Kratak
komentar o kompromitiranoj Sinodi o obitelji.
Duga
crkvena rasprava,
sada već punih dvanaest mjeseci, konačno je iza nas…tako se barem
čini. Rasprave
su često žestoke i dovode do podjela. Za crkvene vlasti koje
raspravljaju u srcu kršćanstva pred zajedničkim ocem o jednoj tako
važnoj temi kao što je obiteljski život, postojao je veliki rizik
s obzirom na propadanje zakonodavstva koje hara u vodećim zapadnim
zemljama.
Premda
je veći broj skupinā napustio Vječni grad prije s pozitivnim
stavom, rezultat je u stvarnosti neodlučnost koja svakoga ostavlja
zbunjenim i zgranutim. Neki su Sinodu nazvali „III. vatikanski
sabor“, a kako se čini, nije baš da nemaju pravo. Nitko nije
zbilja pobijedio, a svi su ostali poraženi u svojim pregnućima jer
je dokument koji je iz toga proistekao kompromis. Čak je i slika
Pape kao glave podijeljene kuće postala tmurna. Kako je napisao
Roberto de Mattei: „Na koncu smo
suočeni s dvoznačnim i proturječnim dokumentom koji svima dopušta
proglasiti pobjedu premda nitko nije nešto dobio.“
[1]
Oh!
Nije sve izgubljeno u ovoj borbi za obranu utvrde civilizacije i
obitelji. Priča se da je konzervativni nadbiskup Chaput dobio
najviše glasova na Sinodi. Osim toga, progresivnima nije uspjelo
progurati svoju agendu izričitog preferiranja rastavljenih ponovno
civilno oženjenih i homoseksualaca. Možda je trajni dobitak, premda
ipak ograničen, da oni konzervativni koji uvijek još gaje iluzije o
rimskim vlastima, lagano počinju shvaćati kako su uzaludne bile
njihove nade i da danas više nema nekog velikog smisla očekivati
puno od hijerarhije.
A
sada loše vijesti. Zaključni dokument je tekst kompromisa i
remek-djelo višeznačnosti. To znači da se granične crte između
dobra i zla rasplinjuju. Grijeh nije tako loš i može se pronaći
rješenje da se preljubnike tako ne naziva. Najvažniji paragrafi
koji omogućuju ovaj otrov jesu s naslovom „Sposobnost razlikovanja
i integracija“ što omogućuje rastavljenima
i ponovno
građanski
oženjenima pristup sakramentima. Bile su potrebne dvije trećine
glasova da se taj odlomak
prihvati i prihvaćen je s
jednim
glasom više
nego što je potrebno da se postigne ova većina. Dva stoljeća
ranije pala je glava francuskog kralja
Luja XVI. na giljotini jednim glasom većine u Narodnoj skupštini.
Sve
to puno govori o načinu mišljenja naših hijerarha i o njihovim
pogledima na crkveni nauk i moral. Baršunastim riječima „milosrđe“
i „integracija“ savjest postaje novo crkveno pravo koje postaje i
kanonsko. „Decentralizacija“ s kojom je otpočeo sam Papa, a koja
će papinsku vlast rastočiti u mnogobrojnim biskupskim
konferencijama i kulturama, dovest će do trajnih napada na crkveno
jedinstvo. Rješenje „od slučaja do slučaja“ u moralnim
pitanjima, kao i inkulturacija, dovode do relativiziranja i rastaču
moralni zakon koji je po svojoj naravi apsolutan.
Ovaj
dokument kompromisa zbilja kompromitira katolički moral i cijelu
Crkvu.
[1]
Citirano po članku na Rorate Caeli od 27. listopada 2015.
Izvor:
sspx.org
