četvrtak, 7. siječnja 2016.

Jedna knjiga protiv napasti sedisvakantizma


U povijesnom času duboke krize unutar Crkve sve se više ukorjenjuju teorije onih koji zastupaju postojanje „Sedes vacans“, ili izočnost zakonitih prvosvećenika već posljednjih pedeset godina. Za „sedisvakantiste“ nadnevak je početka ove nečuvene situacije konačno prihvaćanje dokumenata II. vatikanskoga sabora.

Nakon koncilskog krivovjerja automatski bi uslijedilo gubljenje pontifikata u slučaju Pavla VI. i njegovih nasljednika, sve do pape Franje. Ove se teorije iznose na blogovima agresivnim i zamornim stilom, a iznose ih osobe koje su uglavnom loše s obzirom na bilo kakvu teološku ili kanonsku formaciju, a poglavito im nedostaje duh iskrene i prave ljubavi prema Crkvi  koji bi barem naložio razboritost kod bavljenja toliko teškim i složenim problemima. Ozbiljan doprinos raspravi sada dolazi od nedavno objavljene knjige True or False Pope? Refuting Sedevacantism and Other Modern Errors (www.trueorfalsepope.com) dvojice američkih pravnika, Johna Salze i Roberta Siscoea.

Ovo djelo od sedamsto stranica, s uvodom msgr. Bernarda Fellaya, poglavara Bratstva sv. Pija X., iscrpno je i dokumentirano odbacivanje sedisvakantističkih stavova. Temeljeći se na izvornim citatima papa, ekumenskih sabora i crkvenih naučitelja, autori pokazuju kako su sedisvakantisti, kako bi opravdali svoje teorije, često iskrivili izjave prvosvećenika i teologa, razotkrivajući taktike kojima se služe da obrane neobranjivo.

Jedna je od središnjih točaka sedisvakantističko nijekanje glavnim vlastitosti Crkve; vidljivosti, neuništivosti i nezabludivosti. Adelantelafe, jedan od najboljih katoličkih blogova na španjolskom jeziku, donosi iscrpan intervju sa Salzom i Siscoeom u kojem se spominje ova točka.

„U knjizi – objašnjavaju autori – obrađujemo dvije jasne zablude sedisvakantizma. Prva je obična zabluda da se vjeruje da pape nakon Pija XII. nisu bili pravi pape. Druga je zabluda koja neposredno slijedi nakon prve (i u određenim okolnostima joj prethodi) vjerovanje da je cijela Crkva nad kojom su vladali posljednji pape lažna Crkva. Kako bi se bolje pojasnilo, druga zabluda se ne zaustavlja kod tvrdnje da postoji „dijabolična dezorijentiranost u višoj hijerarhiji“, kako je tvrdila sestra Lucija, nego posvemašnje otpadništvo najviših crkvenih vlasti. Ne bi bila samo posrijedi subverzivna infiltracija u Crkvi, nego potpuno uništenje vidljive Crkve i njezina zamjena, nadomještanje novom Crkvom. Ovaj se stav ne može zastupati, a da se ne zaniječu bitna obilježja Crkve, na osobit način obilježje vidljivosti i nezabludivosti“.

„Oni koji su prigrlili sedisvakantističke stavove u dobroj vjeri – dodaju autori knjige – ne vide da su odvedeni u zabludu s pomoću parcijalnih i krivo shvaćenih citata, i to od loše teologije i beskrupuloznih apologeta ispražnjene stolice za koje se čini da su, nažalost, više zabrinuti da 'dokažu' svoj stav nego istinu“.

Siscoe i Salza naglašavaju kako su sedisvakantisti izgubili vjeru u Crkvu, Kristovo mistično Tijelo, na analogan način kao oni koji su izgubili vjeru tijekom Muke Kristove. Sedisvakantistički stavovi predstavljaju dakle reakciju na krizu u Crkvi koja je predodređena pasti u neoprotestantizam. Sedisvakantisti nisu slučajno podijeljeni u mnoštvo frakcija i sljedbi koje se suprotstavljaju jedna drugoj, uzajamno se ekskomunicirajući i katkad i izabirući vlastite pape. Suočeni smo, prema mišljenju naših autora, s jednom od velikih vjerskih zabluda našega vremena. Zbog toga se isplati pažljivo pročitati njihovu knjigu.

Emmanuele Barbieri


Izvor: Corrispondenza Romana