četvrtak, 23. srpnja 2015.

Latinski – prvi jezik hrvatske književnosti


Ulomak zabata oltarne pregrade iz Rižinica, natpis s imenom kneza Trpimira, 852.


Uvodni komentar: Sve revolucije radi provođenja svojih subverzivnih ciljeva trebaju mitove i mitomane. Liturgijska je novusordovska revolucija tipičan primjer širenja opsjena i obećanja dok se rušilo ono najsvetije što je sveta Crkva kroz cijelu povijest brižno čuvala: tradicionalni rimski Obred za koji se slobodno može reći da u nekim bitnim dijelovima seže do u apostolsko vrijeme. U Crkvi u Hrvata osobito se širio mit o narodnom jeziku i liturgiji, o navodnom utjecaju hrvatskih biskupa na uvođenje narodnog jezika premda je glagoljaški obred i pjevanje odmah napušten nakon reforme – upravo jer je i to bio tradicionalni obred i to ne na narodnom jeziku, nego na jednom sakralnom svetom jeziku: crkvenoslavenskome. Da su se previše slobodno služili povijesnim podatcima, znanost sve više otkriva. Poslužili su tome i klevete i mitovi iz 19. stoljeća. Nažalost, znanstvenicima naši liturgijski „žandari“ ne mogu oduzeti kanonsku misiju i prijetiti i ne mogu im predbaciti neposluh ili raskolništvo.

Latinski je nedvojbeno prvi jezik hrvatske književnosti, jedan od njezinih materinskih jezika – to vrlo uvjerljivo dokazuje veliki jezikoslovac Radoslav Katičić u svojoj novoj knjizi. Ovo stvaranje netrpeljivosti prema latinskome za Hrvate nikako neće imati dobre posljedice. Ne samo da se prekida veza s Predajom Katoličke Crkve, nego se ujedno odričemo i svojih korijena. Latinski nam je jezik pomogao da se izvučemo iz poganske bespismenosti, a modernisti nas ponovno guraju u novopogansku polupismenost i zatucanost.



Kada je zemlja Hrvata, zemlja hrvatske vlasti pod svojim ranim kneževima, a najpoznatiji su nam Borna, Vladislav, Mislav i Trpimir, pod sam kraj 8. i početkom 9. stoljeća po djelovanju franačke misije postala kršćanska, pa je u Ninu dobila i biskupiju, uključila se u pismenu Europu, pa i sama više nije mogla biti bez pismenosti. U njezinu najbližem susjedstvu dalmatinski gradovi na jadranskoj obali i na otocima pred njom: Krk, Osor, Rab, Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor, svaki sa svojim teritorijem, ali bez neposrednog prostornoga dodira jedan s drugim, živeći pod izravnom vlasti cara u Carigradu, bizantskoga, a to će reći rimskoga, čuvali su u vrlo nepovoljnim prilikama kontinuitet antičkog života, pa tako i crkvene organizacije i pismenosti. Svime su time nedvojbeno utjecali na brojem nadmoćan svijet koji ih je okruživao, slavenski, bespismen i poganski, pa je to ostavilo tragova u oskudnim povijesnim vrelima što ih imamo za to razdoblje, ali pismenost i organizirano pokrštenje nije u zemlju rodovske vlasti došla odatle, nego tek s franačkom misijom koja je došla odmah iza vojnih snaga što su pod kraj 8. stoljeća oborile Avarski kaganat i proširile vlast franačkoga vladara u daleka jugoistočna podunavska i jadranska prostranstva. Hrvatska rodovska vlast pod vladarima koji su se u njoj zaknežili predstavila se svijetu natpisima na svojim reprezentativnim zgradama, osobito crkvenima. Najraniji pisani jezik kojim se Hrvati predstavljaju svijetu jest latinski. Zato se i može reći da je latinski materinski jezik hrvatske književnosti.

 
To što se tada dogodilo i utemeljilo pismenost u Hrvata, latinski jezik na prvim njezinim početcima, osobito uvjerljivo dokumentira i zorno ilustrira natpis iz Rižinica na sjevernom rubu Solina ispod tvrdoga Klisa. Tamo su nađeni temelji ranosrednjovjekovne samostanske crkve što je pripadala benediktincima koje je onamo doveo knez Trpimir. Zapis o darovanju splitskome nadbiskupu koje je u neposrednoj vezi s osnivanjem toga samostana datiran je godinom 852. Trpimir se tu naslovljuje kao knez Hrvata (dux Croatorum). Za taj samostan pregrađena je kasnoantička samostanska zgrada. Tu su nađeni i ulomci zabata oltarne pregrade te samostanske crkve u tri ulomka i na njem latinski natpis koji, kao i samostan s crkvom, potječe iz same sredine 9. stoljeća. […]


Tu je sasvim jasno tko je dao izgraditi crkvu i tko se njome predstavlja svijetu. A jasno je, sve bez daljnjega tumačenja, i to zašto se može reći da je latinski materinski jezik hrvatske književnosti. Doista, što piše 925. papa Ivan X. kralju Hrvata Tomislavu i knezu Humljaninu Mihovilu, u svojoj novoj pismenosti s majčinim mlijekom počeli su tepati – latinski.


Greda i zabat s imenom kneza Branimira, Šopot, IX.stoljeće.

Branimiro comes dux Croatorum cogitavit


To da su Hrvati, kada su doista počeli čitati i pisati, isprva čitali i pisali samo latinski, ne može nikoga iznenaditi kada se zna da je pismenost u zemlju Hrvata došla s franačkom crkvenom misijom. Franačka je crkva samo latinskomu jeziku priznavala punu vrijednost. Samo na njem se govorila misa i vršilo bogoslužje, samo na njem se vodila crkvena administracija i donosili pravni propisi, samo na njem su vladari izdavali svoje povelje i izricali obvezujuće odredbe. […]


To da se njezini svećenici nisu brinuli da ih puk razumije, kleveta je kojom je ta crkva u 19. stoljeću oklevetana od strane nositelja slavenskih nacionalnih pokreta. Nauka takozvanih „trojezičnika“ koji su krivovjerno tvrdili da se služba Božja smije vršiti samo na tri sveta jezika: na hebrejskom, grčkom i latinskom, ticala se samo liturgije, a ne i porabe jezika u dušobrižništvu, koje se moralo svojski truditi da ga puk, ma kako nenaobražen bio, uvijek razumije.[…]


Sinoda u Aachenu donijela je pak još 801. propis dušobrižnicima (Capitularia Nr.120,3): ,,…da molitvu Gospodnju, to jest Očenaš i Vjerujem u Boga ucijepe svima koji su im podređeni i da traže da im to ponavljaju jednako tako muškarci i žene kao i dječaci“. Ako je to bilo obvezatno baš za sve, odrasle i djecu, moralo se u smislu propisa biskupa Haitona dopustiti da se te molitve govore ne samo na latinskom jeziku, nago i na „barbarskom“.


A što se tiče molitve kojom se vjernici obraćaju Bogu, sinoda u Frankfurtu još 794. vrlo jasno određuje (Capitularia Nr. 28,52): „Nitko neka ne vjeruje da se samo na tri jezika smije moliti Bogu, jer se Bogu mole na svim jezicima i čovjek bude uslišan ako zatraži što je pravedno“.


Vrijedilo je zaviriti u kapitulare s kraja 8. i početka 9. stoljeća. Pokazala se slika vrlo različita od one koja nam je školovanjem usađena u povijesnu svijest. Nema govora o tome da je franačka Crkva bila ravnodušna prema tomu razumije li njezin puk ono što moli Boga i što ga njegova Crkva uči. Takav su joj stav razvijajući svoj ćirilometodski mit podmetali žarko zauzeti pregaoci slavenskih nacionalnih pokreta. Istina, franačka se Crkva protivila, dosljedno i nepopustljivo, slavenskom bogoslužju učenika svetih Ćirila i Metodija, ali samo u slavenskoj liturgiji, ali ne i slavenskomu jeziku u dušobrižničkoj skrbi. Tu je čak propisivala njegovu porabu ako puk nije znao nego taj jezik. Bitno je bilo da se razumije.



(Podebljanja teksta su naša.)



(Izvor: Radoslav Katičić, Hrvatski jezik,
Školska knjiga, Zagreb, 2013., str. 35-38.)


Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.