Pater Franz Schmidberger drugi put boravio među nama

Celebracija svete Mise svih vremena u Splitu

  

Imali smo veliku čast ugostiti patera Franza Schmidbergera, rektora Bogoslovije Presvetog Srca Isusova u bavarskom Zaitzkofenu i dugogodišnjeg bliskog suradnika nadbiskupa Marcela Lefebvrea te prvog Generalnog poglavara Svećeničkog bratstva sv. Pija X. nakon samog nadbiskupa Lefebvrea.

U Hrvatskoj je boravio od 5. do nedjelje 12. srpnja 2015. U petak 10. srpnja u Splitu je celebrirao svetu Misu koju je svojim pjevanjem uveličao muški zbor i potom održao predavanje o temi 50 godina od II. vatikanskog sabora (1965.-2015.) te u nedjelju 12. srpnja 2015. u Zagrebu je na sv. Misi koju je celebrirao pater Marko Tilošanec, prvi hrvatski svećenik koji je primljen u Bratstvo, održao veličanstvenu propovijed o „Strahopoštovanju i nedostatku strahopoštovanja“ te potom i predavanje o istoj temi kao i u Splitu.

„Kršćanska kultura bitno je strahopoštovanje u podložnosti i nadređenosti, naredbama radi dobra podložnika, poslušnosti poradi Boga. K ovoj kulturi koja zrači plemenitost, dostojanstvo i ljepotu mora nas vratiti živi Božji Duh. Spoznati Boga, služiti mu u strahopoštovanju bitno je kršćansko ispunjenje života. Stoga se Ona koja je Prijestolje mudrosti naziva majkom lijepe ljubavi i straha Božjega, spoznaje i svete nade. (Sir 24,18)

Dođi, Duše Presveti, Ti Duše istine, ljubavi i strahopoštovanja, obnovi srca ljudska, obnovi lice zemlje!

INITIUM SAPIENTIAE TIMOR DOMINI –

POČETAK MUDROSTI STRAH GOSPODNJI. (Ps. 110)“

(Odlomak iz propovijedi patera Schmidbergera u Zagrebu 12. srpnja 2015.)

Ovdje donosimo fotografije koje nam je poslao jedan prijatelj iz Splita:

Zahvala nakon svete Mise

Namjerno ili slučajno neistinit Bitno.net-ov prijevod o počasnom doktoratu udijeljenom Benediktu XVI.

  

Ne vjerujem da da prevoditelj gosp. Miodrag Vojvodić nije jezično i bogoslovno osposobljen. Da nije, zasigurno ne bi radio ovaj posao.

Kardinal Brandmüller kritizira njemačke biskupe

U dnevniku „Rheinische Post“ kardinal Brandmüller oštro je kritizirao ponašanje njemačkih biskupa. Potrebna je hrabrost, a ne propovijedanje „light kršćanstva“, rekao je.

Crkva mora „zahtijevati program kontrasta prema današnjem društvenom mainstreamu i svjedočiti kako živjeti ono što je sadržaj Deset zapovijedi i etike Novoga zavjeta“. Što je već prije bilo uspješno u kontrastu s „morbidnim antičkim svijetom“, i danas može djelovati zarazno. No, to nedostaje u „crkvenom establishmentu“, dodao je.

Osobito je Kardinal zahtijevao zaokret na području morala i pobačaja. Tu postoje „određeni krugovi“ koji imaju „upravo perverzno uživanje u samouništenju“. „Kada se primjerice na mnogo načina sprječava nastavak života ili se postavlja u pitanje naravni identitet muškarca i žene“, dodao je primjerno kardinal Brandmüller.

Biskupi ne bi smjeli o tome šutjeti i kao pastiri crkve ne bi smjeli „u iluzornoj nadi da sami budu pošteđeni“ ostaviti na cjedilu one koji su zbog prijestupa protiv „političke korektnosti“ doživjeli „medijsko smaknuće“.

„Apsurdno je. Crkve se prazne, a blagajne se pune. Održava se jedan skupi aparat koji je sam sebi dostatan, koji sa svojim klepetanjem nadglasava glas Evanđelja“, Kardinal sažima izvrsno situaciju njemačke Crkve. Ovdje je potrebno „Entweltlichung“ („odsvjetovnjačenje“) kako mišljenje ne bi slijedilo zemaljsko-ekonomska načela.

Nadalje je zatražio od njemačke Crkve da se odvoji od „balasta“ gdje je kršćanski duh izgubljen. „Što mi pomaže 'katolički' vrtić ako se ondje govori o Djedu Božićnjaku, o uskrsnom zeki itd. umjesto o Isusu Kristu. Što pomaže 'katolička' bolnica ako onamo ne dolazi svećenik, ako sestra ne moli s bolesnicima i ako se vrše operacije koje su u proturječju s ćudorednim zakonom?“, rekao je Kardinal kojeg je kreirao papa Benedikt 2010. godine.

Crkva u izgnanstvu

Sveta Misa u tajnosti u Francuskoj tijekom Revolucije

Jesmo li mi, današnji tradicionalni katolici zbilja u usporedivoj situaciji s francuskim katolicima tijekom Grande Révolution, tijekom takozvanog „velikog terora“ u kojoj se sveta Misa mogla celebrirati samo u velikoj tajnosti?

Kad bi se reklo da umišljamo, moglo bi se postaviti protupitanje, zašto ne možemo dobiti nigdje crkvu ili kapelicu za celebraciju svete Mise, u istom gradu i istoj državi, gdje svi krivovjerci i raskolnici to mogu bez većih problema, u gradu u kojem se Dalaj Lamu primalo s najvećim počastima, gdje anglikanske pastorice navodno održavaju svoje službe po katoličkih kapelicama…Sjetimo se da su ekskomunikacije davno već dokinute.

Kad bismo bili presmioni i zamolili tradicionalnog svećenika da slavi svetu Misu na nekom pokrajnjom oltaru u nekoj crkvi, župnik bi vjerojatno pozvao vatrogasce.

Za tradicionalnu sv. Misu, prije koje se ne potpisuje vjernost Koncilu, zbilja nigdje nema mjesta – osim u hotelskim podrumskim prostorijama, i to nakratko.

Podsjeća li Vas sve ovo na dolazak našega Gospodina na ovaj svijet iako smo u Uskrsnom vremenu?

Pa, ima li u toj svetoj Misi bilo što drukčije od onoga što stoji u Misalu koji je proglasio Papa kojega su koncilske strukture po svaku cijenu htjele proglasiti svetim: nema! Je li to gotovo ista sveta Misa koji je celebrirao blaženi Alojzije Stepinac? Da. Pa u čemu je onda problem???

Modernistička i neokonzervativna glavinjanja

Pojam „katolički“ odnosi se na sve zemlje, sve krajeve svijeta. To kazuje i samo značenje riječi - sveopći, univerzalan. Isto se tako taj pojam odnosi i na druge epohe. Sveti nam Ivan apostol u posljednjoj knjizi Novoga zavjeta rječito zbori o univerzalnoj vrijednosti Isusa Krista i njegove jedne i jedine Crkve i svih naroda i plemena povijesti koji se klanjaju zaklanom Jaganjcu.

Uvođenjem novog Obreda i prodorom zlosretne nouvelle théologie prekinuta je veza s poviješću. Stvorena je averzija prema cijeloj prošlosti Crkve - svoje vlastite Crkve, a štivom prosječnog katolika i katoličkog povjesničara, obvezatnim štivom katoličkih svećeničkih kandidata postale su sve crne legende o Katoličkoj Crkvi, predkoncilskim papama, svecima, čak i o samom Gospodinu.

Sve te legende, nastale u glavama mrzitelja katoličanstva, nikada nisu dovoljno ispitane, nikada dovoljno potkrijepljene stvarnim, valjanim dokazima, ali danas itekako utječu na razmišljanje prosječnog katolika koji je sada više nego ikad - zbunjen.

Staro, predkoncilsko, rigidno, zaostalo – pojmovi su koji se povezuju s cijelom poviješću Katoličke Crkve.

Pokušaji rješavanja posvudašnje krize hermeneutikom kontinuiteta, još od sedamdesetih, nisu polučili željene rezultate: Koncil, nova liturgija i sve metastaze nouvelle théologie pokazuju posljedice velike rupture koja je u pokoncilsko vrijeme posve zagospodarila strukturama. Čak i kada se pokušavalo s najviših razina, rezultati su bili neznatni. Dolaskom „posthermeneutičkog pape“ sve je palo u vodu. O hermeneutici kontinuiteta nitko više i ne govori.

Glad i žeđ za riječju Božjom

"Evo, dani dolaze - riječ je Gospodnja - kad ću poslati glad na zemlju, ne glad kruha ni žeđ vode, već slušanja riječi Gospodnje. Tumarat će od mora do mora, od sjevera do istoka potucati se ištući riječ Gospodnju, ali je neće naći. U onaj će dan obamirati od žeđi lijepe djevojke i mladići.“ (Amos 8, 11-13)

Prorok Amos opominje ovako još u Starome zavjetu. Piše li to samo Izraelcima ili nama svima? Nisu li baš danas te riječi nadasve aktualne?

Jesu li to baš naši dani o kojima prorok govori? Je li baš to ovo vrijeme kada mladići i djevojke odlaze na druge kontinente - tumarajući od mora do mora, a čuju samo nekakve govore o ovosvjetskim stvarima. Riječ Gospodnja, ona riječ koja preobražava naše duše, a onda i cijeli svijet, kao da je utihnula.

Dragi Bože, oslobodi naš narod od psovke!

Ovih smo blagdanskih dana čuli mnoštvo lijepih riječi, dobrih želja, blagoslova. Svi su nam željeli sve najbolje, najljepše, zdravlje, radost, dug život, blagoslov, obilje i sreću. Zazivao se mir, veselje, spokoj, budila se nada i vraćao se osmijeh na licima.

Svi su nas blagoslivljali, blagoslivljajući Boga!

Ovih se blagdanskih dana nekako udalji od naših ušiju ona svagdašnjica u kojoj čujemo sve suprotno od ovoga što smo slušali ovih dana: čujemo psovku, bogopsovku, hulu, proklinjanje, prostote i uvrede.

Duh Sveti i sljedeća konklava

Objavljujemo ovaj vrlo vrijedan članak talijanskog povjesničara Roberta de Matteija koji je objavljen 5. ožujka u časopisu „Corrispondenza Romana“ u povodu skorog početka Konklave, a koji pak ni danas nimalo nije izgubio na aktualnosti.

Oči cijeloga svijeta, ne samo katolika, u ovom su trenutku upravljene prema Svetome Petru, da bi se spoznalo tko će biti novi Kristov namjesnik. Očekivanje koje se očituje uoči svake Konklave ovaj je put gorko i snažno zbog slijeda događaja koji zbunjuju i stvaraju pomutnju.

Massimo Franco piše u listu „Corriere della Sera“ 27. veljače 2013. da se „unutar Vatikanskog Grada događa kraj modela upravljanja i poimanja papinstva“ i uspoređuje poteškoće koje danas Crkva prolazi s posljednjom fazom sovjetskoga Kremlja. „Propadanje vatikanskog imperija – piše - prati i propadanja SAD-a i Europske Unije u ekonomskoj i demografskoj krizi. Pokazuje oblik papinstva i centralizirane crkvene vlasti kojima je izazov fragmentarna i decentralizirana stvarnost.“ Kriza vatikanskog imperija predstavlja se krizom oblika papinstva i crkvene vlasti koja ne odgovara svijetu XXI. stoljeća. Jedini bi put izlaska bio proces „unutarnje reforme“ koji bi spasio instituciju denaturirajući joj samu bit.

Nacija opet iznenađuje (ugodno, dakako)

Dugo nas je mučila misao zašto i kako je hrvatski narod šaptom pao pred navalom modernističkih janjičara i spahija. Mučila nas je misao da narod koji se toliko puta uspio oduprijeti svim protukatoličkim i protukršćanskim opsjenama, ne uspijeva dići glasa i oduprijeti se anarholiberalno-masonskom podrivanju svete Crkve Katoličke i uništenju naše vjere koja je glavni stup našeg opstanka kao naroda na ovim trusnim prostorima.

Međutim, u posljednje se vrijeme javlja sve više glasova istinskog katoličkog načina razmišljanja i izvorne hrvatske hrabrosti i postojanosti u vjeri. Jednostavno smo znali da Hrvatima Tradicija „leži“, a modernizam zaudara. Kao i sve što je trulo.

U broju 30, za mjesec studeni, Hrvatsko narodni mjesečnik Nacija donosi opet niz zanimljivih i vrlo vrijednih članaka. Neke bismo nazvali malenim čudima. Čitamo ih gotovo s nevjericom, ali i beskrajnom radošću.

Čovjek Crkve

 

Ugodno smo se iznenadili kad smo u rujanskom broju mjesečnika Nacija otkrili članak o nadbiskupu Lefebvreu. Već naslov puno govori: „Čovjek Crkve“.

Svi mi koji poštujemo mons. Lefebvrea, njegove misli i njegovo djelo, znamo da je bio čovjek Crkve, od početka svojeg života do njegova kraja. U možda već skorijoj budućnosti će ga se vjernicima stavljati kao uzor herojske i nepokolebljive vjere. U svakom slučaju, lijepo je od urednika i samog pisca ovoga vrlo vrijednog teksta da su odabrali ovaj naslov. U našoj žabokrečini, gdje su odavno propale maštarije njemačko-austrijskih nadriteologa još hitovi, ovakav tekst mora izazvati veliku reakciju. Vrijeme je pak da se provjetri naš nikad provjetreni medijski prostor i da se pokrene zdrava katolička reakcija na modernističko zlosilje i razaranje naše pradjedovske vjere svim sredstvima. Jasno da se ta reakcija uglavnom ne može pokrenuti bez riječi i primjera nadbiskupa Marcela Lefebvrea. Kad mu samo spomenete ime, modernistima se ledi krv u žilama. Jeste li se pitali zašto?