Christus Rex

Sveta Misa i liturgijska revolucija


Ako postoji ijedna karakteristika koja može par excellence definirati život našeg utemeljitelja, onda je to jamačno želja da obnovi Kraljevstvo Kristovo u dušama i u društvu. Po ovome mons. Marcel Lefebvre posve nasljeduje svetog Pija X. koji je od „Instaurare omnia in Christo“ učinio cijeli program svog pontifikata.

Ostvarenje ovoga kraljevstva uključuje borbu protiv onih koji ga odbacuju i to objašnjava najoštrije suprotstavljanje svetog Pija X. prije, a mons. Lefebvrea kasnije modernizmu koji je prodro u Crkvu.

Isus je zacijelo kralj jer je Bog i njemu dakle sva stvorenja trebaju iskazivati počast, ali je kralj i kao čovjek jer nas je izbavio iz vlasti Sotonine, prolivši svoju krv na križu. Zbog toga pripadamo njemu i njemu moramo podložiti ponajprije svoj duh s potpunim pristajanjem uz istine koje nam je objavio i koje nam pokazuju put kako dospjeti do spasenja. Njemu moramo podvrći i volju usklađujući sve više svoj život s njegovim zakonom.

Kraljevstvo Kristovo ne širi se jedino na duše i na obitelji, nego i na društvo koje je u konačnici Božje stvorenje jer je on čovjeku dao društvenu narav. I ona mu dakle mora iskazivani javni kult u religiji koju je On objavio i temeljiti svoje uredbe na naravnom i božanskom zakonu.

Uspostava ovoga društvenog kraljevanja ne može nas ostaviti ravnodušnima jer, kako je podsjetio papa Pio XII.: „Od oblika koji je dan društvu, u skladu ili ne s božanskim zakonima, ovisi i prodire dobro ili zlo u duše“[1]. Sakramentom Potvrde postali smo Kristovi bojovnici baš radi suradnje na obnovi ovoga kraljevstva u nama i u društvu. Kako bismo tomu djelotvorno pridonijeli, ne smijemo zaboraviti da smo pozvani na bitno nadnaravnu borbu. Sveti Pavao nas na to podsjeća: „Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnog svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli“[2]. Sada je Sotona pobijeđen na križu gdje je Isus pribio na križ našu zadužnicu i zaslužio nam sve potrebne milosti za pobjedu u borbi koja će po sebi biti uvelike iznad naših snaga.

Ove su nam milosti prenesene preko svete Mise koja posadašnjuje Žrtvu na križu, ovjekovječuje pobjedu Isusa Krista nad Sotonom. Sveti Alfonz, govoreći o svetoj Misi, podsjeća da je ona „djelo koje uvelike ruši paklene sile, koje donosi veću pomoć i utjehu dušama u čistilištu, koje uvelike ublažuje božansku srdžbu protiv grješnika, koja donosi veće dobro ljudima na ovoj zemlji“[3].

Mons. Lefebvre na dan svog svećeničkog jubileja u znamenitoj propovijedi podsjeća na društvenu preobrazbu koju je on vidio u Africi zahvaljujući Misi, istinskom kvascu kršćanske civilizacije među urođenicima.[4]

Zbog toga, od svog poraza na križu, Sotona želi uništiti Crkvu koja je proistekla iz Isusovog otvorenog boka da omete da se plodovi njezine žrtve prenose na duše. Na osobit način želi je udariti u srce, pokušavajući joj ne samo izmijeniti nauk, nego i isušiti izvor milosti: „Zloduh – piše sveti Alfonz – nastojao je da ukloni Misu preko krivovjeraca, čineći ih prethodnicima antikrista koji će je prije svega drugoga nastojati ukinuti, a i doista će uspjeti zbog opačine ljudske ukinuti svetu oltarsku Žrtvu prema onome što je prorekao prorok Danijel (Dan 8,12)“ [5].

Jedan od najvećih napada na Misu bio je jamačno napad koji je donijelo protestantsko krivovjerje koje zbog krivog nauka o opravdanju utemeljenog isključivo na vjeri nije priznavalo potrebu obnavljanja Žrtve na križu radi pomirbe za grijehe. Misa je tako postajala obično prisjećanje na Posljednju večeru, sastavljeno od zajednice vjernika pod predsjedanjem pastora gdje je Gospodin bio samo duhovno prisutan. Niječući postojanje okajničke žrtve nije više bila nužna žrtva, čak ni svećenik koji je imao dužnost prinositi je i žrtvovati; odavde potječe nijekanje stvarne prisutnosti i svećenika koji je posvećen za ovu službu po svetom Redu koji ga čini različitim od vjernika.

Simptomatično je promatrati kako je biskup otpadnik Cranmer uspio u Engleskoj promijeniti vjeru naroda koji je bio katolički, navodeći ga da prigrli protestantska krivovjerja mijenjajući misnu liturgiju. Knjiga Michaela Daviesa Cranmer's Godly Order razlaže o tome na zapanjujući način[6].

Uporaba narodnog jezika, ispuštanje trenutaka tišine, ukinuće ofertorija, zamjenjivanje oltarā stolovima, promjena svećenikova mjesta, Pričest na ruku i druga ukinuća i dodaci proizveli su pravu revoluciju u vjeri.

Budući da zakon molitve odgovara zakonu vjere, liturgijske promjene koje su postupno uvedene ostvarile su masovni ideološki prekrcaj koji je cijeli narod odveo u krivovjerje, puno učinkovitije nego tisuću propovijedi i katekizama: „Malo pomalo, u onoj mjeri kako su prolazile godine, dogme optočene u starim obredima koji su sada napušteni i koje su, zahvaljujući njima, ostale žive u duhovima i u srcima, na koncu su nestale, a da opet za njihovo uništenje nije bilo nužno organizirati misije i propovijedi“[7].


Papa Lav XIII. u svojoj enciklici o anglikanskim ređenjima jako dobro sažima postupak koji je ostvaren: „Oni (anglikanski reformatori) znali su jako dobro da su vjera i kult usko povezani, lex credendi i lex supplicandi; tako su pod izlikom obnavljanja liturgije da joj vrate njezin izvorni oblik, unijeli izmjene u mnogim točkama da je usklade s novotarskim zabludama. Iz toga proistječe da se u cijelom ordinariju nikada jasno ne govori o žrtvi, o posveti, o svećeništvu, o moći posvećenja i prinošenja žrtve; naprotiv, kako smo već rekli, namjerno se maknulo i ukinulo iz molitava katoličkog obreda koje nisu samo i jednostavno uklonjene, svaki trag ovih elemenata, kao i drugih sličnih“[8].


Čini se nevjerojatnim ustvrditi kako je poradi revolucije u Crkvi koju je izvršio posljednji Koncil primijenjena ista strategija da preobrazi vjeru katolika i da ih privede novim učenjima, među kojima su ekumenizam, služeći se liturgijom kao povlaštenim oruđem uz nametanje novog misnog obreda.

Od samih početaka ovog liturgijskog prevrata ugledne crkvene osobe su javno upozorile na opasnost. Dovoljno je spomenuti kardinale Baccija i Ottavijanija koji su, predstavljajući Pavlu VI. dobro poznati Breve esame critico del Novus Ordo Missae, upozorili na „zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije o svetoj Misi“ kako je formulirana na Tridentskom saboru koji je ,,podigao nepremostivu branu protiv bilo kakvoga krivovjerja koje bi moglo narušiti cjelovitost učiteljstva“.

Posrijedi je bio obred skovan ex novo kako je to priznao sam Pavao VI. govoreći o “novosti koja sačinjava novi obred Mise” koja uključuje “promjenu koja se tiče časne višestoljetne tradicije” (Opća audijencija od 26. studenog 1969.).


Sam mons. Bugnini, glavni tvorac reforme, rekao je vrlo jasno da je posrijedi „u nekim stvarima prava nova tvorevina jer je slika liturgije koji je dao II. vatikanski sabor posve drukčija od slike koju je Katolička Crkva dosada imala“[9].

Već bi ovo po sebi bilo dostatno da se opravda njezino odbacivanje jer se liturgija ne stvara za stolom – ona je proizvod katoličke pobožnosti mnogih stoljećā i samo su krivovjerci tijekom povijesti poduzimali korjenitu reformu, uvijek pod izlikom povratka čistoći prvog kršćanstva. A to je dobro znana revolucionarna metoda: „Zna se, piše Louis Salleron – da je u stabilnim društvima prokušani tijek revolucije 'povratak izvorima'. Nije više riječ o tome da se obreže stablo kako bi donijelo više roda; reže ga se pri dnu pod izlikom da se sva snaga dade njegovom korijenju“.[10]

Ovo udaljavanje od katoličke vjere dobro je zamjetno u istim točkama koje su novotari obrnuli: ponajprije, Misa se ne shvaća više kao okajnička žrtva, dakle prikazana radi okajavanja grijeha; zbog toga je ofertorij, u kojem se unaprijed prikazuje žrtva koja će se prinijeti za naše grijehe, ukinut i nadomješten molitvom koja pokazuje izmjenu dobara između Boga i čovjeka. Oltar postaje stol unatoč osudi ove zloporabe koju je izrekao papa Pio XII. u svojoj enciklici Mediator Dei (20. studenog 1947.). Sveta Pričest se podjeljuje na ruke, i to je podjeljuju laici.

Za označavanje načina prisutnosti našega Gospodina u Euharistiji ne govori se više o transsupstancijaciji, jedinom pojmu koji je Crkva posvetila da bude učinkovitom zaprjekom protestantskim zabludama.

Čak je i uloga svećenika pomućena je jer je sada zajednica ona koja proslavlja Gospodinov spomen, a svećenik postaje običnim predsjedateljem[11]. Nove zgrade izgrađene su da prihvate novi obred, vjerno se pridržavajući vatikanskih naputaka koji nemaju više nikakve veze s tradicionalnom strukturom crkve u obliku grčkog ili latinskog križa i samo svetohranište je prognano u jedan kut da ustupi mjesto celebrantu. Ovaj propis nas podsjeća na govor na zaključenju koncila u kojem je Pavao VI. rekao. „I mi, više od bilo koga drugoga, imamo kult čovjeka“ (7. prosinca 1965.). Može se reći da nova Misa potpuno ostvaruje ovo novo vjersko poimanje.


Tvorci liturgijskih promjena jasno su pokazali da im je cilj bio izraditi obred koji će moći promicati ekumenizam s protestantima.


Pavao VI. je to već u svojoj programskoj enciklici Ecclesiam suam (6. kolovoza 1964.) dao razumjeti: „O mnogim različitim točkama koje se odnose na tradiciju, duhovnost, na kanonske zakone, na kult, Mi smo spremni proučavati kako udovoljiti opravdanim željama kršćanske braće, još uvijek od nas odijeljene“.

Još očitije se izrazio J. Guittonu: „Pregnuću koje se traži od odijeljene braće da se ujedine mora odgovarati pregnuće, isto tako zahtjevno za nas, da se Rimska Crkva očisti u svojim obredima kako bi postala željenom i nastanjivom.“[12]

Glede mons. Bugninija, on nikada nije skrivao svoje ekumenske nakane. U dnevniku Osservatore Romano izjavio je da je liturgijska reforma bila prožeta „željom da ukloni svaki kamen koji može predstavljati samo sjenu rizika spoticaja ili neugodnosti za odijeljenu braću“.[13]


Zbog toga je šest protestantskih pastora sudjelovalo u izradbi nove Mise.

Različite izjave poznatih osoba iz protestantskog svijeta pokazale su da je ekumenski cilj bio postignut. Među njima prisjećamo se profesora dogmatike na protestantskom fakultetu u Strasbourgu, M.Siegevala koji je u studenom 1969. napisao biskupu grada pismo u kojem je ustvrdio da „ništa u sada obnovljenoj misi ne može zbilja smetati evangeličkom kršćaninu.“[14] Iste godine Max Thurian, protestantski pastor iz Taizéa, izjavio je da će „jedan od plodova novog Orda Missae možda biti da će nekatoličke zajednice moći slaviti svetu Večeru s istim molitvama Katoličke Crkve. Teološki je to moguće“.[15]

U travnju 1972. godine protestanti iz Taizéa zbilja će prihvatiti euharistijske molitve nove Mise. Tom prigodom dominikanac, otac Roger-Thomas Calmel, veliki teolog i hrabri protivnik liturgijskih promjena od samog početka, poslao je tužan poziv na otpor: „Neka se katolički svećenici jednom zauvijek odreknu prenošenja zabluda koje su pripravili poglavari izdajnici kako bi se svidjeli krivovjerničkim propovjednicima. Neka odbiju služiti Misu po Novus ordu jer je ovaj Novus ordo sa svojim uništenjem rubrika i obreda postao ono za što je predodređen da bude: bogoslužna knjiga za uporabu heretičkim služiteljima koji ne vjeruju u Misu i koji nisu svećenici.“[16]


Nedvojbeno je da se u posljednjim godinama dogodila radikalna promjena u vjeri svećenika i vjernika, a nova liturgija Mise je u tome izvršila temeljni utjecaj.

Odbacivanje nove Mise i borba proziv modernih zabluda nije stvar izbora. Obnova u Crkvi se izgrađuje oko križa, oko svete Mise svih vremena i ovo zahtijeva od svećenika i laika posvemašnje i radikalno odbacivanje nove liturgije koja se temelji na protestantskim načelima koja su prodrla u Crkvu. Nije dovoljno samo potvrđivati istinu, nego je potrebno i osuditi ono što joj se suprotstavlja i ako čovjek prihvati dati zabludi pravo na postojanje kako predlaže liberalni duh, gubi već u startu jer onda gradi na pijesku kompromisa i ulazi već u revolucionarnu optiku.

don Pierpaolo Maria Petrucci

Izvor: La Tradizione Cattolica, br. 1 (94) – 2015.

Bilješke:
1. Pio XII., Radio-poruka od 1. lipnja 1941. godine.
2. Ef 6,12.
3. Sveti Alfonz, La Messa strapazzata.
4. „Mogao sam vidjeti kako ova posvema poganska sela postaju kršćanskima. Ona se nisu preobrazila samo duhovno i nadnaravno, nego i fizički, društveno, gospodarski i politički. Ovim je ljudima koji su bili pogani, najedanput postalo jasno da je nužno vršiti svoje dužnosti unatoč kušnjama i žrtvama i i pridržavati se svojih sporazuma, osobito bračnih obećanja. Pod utjecajem milosti svete Misne Žrtve selo se postupno preobražavalo. Sva su ova sela željela imati svoju kapelicu. Sva su ova sela željela posjet svećenika ili misionara!“ Pariz, 23. rujna 1979. godine.
5. Sveti Alfonz, Ibid.
6. Ed. Ichthys, str. 288.
7. Mons. Philip Hughes, The Reformation in England, 1950., Michael Davis, La Riforma liturgica  anglicana str. 89.
8. Lav XIII, Apostolicae curae, 13. rujna 1896.
9. A. Bugnini, Priopćenje tisku (4. siječnja 1967.), u «La Documentation Catholique », br. 1491 (1967.), niz 824.
10. Louis Salleron, La nouvelle Messe, Pariz, 1972., str. 40.
11. Institutio Generalis br. 7.
12. J. Guitton, Paolo VI segreto, San Paolo, Milano 1985., četvrto izdanje 2002., str. 59.
13. Usp.  La Documentation Catholique », br. 1445 (1965.), niz 604.
14. Citirano u Louis Salleron La nouvelle messe str. 119.
15. “La Croix”, 30. svibnja 1969, ibd. str. 119.
16. Le père Roger-Thomas Calmel, père Jean-Dominique Fabre, éd. Clovis 2012 str. 478.



Arhiva bloga

Glasnik: