Slučaj
pape Honorija jedan je od najspornijih
u crkvenoj povijesti. Kako dobro primjećuje crkveni povjesničar
Emile Amann u širokoj natuknici koju posvećuje pitanju Question
d'Onorius
u Dictionnaire
de Théologie Catholique
(svezak VII, coll. 96-132), problemu valja pristupati nepristrano i s
mirnom neutralnošću kako je povijest dužna postupati s činima iz
prošlosti (col. 96).
U
središtu pontifikata pape Honorija koji je vladao od 625. do 638.,
bilo je pitanje monoteletizma, posljednjeg
od velikih kristoloških krivovjerja.
Kako bi udovoljio bizantskom caru Herakliju koji je želio jamčiti
unutarnji vjerski mir u svojemu carstvu, carigradski je patrijarh
Sergije pokušao pronaći kompromis između katoličkog pravovjerja
prema kojemu su u Isusu Kristu dvije naravi u samo jednoj osobi i
monofizitskog krivovjerja koje je Kristu pripisivalo samo jednu osobu
i samo jednu narav. Rezultat kompromisa bilo je novo krivovjerje,
monoteletizam prema kojemu je dvostruka narav u Kristu u svojim
činima
pokretana
samo jednim djelovanjem i jednom voljom. Posrijedi je bio
polu-monofizitizam, no istina je ili cjelovita, ili nije istina, a
umjereno krivovjerje ostaje ipak krivovjerjem. Jeruzalemski patrijarh
Sofronije bio je među onima koji su se najsnažnije umiješali u
osudu novoga učenja koje je onemogućavalo Kristovo čovještvo i
vodilo u monofizitizam koji je osudio Kalcedonski sabor (451.
godine).
Sergije
je pisao papi Honoriju sa zahtjevom da „u budućnosti nikomu ne
bude dopušteno tvrditi da su u Kristu našemu Bogu dva djelovanja“
i da dobije njegovu podršku protiv Sofronija. Na nesreću, Honorije
je prihvatio zahtjev. U pismu Sergiju tvrdio je da je
„volja Gospodina našega Isusa Krista bila samo jedna (unam
voluntatem fatemur), po činjenici da je naša ljudska narav
otkupljena od božanstva“ i pozvao je Sofronija na šutnju.
Korespondencija između Sergija i Honorija sačuvana je u aktima VI.
ekumenskog sabora (Mansi, Sacrorum
conciliorum nova et amplissima Collectio,
svezak XI, coll. 529-554) i ponovno ju je na latinskom, grčkom i
francuskom jeziku objavio Arthur Loth (La
cause d'Honorius, Documents originaux avec traduction, notes et
conclusion,
Victor Palmé, Pariz 1870., a na grčkome i njemačkome Georg Kreuzer
Die
Honoriusfrage im Mittelalter und in der Neuzeit,
Anton Hiersemann, Stuttgart 1975.).
Ojačan
Papinom podrškom, Heraklije je 638. godine objavio doktrinarnu
formulu nazvanu Echtesis
(„Izlaganje“) u kojoj je nametao novu teoriju o jedinstvenoj
božanskoj volji kao službenu vjeru. Monoteletizam je tijekom
četrdeset godina trijumfirao u Bizantskom carstvu. U to vrijeme
najsnažniji je branitelj vjere bio Maksim, nazvan Ispovjednik
koji je sudjelovao na jednoj sinodi koju je u Lateranu (649.) sazvao
papa Martin I. (649.-655.) radi osude monoteletizma. I Papa i Maksim
bili su poslani u izgnanstvo. Maksimu, koji je odbio potpisati
monoteletska učenja, odrezan je jezik i desna ruka. Sofronija,
Maksima i Martina danas Crkva časti kao svetce zbog njihovog
neslomljivog otpora monoteletskom krivovjerju.
Katoličku
je vjeru konačno obnovio III. carigradski sabor, VI. crkveni
ekumenski sabor koji se okupio 7. studenoga 680. godine uz nazočnost
cara Konstantina IV., i predstavnike novoga pape, Agatona
(678.-681.). Sabor je osudio monoteletizam i bacio anatemu na sve one
koji su poticali i podupirali krivovjerje, uključujući u osudu i
papu Honorija.
Na
XIII. zasjedanju koje se održalo 28. ožujka 681., koncilski oci,
pošto su proglasili da žele izopćiti
Sergija, Cira Aleksandrijskoga, Pira, Pavla i Petra, svi
carigradski patrijarsi, te biskupa Teodora iz Farana, tvrde: „S
njima kanimo protjerati iz svete Crkve i izopćiti također i
Honorija, nekadašnjeg papu drevnoga Rima jer smo pronašli u
njegovom pismu Sergiju da je on u svemu slijedio njegovo mišljenje i
da je potvrdio njegova opaka učenja“ (Mansi, XI, col. 556).
Dana
9. kolovoza 681., na koncu XVI. zasjedanja, ponovljena su izopćenja
svih krivovjeraca i promicatelja krivovjerja, uključujući i
Honorija: „Sergio haeretico anathema, Cyro haeretico anathema,
Honorio haeretico anathema, Pyrro haretico anathema“ (Mansi, XI,
col.622). u dogmatskom dekretu XVIII. zasjedanja, 16. rujna, kaže
se: „budući da nije ostao nedjelatan onaj koji je od početka bio
izumitelj zloće i koji je, služeći se zmijom, uveo otrovnu smrt u
ljudsku narav, tako i sada, pošto su nađena oruđa prikladna
vlastitoj volji: ciljamo na Teodora koji je bio biskup Farana, na
Segrija, Pira, Pavla, Petra koji su bili biskupi ovoga carskoga
grada; i također na Honorija koji je bio papa drevnoga Rima; (…);
pošto su, dakle, pronađena prikladna oruđa, nije prestao preko
njih proizvoditi u tijelu Crkve sablazni zablude; a s izričajima
koje nikada nismo čuli usred puka je sijao krivovjerje o jednoj
samoj volji i jednom samom djelovanju u dvije naravi jedne (osobe)
svetoga Trojstva, Krista, našeg pravog Boga, u skladu s ludim krivim
učenjem bezbožnika Apolinara, Severa i Temista“ (Mansi, XI, coll.
636-637.).
Autentični
prijepisi saborskih spisa
koje su potpisali 174 oca i Car, poslani su u pet patrijaršijskih
sjedišta, s osobitim poštovanjem za Rimsko. A budući da je sveti
Agaton preminuo 10. siječnja 681., saborske akte, nakon više od 19
mjeseci ispražnjene stolice, potvrdio je njegov nasljednik sveti Lav
II. (682.-683.). U pismu poslanom 7. svibnja 683. caru Konstantinu
IV. Papa je napisao: „izopćujemo izumitelje nove zablude, tj.
Teodora iz Farana, Ćirila Aleksandrijskoga, Sergija, Pira, Pavla i
Petra iz Carigradske crkve te također i Honorija koji se nije
potrudio zadržati čistom ovu Apostolsku crkvu u nauku apostolske
predaje,
nego je dopustio izdajom koja zaslužuje prokletstvo da ova
neokaljana Crkva bude zaprljana“ (Mansi, XI, col.733).
Iste
je godine papa Lav naredio da akte prevedene na latinski potpišu svi
biskupi Zapada i da se potpisi čuvaju kod groba svetoga Petra. Kako
ponavlja ugledni isusovački povjesničar Hartmann Grisar, „željelo
se tako sveopće prihvaćanje Šestoga ekumenskoga sabora na Zapadu,
a to se, koliko se zna, dogodilo bez poteškoća“ (Analecta
romana,
Desclée, Rim 1899., str.406-407).
Honorijevu
su osudu potvrdili nasljednici Lava II., kako svjedoči Liber
diurnus romanorum pontificium
i od Sedmoga (787.) i Osmoga (869.-870.) ekumenskoga crkvenoga sabora
(C. J. Hefele, Histoire
des Conciles,
Letouzey et Ané, Pariz 1909., svezak III, str.520.-521.).
Abbé
Amann prosuđuje povijesno neodrživim stav onih koji kao kardinal
Baronije drže da su akti VI. sabora izmijenjeni, krivotvoreni.
Rimski su legati bili nazočni na saboru: bilo bi teško zamisliti da
ih se moglo obmanuti ili da su loše izvijestili o jednoj toliko
važnoj i delikatnoj točci kao što je osuda krivovjerja
Rimskog prvosvećenika. Pozivajući se potom na te teologe koji su,
kao sv. Robert Bellarmin, da bi spasili Honorijevu uspomenu, nijekali
postojanje izričitih zabluda u njegovim pismima, Amann naglašava da
oni stvaraju veći problem od onoga koji misle riješiti, tj. problem
nezabludivosti akata sabora kojemu je predsjedao jedan papa. Ako
Honorije zbilja nije pao u zabludu, pogriješili su pape i sabor koji
su ga osudili. Akti VI. ekumenskog sabora koje je odobrio
Papa i koje je primila sveopća Crkva, imaju puno jači definitorni
domašaj od Honorijevih pisama Sergiju. Kako bi se spasila
nezabludivost bolje je priznati povijesnu mogućnost krivovjernog
pape, radije nego se polomiti o dogmatske definicije i izopćenja
sabora koji je potvrdio Rimski prvosvećenik. Zajednički je nauk da
je osuda spisa jednog autora nezabludiva kada se zabluda izopćuje s
napomenom krivovjerja,
dok nije uvijek i nije nužno nezabludivo redovito crkveno
Učiteljstvo.
Tijekom
I. vatikanskog sabora, la
Deputazione della Fede
(jedno posebno povjerenstvo) sučelilo se s problemom, iznoseći niz
pravila općeg karaktera koja se ne primjenjuju samo na Honorijev
slučaj, nego na sve probleme, prošle i buduće koji mogu nastati.
Nije dovoljno da Papa progovori o jednom vjerskom
ili moralnom
pitanju koje se tiče sveopće Crkve, nužno je da je dekret Rimskog
prvosvećenika shvaćen na taj način da se pojavi kao svečani i
konačni sud, s nakanom obvezivanja svih vjernika da vjeruju (Mansi,
LII, coll.1204-1232). Postoje dakle akti redovitog papinskog
Učiteljstva koji nisu nezabludivi jer im nedostaje konačni
definitorni karakter: quod
ad formam seu modum attinet.
Pismima
pape Honorija nedostaju ove karakteristike. One su nedvojbeno akti
Učiteljstva, ali u redovitom Učiteljstvu koje nije nezabludivo mogu
postojati zablude i čak, u iznimnim slučajevima, krivovjerne
formulacije. Papa može pasti u krivovjerje,
ali nikada neće moći izreći krivovjerje
ex
cathedra.
U
Honorijevu slučaju, kako primjećuje benediktinski patrolog Dom John
Chapman OSB, ne može se tvrditi da je kanio formulirati odluku ex
cathedra
koja je konačna i obvezujuća: „Honorije je bio zabludiv, bio je u
zabludi, bio je krivovjernik
upravo stoga što nije s vlašću proglasio, kako je morao učiniti,
petrovsku tradiciju Rimske Crkve.“ (The
Condemnation of Pope Honorius
(1907.), Reprint Forgotten Books, London 2013., str. 110). Njegova
pisma Sergiju, premda govore o vjeri, ne proglašuju nikakvo
izopćenje i ne odgovaraju uvjetima koje zahtijeva dogma o
nezabludivosti. Proglašeno od I. vatikanskog sabora, načelo je
nezabludivosti spašeno, usuprot onome što su mislili protestanti i
galikanci. A da je Honorije bio izopćen, objasnio je papa Hadrijan
II. na Rimskoj sinodi 869. godine: „razlog je da je Honorije bio
optužen za krivovjerje,
jedini razlog zbog kojega je dopušteno podložnicima da se odupru
svojim poglavarima i da odbace njihova izopačena mišljenja“
(Mansi, XVI, col.126).
Temeljeći
se baš na ovim riječima, pošto je pomno proučio slučaj pape
Honorija, veliki dominikanski teolog Melchior Cano sažimlje
najsigurniji nauk ovim riječima: „Ne smije se nijekati da Rimski
prvosvećenik može biti krivovjernik,
stvar za koju se mogu ponuditi jedan ili dva primjera. Ali da je
(papa) u prosuđivanju o vjeri definirao nešto protiv vjere, to se
ne može pokazati ni u jednom slučaju“ (De
Locis Theologicis,
1.VI, španjolski prijevod, BAC, Madrid 2006., str.409).
Roberto
de Mattei
Izvor:
Corrispondenza Romana
