Christus Rex

Honorije I: sporni slučaj pape krivovjernika


Slučaj pape Honorija jedan je od najspornijih u crkvenoj povijesti. Kako dobro primjećuje crkveni povjesničar Emile Amann u širokoj natuknici koju posvećuje pitanju Question d'Onorius u Dictionnaire de Théologie Catholique (svezak VII, coll. 96-132), problemu valja pristupati nepristrano i s mirnom neutralnošću kako je povijest dužna postupati s činima iz prošlosti (col. 96).

U središtu pontifikata pape Honorija koji je vladao od 625. do 638., bilo je pitanje monoteletizma, posljednjeg od velikih kristoloških krivovjerja. Kako bi udovoljio bizantskom caru Herakliju koji je želio jamčiti unutarnji vjerski mir u svojemu carstvu, carigradski je patrijarh Sergije pokušao pronaći kompromis između katoličkog pravovjerja prema kojemu su u Isusu Kristu dvije naravi u samo jednoj osobi i monofizitskog krivovjerja koje je Kristu pripisivalo samo jednu osobu i samo jednu narav. Rezultat kompromisa bilo je novo krivovjerje, monoteletizam prema kojemu je dvostruka narav u Kristu u svojim činima pokretana samo jednim djelovanjem i jednom voljom. Posrijedi je bio polu-monofizitizam, no istina je ili cjelovita, ili nije istina, a umjereno krivovjerje ostaje ipak krivovjerjem. Jeruzalemski patrijarh Sofronije bio je među onima koji su se najsnažnije umiješali u osudu novoga učenja koje je onemogućavalo Kristovo čovještvo i vodilo u monofizitizam koji je osudio Kalcedonski sabor (451. godine).

Sergije je pisao papi Honoriju sa zahtjevom da „u budućnosti nikomu ne bude dopušteno tvrditi da su u Kristu našemu Bogu dva djelovanja“ i da dobije njegovu podršku protiv Sofronija. Na nesreću, Honorije je prihvatio zahtjev. U pismu Sergiju tvrdio je da je „volja Gospodina našega Isusa Krista bila samo jedna (unam voluntatem fatemur), po činjenici da je naša ljudska narav otkupljena od božanstva“ i pozvao je Sofronija na šutnju. Korespondencija između Sergija i Honorija sačuvana je u aktima VI. ekumenskog sabora (Mansi, Sacrorum conciliorum nova et amplissima Collectio, svezak XI, coll. 529-554) i ponovno ju je na latinskom, grčkom i francuskom jeziku objavio Arthur Loth (La cause d'Honorius, Documents originaux avec traduction, notes et conclusion, Victor Palmé, Pariz 1870., a na grčkome i njemačkome Georg Kreuzer Die Honoriusfrage im Mittelalter und in der Neuzeit, Anton Hiersemann, Stuttgart 1975.).

Ojačan Papinom podrškom, Heraklije je 638. godine objavio doktrinarnu formulu nazvanu Echtesis („Izlaganje“) u kojoj je nametao novu teoriju o jedinstvenoj božanskoj volji kao službenu vjeru. Monoteletizam je tijekom četrdeset godina trijumfirao u Bizantskom carstvu. U to vrijeme najsnažniji je branitelj vjere bio Maksim, nazvan Ispovjednik koji je sudjelovao na jednoj sinodi koju je u Lateranu (649.) sazvao papa Martin I. (649.-655.) radi osude monoteletizma. I Papa i Maksim bili su poslani u izgnanstvo. Maksimu, koji je odbio potpisati monoteletska učenja, odrezan je jezik i desna ruka. Sofronija, Maksima i Martina danas Crkva časti kao svetce zbog njihovog neslomljivog otpora monoteletskom krivovjerju.

Katoličku je vjeru konačno obnovio III. carigradski sabor, VI. crkveni ekumenski sabor koji se okupio 7. studenoga 680. godine uz nazočnost cara Konstantina IV., i predstavnike novoga pape, Agatona (678.-681.). Sabor je osudio monoteletizam i bacio anatemu na sve one koji su poticali i podupirali krivovjerje, uključujući u osudu i papu Honorija.

Na XIII. zasjedanju koje se održalo 28. ožujka 681., koncilski oci, pošto su proglasili da žele izopćiti Sergija, Cira Aleksandrijskoga, Pira, Pavla i Petra, svi carigradski patrijarsi, te biskupa Teodora iz Farana, tvrde: „S njima kanimo protjerati iz svete Crkve i izopćiti također i Honorija, nekadašnjeg papu drevnoga Rima jer smo pronašli u njegovom pismu Sergiju da je on u svemu slijedio njegovo mišljenje i da je potvrdio njegova opaka učenja“ (Mansi, XI, col. 556).

Dana 9. kolovoza 681., na koncu XVI. zasjedanja, ponovljena su izopćenja svih krivovjeraca i promicatelja krivovjerja, uključujući i Honorija: „Sergio haeretico anathema, Cyro haeretico anathema, Honorio haeretico anathema, Pyrro haretico anathema“ (Mansi, XI, col.622). u dogmatskom dekretu XVIII. zasjedanja, 16. rujna, kaže se: „budući da nije ostao nedjelatan onaj koji je od početka bio izumitelj zloće i koji je, služeći se zmijom, uveo otrovnu smrt u ljudsku narav, tako i sada, pošto su nađena oruđa prikladna vlastitoj volji: ciljamo na Teodora koji je bio biskup Farana, na Segrija, Pira, Pavla, Petra koji su bili biskupi ovoga carskoga grada; i također na Honorija koji je bio papa drevnoga Rima; (…); pošto su, dakle, pronađena prikladna oruđa, nije prestao preko njih proizvoditi u tijelu Crkve sablazni zablude; a s izričajima koje nikada nismo čuli usred puka je sijao krivovjerje o jednoj samoj volji i jednom samom djelovanju u dvije naravi jedne (osobe) svetoga Trojstva, Krista, našeg pravog Boga, u skladu s ludim krivim učenjem bezbožnika Apolinara, Severa i Temista“ (Mansi, XI, coll. 636-637.).

Autentični prijepisi saborskih spisa koje su potpisali 174 oca i Car, poslani su u pet patrijaršijskih sjedišta, s osobitim poštovanjem za Rimsko. A budući da je sveti Agaton preminuo 10. siječnja 681., saborske akte, nakon više od 19 mjeseci ispražnjene stolice, potvrdio je njegov nasljednik sveti Lav II. (682.-683.). U pismu poslanom 7. svibnja 683. caru Konstantinu IV. Papa je napisao: „izopćujemo izumitelje nove zablude, tj. Teodora iz Farana, Ćirila Aleksandrijskoga, Sergija, Pira, Pavla i Petra iz Carigradske crkve te također i Honorija koji se nije potrudio zadržati čistom ovu Apostolsku crkvu u nauku apostolske predaje, nego je dopustio izdajom koja zaslužuje prokletstvo da ova neokaljana Crkva bude zaprljana“ (Mansi, XI, col.733).

Iste je godine papa Lav naredio da akte prevedene na latinski potpišu svi biskupi Zapada i da se potpisi čuvaju kod groba svetoga Petra. Kako ponavlja ugledni isusovački povjesničar Hartmann Grisar, „željelo se tako sveopće prihvaćanje Šestoga ekumenskoga sabora na Zapadu, a to se, koliko se zna, dogodilo bez poteškoća“ (Analecta romana, Desclée, Rim 1899., str.406-407).

Honorijevu su osudu potvrdili nasljednici Lava II., kako svjedoči Liber diurnus romanorum pontificium i od Sedmoga (787.) i Osmoga (869.-870.) ekumenskoga crkvenoga sabora (C. J. Hefele, Histoire des Conciles, Letouzey et Ané, Pariz 1909., svezak III, str.520.-521.).

Abbé Amann prosuđuje povijesno neodrživim stav onih koji kao kardinal Baronije drže da su akti VI. sabora izmijenjeni, krivotvoreni. Rimski su legati bili nazočni na saboru: bilo bi teško zamisliti da ih se moglo obmanuti ili da su loše izvijestili o jednoj toliko važnoj i delikatnoj točci kao što je osuda krivovjerja Rimskog prvosvećenika. Pozivajući se potom na te teologe koji su, kao sv. Robert Bellarmin, da bi spasili Honorijevu uspomenu, nijekali postojanje izričitih zabluda u njegovim pismima, Amann naglašava da oni stvaraju veći problem od onoga koji misle riješiti, tj. problem nezabludivosti akata sabora kojemu je predsjedao jedan papa. Ako Honorije zbilja nije pao u zabludu, pogriješili su pape i sabor koji su ga osudili. Akti VI. ekumenskog sabora koje je odobrio Papa i koje je primila sveopća Crkva, imaju puno jači definitorni domašaj od Honorijevih pisama Sergiju. Kako bi se spasila nezabludivost bolje je priznati povijesnu mogućnost krivovjernog pape, radije nego se polomiti o dogmatske definicije i izopćenja sabora koji je potvrdio Rimski prvosvećenik. Zajednički je nauk da je osuda spisa jednog autora nezabludiva kada se zabluda izopćuje s napomenom krivovjerja, dok nije uvijek i nije nužno nezabludivo redovito crkveno Učiteljstvo.

Tijekom I. vatikanskog sabora, la Deputazione della Fede (jedno posebno povjerenstvo) sučelilo se s problemom, iznoseći niz pravila općeg karaktera koja se ne primjenjuju samo na Honorijev slučaj, nego na sve probleme, prošle i buduće koji mogu nastati. Nije dovoljno da Papa progovori o jednom vjerskom ili moralnom pitanju koje se tiče sveopće Crkve, nužno je da je dekret Rimskog prvosvećenika shvaćen na taj način da se pojavi kao svečani i konačni sud, s nakanom obvezivanja svih vjernika da vjeruju (Mansi, LII, coll.1204-1232). Postoje dakle akti redovitog papinskog Učiteljstva koji nisu nezabludivi jer im nedostaje konačni definitorni karakter: quod ad formam seu modum attinet.

Pismima pape Honorija nedostaju ove karakteristike. One su nedvojbeno akti Učiteljstva, ali u redovitom Učiteljstvu koje nije nezabludivo mogu postojati zablude i čak, u iznimnim slučajevima, krivovjerne formulacije. Papa može pasti u krivovjerje, ali nikada neće moći izreći krivovjerje ex cathedra.

U Honorijevu slučaju, kako primjećuje benediktinski patrolog Dom John Chapman OSB, ne može se tvrditi da je kanio formulirati odluku ex cathedra koja je konačna i obvezujuća: „Honorije je bio zabludiv, bio je u zabludi, bio je krivovjernik upravo stoga što nije s vlašću proglasio, kako je morao učiniti, petrovsku tradiciju Rimske Crkve.“ (The Condemnation of Pope Honorius (1907.), Reprint Forgotten Books, London 2013., str. 110). Njegova pisma Sergiju, premda govore o vjeri, ne proglašuju nikakvo izopćenje i ne odgovaraju uvjetima koje zahtijeva dogma o nezabludivosti. Proglašeno od I. vatikanskog sabora, načelo je nezabludivosti spašeno, usuprot onome što su mislili protestanti i galikanci. A da je Honorije bio izopćen, objasnio je papa Hadrijan II. na Rimskoj sinodi 869. godine: „razlog je da je Honorije bio optužen za krivovjerje, jedini razlog zbog kojega je dopušteno podložnicima da se odupru svojim poglavarima i da odbace njihova izopačena mišljenja“ (Mansi, XVI, col.126).

Temeljeći se baš na ovim riječima, pošto je pomno proučio slučaj pape Honorija, veliki dominikanski teolog Melchior Cano sažimlje najsigurniji nauk ovim riječima: „Ne smije se nijekati da Rimski prvosvećenik može biti krivovjernik, stvar za koju se mogu ponuditi jedan ili dva primjera. Ali da je (papa) u prosuđivanju o vjeri definirao nešto protiv vjere, to se ne može pokazati ni u jednom slučaju“ (De Locis Theologicis, 1.VI, španjolski prijevod, BAC, Madrid 2006., str.409).

Roberto de Mattei


Izvor: Corrispondenza Romana

Arhiva bloga

Glasnik: