usnama sveca, potjecala je od njegova velikog pouzdanja u Božju Providnost što je naučio od svojih roditelja. Zahvaljujući velikodušnosti venecijanskog kardinala patrijarha koji je potjecao iz Riesea i drugih dobročinitelja mogao je nastaviti studirati.

Osam godina sjemeništa koje su završile svećeničkim ređenjem 18. rujna 1958. u katedrali u Castelfrancu bile su za mladog levita, koji se isticao svojom osobnošću i zauzetošću oko učenja, sretno vrijeme. Kao prvi papa modernog vremena Giuseppe je Sarto prošao sve postaje svećenika dušobrižnika. Najprije je devet godina bio kapelan u župi Tombolo (1858.-1867.), onda osam godina župnik u Salzanu (1867.-1875.), oba mjesta srednje veličine s nekoliko tisuća duša.

Podjela sakramenata, posjeti bolesnicima, držanje vjeronauka, mnoge propovijedi i karitativna skrb za potrebite obilježavaju život seoskoga župnika u ono vrijeme. Svećeniku nije uvijek bilo lako raditi s neotesanim venetskim ljudima. Ali njegov otvoreni i srdačni način ophođenja unatoč vjernosti načelima činio ga je omiljenim dušobrižnikom i kod onih koji nisu svaki dan dolazili na sv. Misu.

Troje njegovih rođenih sestara brinule su se za kućanstvo. Osobito drag hobi u satima odmora bila mu je izgradnja sunčanih satova od kojih su i danas neki očuvani.

Kod priključena venetskoga kraja 1866. novom Kraljevstvu Italiji župnik je ostao vjeran svojem strogo vjerskom poimanju službe. Novi patriotizam, kojemu su nekoliko godina kasnije Rim i papinstvo postali žrtvom, nije bio njegov.

Sartova karitativna dobrotvornost za nezaposlene i potrebite i za školovanje djece bila je primjerna za ondašnje vrijeme. Tijekom jedne epidemije kolere kod dušobrižnika, pokazala se njegova herojska ljubav prema bližnjima. U Salzanu je vidio i veliku nužnost podići razinu poznavanje vjere kod djece. Kasniji „Papa katekizma“ ovdje piše prvu knjigu o vjeri za djecu, jedan pripremni rad koji će kasnije ući u „Kompendij kršćanskog nauka“ koji je on izdao.

Godine 1875. pozvan je za biskupova suradnika. Kao kurijalni kanonik i kancelar upoznao je svagdašnje i ne baš malene brige upravljanja biskupijom. Istodobno je imenovan i duhovnikom u bogosloviji te svaki dan za svećeničke kandidate sprema razmatranje, drži predavanja i cijenjeni je ispovjednik i propovjednik.

Bogoslovi iz Ecônea u posjetu Bogosloviji u Trevisu

Svi životopisci osobito ističu njegovu vedrinu. Kod prvom posjeta Rimu sa svojim biskupom opaža se kanonika koji je primjer kreposti i vršenja svojih dužnosti.

Godine 1884., sa 49 godina imenuje ga papa Lav XIII. neočekivano mantovanskim biskupom. U poslušnosti prema Kristovu namjesniku prihvaća svoju službu, ali ne bez energičnog upozorenja na vlastite slabosti i ograničenja. Biskupsko je ređenje primio 16. studenog iste godine u rimskoj crkvi Sant'Apollinare.

Stanje je vjernika u Mantovi teže nego u njegovoj rodnoj biskupiji. Biskupija slovi „teškom“. S velikom revnošću ondje reformira izobrazbu svećenika, podiže razinu liturgije poticanjem istinske musica sacra i provodi dvije velike vizitacije svojih 150 župa. Uskoro ga se drži „primjernim biskupom“ koji se u upravljanju svojom biskupijom posve pridržava ideala Tridentskoga sabora.

Jedan životopisac opisuje mladoga biskupa ovako: „Marljiv, ali uvijek pristupačan; pobožan i krepostan bez neprirodnosti; jednostavan i skroman, ali pun dostojanstva; pun humora i dobrohotan, ali nije nestalan, očinski se odnosi prema svim ljudima bez krive popustljivosti; srdačan bez lažnih naklonosti ili preferiranja pojedinih osoba; u svakom pogledu velikodušan, bez prelaženja granica mogućega“.

I kao biskup ostao je „župnikom“. Još se danas u Mantovi pokazuje ispovjedaonica biskupa u katedrali. Veliku je skrb pokazivao prema svojoj bogosloviji čije je dobro upravljanje dragi Bog blagoslovio lijepim plodovima. U Mantovi je msgr. Sarto upoznao i don Lorenza Perosija, genijalnog svećenika – glazbenika koji je postao njegovim prijateljem i kasnije u Rimu maestrom Sikstinske kapele.

Godine 1893. imenovan je Venecijanskim patrijarhom. Dugo se opirao ovome imenovanju, ali ga je Lav XIII. tako cijenio da ga je dan ranije (!) prije imenovanja na biskupsku stolicu crkve sv. Marka, izričito kao odlikovanje za njegovo službovanje u Mantovi – kreirao kardinalom.

O poteškoćama preuzimanja njegove biskupije – nova je Italija „blokirala“ u ono vrijeme 24 preuzimanja dužnosti biskupa, među ostalim u Bologni i Milanu – i o njegovom blagoslovljenom službovanju moglo bi se napisati cijelu knjigu. Ovdje bi bilo dostatno podsjetiti na njegovu duboku euharistijsku i marijansku pobožnost. Polazeći od oltara posvećivao se problemima povjerenih mu vjernika, bilo to u duhovnom, bilo na karitativnom području.

Nakon smrti Lava XIII. (1878.-1903.) uputio se na konklavu u Rim. 4. kolovoza godine 1903. izabran je za papu pošto je nakon više burnih glasovanja – car Franjo Josip Austrijski uložio je veto protiv kardinala Rampolle – uzalud molio da se izabere nekoga drugoga jer on nije prikladan za ovu službu. Na pitanje, prihvaća li izbor, odgovorio je: „Accepto in crucem – prihvaćam ga kao križ“. Svoje je ime uzeo u sjećanje na svoje prethodnike istog imena i zbog njihove borbe protiv modernih zabluda, liberalizma i modernizma. 9. kolovoza poštarev je sin okrunjen trostrukom papinskom krunom.

Njegovo geslo na grbu „Omnia instaurare in Christo“ – „Sve u Kristu obnoviti“, bio je njegov program kao što je onda i u svojoj nastupnoj enciklici „E supremi apostolatus“ konkretno formulirao. Za svog je Državnog tajnika odabrao onda tek tridesetosmogodišnjeg španjolskog kardinala Merry del Vala (1856.-1930.), darovitog diplomata i crkvenog pravnika.

Odmah je šezdesetosmogodišnji novi Prvosvećenik snažno otpočeo s provođenjem svojeg katoličkog djela reforme. Ovdje se to može nabrojiti samo u natuknicama.

Svoju Rimsku biskupiju podvrgao je posebnoj vizitaciji, gradio je nove crkve za mnoštvo ljudi koji su iz cijele Italije pristizali u Rim, propisao je zajednički katekizam koji se kasnije proširio svugdje po svijetu i svake je nedjelje sam držao nagovore Rimljanima (u vremenu u kojem su pape još uvijek bili zatočenicima u Vatikanskom gradu).

Rano je spoznao ugrozu katoličke vjere po krivom sustavu modernizma koji je označio „sintezom svih hereza“. Proročkim dekretom Svetog Oficija („Lamentabili“) i jednom enciklikom („Pascendi“) modernistima je skinuo obrazinu s lica i ekskomunicirao ih. Antimodernistička zakletva koju je uveo 1910. štitila je Crkvu, teologiju i zdrav razum od delirija moderne.

Protiv zloporabe Svetog pisma utemeljio je Papinski biblijski institut. Velikim djelom ostaje preporuka svakodnevne sv. Pričesti i rana Pričest za djecu. U rastućoj svetosti duša vidio je bit katoličkog apostolata.

Njegova velika briga bila su sjemeništa i duhovno i ćudoredno stanje klera. U ovom kontekstu uredio je i kalendar blagdana, božanski časoslov i misal.

Motuproprij „Tra le sollecitudini“ postao je temeljnim zakonom istinske „musica sacra“. Njegovom velikom reformom Rimske kurije i kodifikacijom crkvenoga prava postigao je u svega nekoliko godina ono čemu su se mnogi pape samo mogli nadati. Time je postavio i temelj za zamah misija po svijetu i redovničkoga života – žetva koju su trebali pokupiti Pijo XI. i Pijo XII.

Od laicizma, koji je poglavito u Francuskoj, Portugalu i Španjolskoj bjesnio protiv katoličke vjere, nije uzmakao ni koraka. Tako je kasnije kardinal Billot mogao reći: „Njegova je politika bio križ“.

Bio je najveći promicatelj autentične katoličke akcije. Kriva shvaćanja katoličkog socijalnog nauka oštro je osuđivao, primjerice enciklikom „Notre charge apostolique“ protiv političkog i socijalnog modernizma.

Sve ove reforme Pijo je X. sam pokrenuo i pomno je nadzirao njihovu provedbu. Među proglašenima svetima, odnosno blaženima tijekom njegova papinstva nalaze se Clemens Maria Hofbauer, Don Bosco i sveta Ivana Orleanska.

Za 50. jubilejsku godinu proglašenja dogmom Bezgrješnog Začeća uputio je okružnicu svjetskom episkopatu: „Stavimo sve svoje povjerenje u Mariju, osobito sada jer njezino Bezgrješno Začeće radosnije štujemo nego inače! Onda ćemo opaziti i doživjeti da je ona moćna Djevica koja je svojom djevičanskom nogom zgazila glavu zmiji.“

Sjenu strašnog svjetskog požara predvidio je sveti Pijo X. već nekoliko godina prije 1914. Svijet koji je zaboravio Krista Kralja morao je kliznuti u katastrofu. Objave rata koje su izazvale Prvi svjetski rat (1914.-1918.) od 28. srpnja najdublje su ga potresle. Na blagdan Uznesenja Marijina se razbolio. 18. kolovoza pokazao se jaki bronhijalni katar. Dan kasnije Papa je već primio sakramente umirućih. Njegove su posljednje riječi bile: „Neka bude volja Tvoja. Njoj se posvema predajem“. 20. prosinca, oko sat vremena iza ponoći, stupio je pred svojeg Stvoritelja i Otkupitelja.

Na njegov su grob upisane riječi: „Blag i ponizna srca“. Na njegovu želju tijelo mu nije balzamirano. Ove natuknice o njegovom pontifikatu još uopće nisu obuhvatile ono bitno ovoga velikog Pape: život vjere i krjeposti i divni karakter ove svete svećeničke duše. U sljedećim mjesecima pozabavit ćemo se pobliže pojedinim obličjima njegove fascinantne svećeničke osobnosti – u nizu članaka u povodu 100. obljetnice preminuća.

Pija X. proglasio je blaženim Pijo XII. 1951. godine, a 1954. godine – kao prvog Prvosvećenika od 16. stoljeća naovamo – svetim. Otada se njegov grob nalazi na južnoj strani srednje lađe bazilike sv. Petra.

p. Andreas Mählmann