Christus Rex

Pješačenje i logorovanje mladih 2015. u Hrvatskoj


Prenosimo izvještaj o logorovanju koje su mladi Austrijskog distrikta FSSPX-a upriličili ovog ljeta u našoj domovini. Vjerujemo da će čitateljima biti zanimljivo kako je moguće ovakve uobičajene inicijative u pastoralu mladih organizirati na drukčiji način nego uobičajeno, u duhu katoličke tradicije.

Putovanje u nepoznato! Tako bi se moglo opisati pješačenje i logorovanje u prirodi. Zašto, to ćete, dragi čitatelji, odmah saznati!

Dva tjedna u Hrvatskoj bila su pred nama. Pješice od Trsta za Pulu. No što nas u ova dva tjedna sve očekuje, to nismo znali. Jer ići u stranu zemlju s naprtnjačom teškom oko dvanaest kilograma bez poznavanja jezika i imajući pouzdanje u gostoljubivost tamošnjih ljudi, za to je zbilja potrebna hrabrost i pustolovni duh. Međutim, to se isplati! Ova dva tjedna osobu obilježe u svakom pogledu: po svetoj Misi, jutarnjem razmatranju, zajedničkom moljenju svete Krunice kao i svećenikovim predavanjima i razgovorima o vjeri u vlastitoj skupini možemo se približiti Spasitelju. Zajedništvo u skupini istomišljenika jača prijateljstvo i zajednički doživljaji čvrsto povezuju ljude. I za praktični život nauči se dosta toga: tko ne zna, nauči nekoliko riječi hrvatskoga, kuhati na plinskom kuhalu, čitati zemljovide, moliti seoskog župnika za prenoćište i još mnogo toga.

Poslani smo u skupinama po osmero mladih ljudi s ciljem da se susretnemo za tjedan dana u Poreču, odnosno drugi tjedan u Puli. Nimalo laka zadaća, ako uzmemo u obzir da bi se samo s jednim zemljovidom u ruci trebao pronaći pravi smjer, uvijek imati dovoljno hrane i vode i po svakom vremenu, kiši ili vrućini, i eventualno uz bolove u stopalima ići dalje svojim putem. Za to je potrebna porcija povjerenja u Boga. Ali upravo se to i treba naučiti kod pješačenja i logorovanja u prirodi: odreći se luksuza svakidašnjeg života i imati povjerenja u Božju Providnost.

Mi smo, primjerice, uvečer dospjeli u maleno selo u Sloveniji, s malo hrane i bez prenoćišta. Što će se dogoditi? Ne samo da smo našli mjesto za spavanje kod ljubaznih mještana, susjedi našega domaćina donijeli su nam jelo, ujutro su nas čak iznenadili već skuhanim čajem i kavom. K tome, u ovom selu smo proživjeli najljepšu večer: dok smo sa svojim domaćinom razgovarali na engleskome i talijanskome, čuli smo pjevanje i onako radoznalo smo upitali dolazi li to s radija ili zbilja netko pjeva. Dvije minute kasnije stajali smo u jednoj prostoriji, lijepo su nas počastili i dobili smo svoj vlastiti koncert: četveroglasni muški kvartet koji je svaki tjedan dva puta uvečer vježbao, pjevao nam je preko dva sata slovenske narodne i domoljubne melodije i na koncu su nam još poklonili i CD svog posljednjeg koncerta.

To su trenutci koji čovjeku ostanu u sjećanju. Isto kao i dojmljiva večer na moru u maloj uvali gdje smo promatrali zalazak sunca i pjevali uz logorsku vatru, s pogledom na valovito more i vedro zvjezdano nebo. Ili duge, tajanstvene hodnike starog franjevačkog samostana u Pazinu gdje su nas redovnici ljubazno primili i u veličanstvenom, baroknom refektoriju nahranili kao kanonike….

Ako imaš violinu, imaš i rublju“, kaže jedna ruska poslovica. Tako smo šetali gradom da bismo svojim pjevanjem s malom gitarom (ukulele) i cachonom (mali bubanj) financirali svoju večeru. Čovjek ne povjeruje koliko kuna čovjek dobije za jednostavne njemačke narodne pjesme. Pjevali smo punim plućima uz pljesak i podršku mnogih prolaznika i turista. U Poreču i Puli bilo je nakon sat vremena pjevanja dovoljno novaca za pizzu za sve nas! Jedan drugi put je odozgor doletjelo sirovo jaje, ali to jednog istinskog Božjeg trubadura ne more potresti…

Morali bismo još puno toga ispričati, primjerice o jednoj skupini koja je na granici s Hrvatskom uzela pogrješan granični prijelaz ili kako je p. Steiner sa slikom (svirajući ukulele gitaru) dospio u hrvatske novine „Glas Istre“, ili kako se pripravlja ukusan hamburger na plinskom kuhalu… Nažalost, to bi sve izišlo iz okvira ovoga priloga. Ali sam sigurna da su svi mladi čitatelji nestrpljivi i radoznali da sljedeće godine kažu: i ja želim sudjelovati! Za nas koji smo sve to doživjeli nakon dva prekratka tjedna završilo je nezaboravno vrijeme; ostale su pak uspomene, prijateljstva i radosno iščekivanje do sljedeće godine!

Theresia Mayr


Izvor: fsspx.at








Arhiva bloga

Glasnik: