Prenosimo
intervju s don Faustom Buzzijem, pomoćnikom poglavara Talijanskoga
distrikta FSSPX-a, koji je prošli tjedan objavljen u talijanskim
dnevnim novinama Il Giornale.
Il
Giornale: Što još razdvaja zajednicu Bratstva sv. Pija X. od
Katoličke Crkve?
Don
Fausto Buzzi: Potrebno je istaknuti da Bratstvo sv. Pija X. ni na
koji način nije odvojeno od Katoličke Crkve. Mi smo sjedinjeni s
Katoličkom Crkvom i nikada se od nje nismo odvojili, usprkos
neslaganju s autoritetima Crkve. Mi nismo odgovorni za ta neslaganja.
Nadbiskup Lefebvre je uvijek govorio da je on osuđen zbog samih onih
stvari radi kojih su ga pape (posebno papa Pio XII.) prije hvalili.
Rim je onaj koji se promijenio te se s Drugim vatikanskim udaljio
od stoljećima stare Tradicije Crkve.
IG:
Jedan župnik mi je jednom rekao: „Mnogi ljudi govore o
raskolu, ali oni nemaju teološku stručnost Marcela Lefebvrea“. Je
li to tako?
FB:
Mnogi ljudi kritiziraju ili osuđuju Bratstvo sv. Pija X., a da
ga ne poznaju i bez razumijevanja su ozbiljnih razloga koji ga stavljaju
u tu neprijateljsku situaciju u odnosu na crkvene autoritete. Danas
se mnogi ljudi, svećenici i laici, počinju pitati što se događa u
Crkvi i otvaraju oči za činjenicu da su oni koji su godinama
kategorizirani kao raskolnici možda oni koji su ostali vjerni
Katoličkoj Crkvi i, paradoksalno, najvjerniji papinstvu. U našim
bogoslovijama nadbiskup Lefebvre je želio da studiramo Summu
Theologicu svetog Tome Akvinskog i druga klasična djela
teologije. Uvjeravam vas da je bila velika milost za nas primiti tako
duboku i čvrstu formaciju.
IG:
Kakvo je vaše mišljenje o Papi Franji?
FB: Za
nas papa Franjo nije ni gori ni bolji od drugih koncilskih ili
postkoncilskih papa. On radi u istoj radionici koju je postavio Ivan
XXIII., onoj koja ruši Katoličku Crkvu da bi sagradila drugu –
onakvu koja je usklađena s liberalnim duhom svijeta. Usudio bih se
ići i dalje: sadašnji Papa nije toliko odgovoran koliko je bio papa
Pavao VI. On je bio taj koji je održao koncil, zaključio ga i donio
sve reforme. A sve je to sada uzrok velike krize koju vidimo u Crkvi.
Naravno, djela i riječi pape Franje čine se ozbiljnijima od onih
njegovih prethodnika. Ali to nije tako. Današnji mediji imaju efekt
da sve preuveličaju puno više nego u prošlosti. U biti su djela
Pavla VI. bila mnogo ozbiljnija od Franjinih.
IG:
No ipak, kao da je Bergoglio učinio nekoliko koraka prema vama,
zar ne?
FB:
On zasigurno nije učinio nikakve doktrinarne korake prema nama.
Međutim, on nas smatra „perifernom“ stvarnošću. Kao takvi, mi
smo predmet njegove naklonosti. Kada je bio kardinal u Buenos Airesu,
jedan od naših svećenika dao mu je knjigu o životu našeg
utemeljitelja. Pročitao ju je i ozbiljno ga se dojmila. Možda je to
također pridonijelo njegovoj naklonosti prema nama. Mnogi se pitaju
zašto nije bio tako blagonaklon prema Franjevcima Bezgrešne koji su
zaista bili u procesu prihvaćanja katoličke Tradicije. Upravo
suprotno, u ovome slučaju, zanemarujući milosrđe, tretirao ih je
grubo i s iznimnom surovošću.
IG: Mnogi
smatraju da ste vjerski „ekstremisti“ ...
FB:
Vjera je teološka krepost, a teološke kreposti mogu se
beskonačno uvećavati jer je njihov cilj sam Bog. Stoga nema granice
za vjeru. U tom smislu, biti ekstremist značilo bi biti krepostan.
Rekavši to, mogao bih Vam citirati riječi našega Gospodina, na
primjer: ,,Onaj koji nije sa mnom, protiv mene je“. Ili riječi
svetoga Petra: „Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima
po kojemu se možemo spasiti“. Recite mi jesu li to
„ekstremističke“ riječi? Zatim, ako mislimo o mučenicima koji
su radije umrli nego izdali svoju vjeru, kako ćemo njih suditi? Jesu
li oni bili ekstremisti? Čini mi se da gubimo osjećaj za vjeru.
IG:
Što mislite o doktrinarnoj raspravi oko Amoris Laetitije?
FB:
Vidite, to je pitanje koje me primorava da ponovim što sam
rekao. Iako su sve inicijative koje nastoje ispraviti taj dokument i
braniti nerazrješivost katoličke obitelji posvećene sakramentom
hvale vrijedne, ipak pravi problem treba tražiti negdje drugdje.
Znate li u čemu je ukorijenjena Amoris Laetitia? U jednom od
koncilskih dokumenata, Gaudium et Spes. Stoga je, kao što sam
rekao ranije, uzrok ove grozne krize u Crkvi u Drugom vatikanskom. On
je DNK krize. Mislite li da bismo imali katastrofalnu Amoris
Laetitiju danas da je umjesto Gaudium et Spes
objavljena enciklika Pija XI. Casti Conubii? Mislim da ne
bismo.
IG: A o rehabilitaciji Luthera?
IG: A o rehabilitaciji Luthera?
FB:
A što mogu reći? Rehabilitirati najvećega krivovjernika u
povijesti koji je sekularizirao cijelu kršćansku vjeru, koji je
uzrokovao da je Crkva izgubila cijele narode, to je doktrinarno
samoubojstvo i povijesna obmana. Rehabilitacija Luthera pripada
ekumenskoj utopiji zadnjih pedeset godina, utopiji koja vodi katolike
u otpad od vjere koja nije više nečujna, nego je zaglušujuća.
Preporučam pročitati novu knjigu o Lutheru koja je nedavno
objavljena, Pravo Lutherovo lice. Napisao ju jedan od naših
svećenika, profesor ekleziologije na bogosloviji u Econeu. Kada je
pročitate, razumjet ćete apsurdnost navodne rehabilitacije.
IG:
Vidite li doktrinarno ujedinjenje između vas i Vatikana kao
moguće u budućnosti?
FB:
Nisam prorok. Mi se nadamo da će se to dogoditi, posebno radi
spasenja tolikih duša koje su u opasnosti da budu izgubljene za
čitavu vječnost. Ali, ako mi dopustite, htio bih vam reći što mi
danas možemo učiniti da bismo pridonijeli pobjedi Tradicije u
Crkvi. Svaki od nas – svaki katolik, biskup, vjerni svećenik –
svi se moramo vratiti crkvenoj tradiciji svih vremena. I nitko se ne
treba bojati da će dati dojam da je protiv autoriteta Crkve. Jer to
zapravo nije protiv njih, nego upravo suprotno: to je najefikasnije
sredstvo koje im može pomoći razumjeti da se moramo vratiti
Tradiciji, koja je jedina i jedinstvena budućnost svete Crkve.
