petak, 10. srpnja 2015.

Obraćenje Kristu ili ekološko obraćenje


Obraćenje Kristu ili ekološko obraćenje – odakle Papa očekuje spasenje?

O enciklici Laudato Si'
pater Matthias Gaudron


Nova enciklika Laudato Si' (ime enciklike je uzeto iz Pjesme brata sunca svetog Franje Asiškoga) nov je primjer za to da su crkvene vlasti napustile nadu da će pridobiti svijet za Krista i stoga Crkvi žele naravnim sredstvima spasiti mjesto u društvu.

Sadržaj 

Enciklika je naslovljena riječima “O brizi o zajedničkom domu” pri čemu se pod “zajedničkim domom” misli na našu planetu Zemlju koja je zbog onečišćenja okoliša u opasnosti da sve više postane nenastanjivom. Da se Papa prihvatio ove teme, ne mora se u startu kritizirati jer divljenje djelima Božjeg stvaranja i njihovo čuvanje jest nešto što se nas kršćana itekako tiče.

Papa u prvom poglavlju daje dramatičnu i apokaliptičnu sliku pogibelji koje nam prijete kroz onečišćenje okoliša, klimatske promjene, nedostatak pitke vode i izumiranje brojnih životinjskih i biljnih vrsta pri čemu naglašava da će upravo najsiromašniji ove Zemlje najviše morati patiti od ovih oštećenja u okolišu. Problematično je ovdje možda da su mnoge znanstvene prognoze na koje se on poziva kontroverzne. Upravo s obzirom na globalno zatopljenje neki znanstvenici upućuju na to  da je povišena koncentracija CO2 u zraku posve precijenjena i da je Zemlja i u prošlosti već prošla druge tople faze koje nikako nije uzrokovao čovjek. Prije trideset godina postojalo je primjerice također „vrlo jako znanstveno suglasje o tome“ da će naše europske šume uskoro izumrijeti, a danas o tome nitko ne govori. Osim toga sam Papa upućuje na to da može nastati „pod krinkom zaštite okoliša nova nepravda“ (br.179), ako naime siromašne zemlje ne mogu ispuniti nove obveze i namete vezane za okoliš i time se bude sprječavao njihov razvoj. Unatoč svemu, posve je točno da se u mnogim zemljama premalo čini za zaštitu okoliša.

Lijepa su i vrijedna za čitanje tumačenja drugog poglavlja u kojima se promatra odnos čovjeka i stvorenog svijeta u svjetlu Svetog pisma pri čemu se Papa doduše gotovo ispričava da u enciklici koja je izričito namijenjena svim ljudima govori o vjerskim stvarima. Enciklika ovdje tumači da čovjek nije neograničeni gospodar nad stvorenim svijetom, nego prije njegov čuvar i upravitelj. Kaže se da je čovjek stvoren u trostrukom harmoničnom odnosu, u odnosu pema Bogu, prema bližnjemu i prema zemlji. Ova harmonija je doduše prekinuta grijehom, stoji dalje.



Prema intervjuu što je objavljen na stranici „katholisches.info“ s biskupom Marijom Tosom koji je mjerodavno utjecao na izradbu prve verzije enciklike, on je predvidio puno duži uvod teološkog, liturgijskog, sakramentalnog i duhovnog karaktera. Međutim, ipak je Papina želja bila da se to ograniči na jedan teološki dio i na nekoliko pobožnih promišljanja na kraju, dodao je. Papa je time htio postati „promicatelj globalnog ekološkog pokreta“.

Premda bi tumačenje da je izvorni harmonični odnos čovjeka prema ostatku stvorenja prekinut grijehom neposredno moralo voditi do zaključka da se zacjeljenje ovog prekida može dogoditi samo odreknućem od grijeha i obraćenjem srdaca Bogu, o tome se na sljedećim stranicama ništa može pročitati. Opširna tumačenje većeg dijela enciklike mogao bi napisati bilo koji biolog i sociolog. Većinu od toga znamo već iz novina i časopisa o prirodi. Papini prijedlozi idu od međunarodnih dogovora o zaštiti klime preko uređenja gradova koje je dostojno čovjeka pa sve do stvaranja zajednica putnika i isključenju suvišnih lampi u slučaju privatnih osoba.

Pa ipak se Papa u nekim točkama suprotstavlja mainstreamu:
  • Tako on kritizira da „ umjesto da se riješe problemi siromašnih i da se misli na jedan drukčiji svijet,…neki nemaju nikakav prijedlog nego smanjenje broja rođenih, i ne nedostaje „međunarodnog pritiska na zemlje u razvoju“, tako što se „određene vrste gospodarske pomoći“ čine ovisnima o „ određenim političkim odlukama u korist 'reproduktivnog zdravlja'“ (br.50)
  • On upućuje i na proturječja koja leže u tome da se s jedne strane štiti prirodu, a s druge strane da se slabe, naime ljudske embrije, uklanja pobačajem (br.120), ili se zahtijeva netaknutost okoliša, ali se vrše eksperimenti nad ljudskim embrijima (br.136).
  • Odbacuje se i rodna ideologija kada Papa upozorava na „poštovanje vlastitog tijela u njegovoj ženskosti i muškosti“ i stoga jednim citatom Benedikta XVI. označava „nezdravim“ stav onih koji izriču zahtjev da se „izbriše razlika između spolova“ (br.155). Ipak su to prije usputne primjedbe. Enciklika iscrpnije napada rasipanje kulture bacanja te gospodarski sustav koji uvijek ide za što većim rastom i time ljude zavodi na posve nepotrebno trošenje. „U nekim dijelovima svijeta“ stoga je kucnuo čas „da se prihvati određena recesija“ (br.193).
  • Osuđuje se također i krivi antropocentrizam koji sve odobrava što je tehnički ostvarivo i odgovara egoističnim potrebama. Na ispravan način Papa upućuje na to da čovjek „nije posve autonoman“ (br.105) i ideju „da ne postoje neporecive istine…i stoga se ljudskoj slobodi ne mogu postavljati granice“ označava kao zlo (br.6).

Kao lijek Papa predlaže jednu integralnu ekologiju i poziva stoga na „ekološko obraćenje“ (br.217) i za odgoj „ekološkog građanstva“ (br.211). Put do toga je dijalog.


Kritika

Potresno je da je u jednoj enciklici koja bi ipak trebala biti načelni program Katoličke Crkve o ekologiji naš Gospodin Isus Krist praktično beznačajan. U vrlo dugom dokumentu koji sadrži preko 41.700 riječi Isus Krist se spominje samo tridesetak puta. O Bogu se često govori jer nam je misao Boga Stvoritelja zajednička s drugim religijama. Isus i njegova Crkva ovdje su samo jedna zajednica uz druge koje – utemeljene na svojim različitim kulturnim i duhovnim bogatstvima (usp.br.63) – trebaju zajedno raditi oko boljeg svijeta. Čini se da je Papa zaboravio što je sveti Petar propovijedao o Isusu Kristu: „I nema ni u kome drugom spasenja“ (Dj 4,12). To ne vrijedi samo za osobno spasenje pojedinog čovjeka, nego i za društvo i države. Kako bez Isusa Krista ne može biti istinskog i trajnog mira, tako će bez obraćenja srdaca Bogu i njegovu Pomazaniku i briga za potrebite i za ostatak stvorenog svijeta uvijek biti manjkava. Razlog tome je što čovjek ranjen istočnim grijehom treba Kristovu milost koja ozdravlja da čak i na naravnom području trajno nadvlada svoj egoizam i postojano želi dobro. Samo naravno dobar čovjek kojega papa Franjo ovdje očito stalno ima pred očima stoga ne postoji.

Promotrimo jedan primjer: Brigu o potrebitima i bolesnima, koja papi Franji toliko leži na srcu, prije je većim dijelom vodila vojska redovnika. Danas su za to potrebne plaćene radne snage, a uskoro nitko ne će znati odakle se novac za to još treba uzeti.

Problematičan je i zahtjev jednog „istinskog političkog svjetskog autoriteta“ (br.175) koji su već izricali i Ivan XXIII. i Benedikt XVI. premda je posljednji naglašavao samo supsidijarni, tj. pomoćni karakter jednog takvog autoriteta. Takav jedan zahtjev barem je naivan jer u trenutačnim uvjetima jedan takav svjetski autoritet bi nedvojbeno imao protukršćanski karakter.

Čini se da papa Franjo ne vjeruje da je istinska nova evangelizacija narodā moguća i stoga želi da Crkva barem surađuje u stvaranju boljeg svijeta barem na naravnom području. To je iluzorno i zaobilazi božansko poslanje Crkve. Prva zadaća Crkve jest propovijedanje spasenjskih istina i podjela sakramenata (usp. Mt 28, 18-20). Po riječi našega Gospodina trebamo k tome tražiti „najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu“, a sve će nam se ostalo nadodati. (usp. Mt 6,33), dakle hrana, odjeća i zdrav okoliš. Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i prijateljske zajednice, naprotiv, svaki dan daju dokaz da je još i danas moguće pridobiti ljude za istinski katolički život. Kad bi se crkvene vlasti stavile na čelo prave katoličke obnove, umjesto da je stalno ometaju, svijet bi i danas ponovno mogao doživjeti izvanredne stvari jer s milošću Božjom i danas je još moguće „obnoviti sve u Kristu“.