Dana
19. ožujka 2013. Svećeničko bratstvo sv. Pija X. posvećeno je
svetom Josipu. Nadbiskup Lefebvre bio je veliki štovatelj slavnog
Patrijarha.
Tijekom
1989. godine nadbiskup Lefebvre je propovijedao pred svojim
svećenicima o ulozi svetog Josipa i o moći zagovora prečistog
zaručnika Presvete Djevice Marije. U ovih nekoliko napomena sažeo je
intenzivno i zadivljujuće razmatranje o ovome hranitelju koji
zacijelo, a da se ne gubi u mnogo riječi, živi u dubokoj
povezanosti s Onim koji je istodobno njegov sin i njegov Bog.
Utemeljitelj Svećeničkog bratstva sv. Pija X. nikada nije posjetio
Svetu Zemlju; unatoč tomu svoje slušatelje uvodi u dioništvo u
životu Svete obitelji (čiji
blagdan slavimo danas, na nedjelju nakon Bogojavljenja)
s realizmom koji dopušta dobiti maleni uvid u svetu tajnu.
Ne
smije se zapustiti štovanje svetog Josipa jer je sveti Josip odabran
na posve osobit način. Bog mu nije dodijelio ulogu kao Blaženoj
Djevici, ali mu je ipak dodijelio izvanrednu ulogu povjerivši mu
najvrjednije, Djevicu Mariju i našega Gospodina, tijekom trideset
godina! Trideset godina sveti Josip je bio odgovorna osoba i glava,
imao je očinski autoritet nad Blaženom Djevicom Marijom i nad našim
Gospodinom i nad Bogom, uistinu! Sveti Josip upravljao je nad dragim
Bogom! U tome je on jedini! Jedno posve izvanredno izabranje među
ljudima. Koji čovjek može reći: „Upravljao sam Bogom“.
Ništa
se ne zna o tome što se zbilo u Nazaretu, nažalost, nemamo nikakve
pojedinosti osim one da je Isus nestao i da je pronađen među
pismoznancima; osim toga ne zna se ništa o onome što se zbilo. No
možemo razumno pretpostaviti da je Gospodin sa svetim Josipom
tijekom više od dvanaest godina radio, pomagao mu u poslu. On je
dakle stalno bio zajedno sa svetim Josipom i koliko to sebi možemo
predočiti, sveti Josip je davao naredbe! To je nešto nevjerojatno!
Što
se tiče Majke Božje i svetog Josipa, oni nisu imali probleme sa
savješću, ali su sebi zacijelo rekli: „Onaj s kojim smo zajedno,
to je Bog, on, koji nas je stvorio, on, koji nas održava na životu,
on, koji nas bolje poznaje nego što mi sami sebe poznajemo, jer on
je onaj koji nas je stvorio, on koji poznaje naše misli još prije
nego ih izgovorimo, da, još i prije nego što smo ih smislili. Bog
već zna što mi mislimo i što ćemo misliti. On zna sve, zna sve o
nama, ovo dijete koje je upravo tako veliko.“
Pomislite
kako biste se ponašali kad biste imali znanje svetog Josipa i
Presvete Djevice Marije kojima je Bog darovao posebne milosti da se
prema našemu Gospodinu odnose istodobno u klanjanju, u jednostavnoj
neupadljivosti i istodobno tako posve prirodno. Nije moguće da im je
dragi Bog darovao ove milosti i da je ostavio da budu istodobno u
nekoj vrsti straha i stalne smetenosti i zbunjenosti prema našemu
Gospodinu. Oni su djelovali posve jednostavno kao da je to njihovo
dijete. Istodobno se nisu mogli tako ponašati kao da nisu imali Boga
među sobom. Veliko otajstvo! Nevjerojatno otajstvo! To im je dodijelilo
dostojanstvo koje prelazi svako dostojanstvo. Jednom siromašnom
stvorenju kao svetom Josipu dati pravo i dužnost da upravlja nad
Presvetom Djevicom i samim našim Gospodinom. I kada je rekao: „Pa
dobro, idemo u Egipat!“, Presveta Djevica nije oklijevala ni jedan
jedini trenutak, poslušala je, krenuli su u Egipat. „Vraćamo se u
Nazaret!“ I oni su ostali u Nazaretu. „Idemo u Jeruzalem o
blagdanu Pashe, hajdemo, u Jeruzalem!“
Tako
je sveti Josip imao moć, moć nad našim Gospodinom, ovu moć koju
je imao na zemlji, kako sveti Ljudevit Marija de Montfort kaže o
Presvetoj Djevici: u određenoj mjeri sveti Josip zadržava u nebu
malo od moći u sjećanju, one moći koju mu je dragi Bog podario na
zemlji. Tako zagovor svetog Josipa zacijelo ima izvanrednu snagu. Po
svoj prilici svetom Josipu se nije dalo u dovoljnoj mjeri mjesto u
štovanju koje mu pripada jer to je unatoč svemu izvanredna
činjenica: nema čovjeka koji se može na to pozvati da je tako
blizu bio samom Bogu i da je čak imao određenu moć nad njim.
Stoga
ne oklijevajmo povjeriti naš apostolat svetom Josipu, povjeriti mu
naše misli, naše brige. Obično mu povjeravamo svoje materijalne
brige, ali mislim da to nije dostatno. Sveti Josip može i više!
Povjerimo mu brige našeg apostolata jer i sveti Josip je držao
celibat, ostao je čist. Povjerimo mu dakle i svoju krjepost i molimo
sv. Josipa da nam pomogne ostati kao i on, tako čisti kao i on i u
onoj mjeri koliko je to moguće, toliko savršeni kao i on.
