Christus Rex

Čovjekova duša


Među našim suvremenicima široko je prošireno mišljenje da je čovjek samo najrazvijenija životinja i ono što nazivamo duhom dade se u stvarnosti svesti na čisto materijalnu funkciju mozga. Prema tome ne bi postojala duša koja i dalje živi nakon čovjekove tjelesne smrti.

Nasuprot tome Sveto nas pismo poučava da čovjek ima dušu. Već u knjizi Postanka stoji da je Bog čovjeka stvorio na svoju sliku i priliku. No čovjek s obzirom na svoje tijelo nije stvoren prema slici Božjoj jer Bog je čisti duh. Čovjek je slika Božja samo s obzirom na svoju duhovnu dušu po kojoj je on osoba obdarena razumom i slobodnom voljom, slično kao Bog. To se u izvješću o stvaranju slikovito predstavlja kada se opisuje kako je Bog čovjekovom tijelu načinjenom od zemlje udahnuo životni dah. Ali Sveto pismo na mnogim mjestima izričito poučava i postojanje duše. Tako je Krist rekao: "Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu" (Mt 10,28). Sukladno tome sveti je Ivan u svojim viđenjima o kojima izvješćuje Otkrivenje vidio duše mučenika na nebu: "Kad Jaganjac otvori peti pečat, vidjeh pod žrtvenikom duše zaklanih zbog riječi Božje i zbog svjedočanstva što ga imahu" (Otk 6,9).

Postojanje duhovne duše nije pak samo istina vjere. I naš naravni razum može već spoznati da u čovjeku mora postojati duhovno načelo i stoga su čak i mnogi poganski filozofi bili uvjereni u postojanje ljudske duše.

No kako se onda može spoznati čovjekovu duhovnu dušu? Budući da je duhovna, ne možemo je ni vidjeti ni dokazati nekakvim znanstvenim mjernim aparatima jer oni uvijek mogu samo utvrditi nešto očigledno i tvarno. A postojanje duše možemo izvrsti iz činjenice čovjekovih duhovnih sposobnosti. Čovjek se može naime uzdići do čisto duhovnih i apstraktnih stvari koje nemaju nikakve veze s tvarnim i očitim. Već sposobnost rješavanja jednostavnih zadataka iz matematike pokazuje postojanje duhovnog načela u nama jer ovdje su posrijedi veličine koje su posve nematerijalne. Doduše možemo sebi ilustrirati ovaj zadatak, zbrajajući primjerice jabuke i kruške, ali već dijete školskog uzrasta normalno dospije do toga da se pozabavi s različitim računskim zadacima s posve apstraktnim brojevima. Čovjek promatra stvari oko sebe ne samo pod vidikom jesu li korisne ili štetne njegovu osjetilnom zdravlju. On jednu biljku primjerice može promatrati ne samo sa stajališta je li jestiva ili otrovna, nego se diviti i radovati zbog njezine ljepote. No još nikada nitko nije vidio kravu ili konja koji promatraju ljepotu cvijeća na njihovoj livadi ili psa koji bi uživao u ljepoti krajolika. Čovjek ne prihvaća samo tako stvarnost, nego uvijek pita za razlog stvari. Već malena djeca često živciraju svoje roditelje stalnim pitanjem zašto je nešto takvo. Spoznaja da je jedna stvar uzrok jedne druge, također je duhovna spoznaja jer naša osjetila percipiraju samo vremenski slijed dvaju događaja.

Pitanje o razlogu svih stvari stoga čovjeka uvijek dovodi i do pitanja o Bogu i do pitanja o smislu njegova života. Životinja, naprotiv, sebi nikada ne postavlja pitanje o smislu vlastitog života. Ona je posve zadovoljna kada može dovoljno jesti i kada joj ništa drugo ne nedostaje. Više životinje imaju nedvojbeno već "praktičnu inteligenciju", kako je to primjerice Max Scheler nazivao. No ona stoji u službi tvarnoga. Inteligencija se samo porabi da se dobije hrana i da ih se mazi. Ni kod viših sisavaca ne može se ustvrditi zanimanje za znanje kao takvo. Čovjek pak nije zadovoljan kad je samo zdrav i kada su zadovoljene njegove osjetilne potrebe. On traži više: smisao svoga života, ljubav, znanje, koristan zadatak.

Čovjek se bavi trajno i duhovnim vrijednostima, kao primjerice pravednošću, hrabrošću ili prijateljstvom. Lav se ne pita smije li usmrtiti antilopu. I zec ne razmišlja o tome bi li bio hrabriji kad bi se suprotstavio psu. Životinje jednostavno slijede svoje instinkte. I čovjek doduše ima instinkte, ali on njima nije posve određen. Za njega se uvijek postavlja pitanje treba li ih i u kojoj mjeri slijediti ili im se treba opirati. Kada psu pružimo kobasicu, onda se on ne pita bi li sada radije trebao podnijeti žrtvu. Čovjek se pak može zbog viših, duhovnih razloga odreći zadovoljenja osjetilnog poriva. Stoga kršćanska askeza baš nije neprirodna, nego posve odgovara čovjekovoj naravi. Čak je i čovjek koji ne želi ništa znati o moralu stalno suočen s moralnim pitanjima i uvijek traži opravdanje za svoje djelovanje. U glasovitom romanu Quo vadis, primjerice, skeptik Petronije primjećuje da je čudna stvar s krjepošću da čak i čovjek kao Neron koji na zemlji nikomu višemu nije dužan polagati račun stalno pokušava prikriti svoje zločine i prikazivati se krjeposnim.

To su neka promišljanja po kojima možemo vidjeti da čovjek posjeduje duh. Doduše, duša u ovom životu u kojemu je povezana s tijelom u jedinstvo za svoje djelovanje treba mozak. Duša nije samo u tijelu kao da s njime nema nikakve veze (tako je to zamišljao Platon), nego su duh i materija u čovjeku povezani u posve zapanjujuće i divno jedinstvo. Stoga smetnje u tijelu doduše mogu ometati i dušu u njezinu djelovanju. Kod mnogih takozvanih "duševnih" bolesti riječ je jednostavno o poremaćaju transmitera mozga – stoga se one mogu liječiti medikamentozno. Budući da je duša duhovna, ona je također po svojoj naravi besmrtna. Samo se materijalne stvari mogu uništiti i raspasti na dijelove. Duh se ne može raspasti ili uništiti u nesreći ili pak oružjem.

Novi prigovor protiv postojanja duše sada se nalazi u razvoju takozvane umjetne inteligencije. U početcima razvoja računala bilo je široko prošireno mišljenje da ćemo nekada moći graditi računala čija će inteligencija odgovarati ljudskoj inteligenciji ili će je čak i nadmašiti. U međuvremenu su glasovi za ovo mišljenje postali rjeđi. Današnja računala mogu šahovske prvake svijeta dovesti u velike probleme, ali su miljama udaljena od onoga što nazivamo "razumijevanjem" i "sviješću". Računalo nema svijest što već imaju i više životinje i ono nema nikakvo razumijevanje činjenica. Ono samo slijepo slijedi pravila koja su mu zadana. U ovome području doduše može nadmašiti čovjeka (npr. munjevitom brzinom riješiti komplicirane računske radnje), ali ne uspijeva svugdje ondje gdje je potrebno razumijevanje stvari, usporedba argumenata i djela, što se ne može računalno pretvoriti u elekroničke impulse. Stoga računala danas npr. nisu ni približno kadra posve simulirati čovjekove jezične sposobnosti.

p. Matthias Gaudron


Arhiva bloga

Glasnik: