nedjelja, 17. siječnja 2016.

„Nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.“ (Dj 4,12)


„Naprotiv, da pogani vrazima žrtvuju, ne Bogu“ (1 Kor 10, 20)

Jesu li nekatoličke konfesije i nekršćanske religije putovi spasenja?


P. Matthias Gaudron odgovara:

Nekatoličke konfesije i nekršćanske religije nisu putovi spasenja, nego kao takve putovi u propast. Članovi se krivih religija, dakako, mogu spasiti u njima ako žive po svojoj savjesti i pokušavaju ispuniti Božju volju koliko je spoznaju; međutim, sud o tome pripada samo Bogu koji prosuđuje srce i uvjerenje. Iz toga pak proizlazi samo da se u danom slučaju može spasiti u krivim religijama ili još bolje unatoč krivim religijama, a ne po ovim krivim religijama.

Stoga je izdaja Krista kada II. vatikanski sabor u Dekretu o nekršćanskim religijama Nostra aetate pozitivno prosuđuje hinduizam, budizam, islam i židovstvo. Naravno da ove religije imaju također i istinitih elemenata. Oni se nalaze u svakoj zabludi i krivom sustavu jer očita besmislica ne bi pronašla pristalice. Presudno je pak da ove religije zastupaju teške zablude i stoga upućuju svoje članove na put koji ne vodi k Bogu i k vječnom životu.

Tako hinduizam zastupa seobu duše i time zemaljskom životu oduzima njegovu ozbiljnost. U hinduizmu ovaj život nije odlučujući dokaz po kojem se ravna cijela vječnost, nego se duša jednostavno toliko puta ponovno rađa, možda kao štakor ili pas dok se ne iznese teret krivnje. Zbog toga hinduizam ne poznaje milosrđe; današnja karitativna djela preuzeo je od kršćanstva. On hladno prolazi pokraj potrebitih i patnika jer oni ionako moraju iznijeti svoj teret krivnje.

Budizam je religija bez Boga. Čovjek vjeruje da se ovdje sam može otkupiti, a ovo se otkupljenje sastoji u ulasku u nirvanu, u ništavilo. U budizmu nema vječnog života u jedinstvu s Bogom, nego samo kraj patnji i boli gašenjem vlastitog postojanja.

Islam odbacuje Božju trojstvenost, a time također i Kristovo božanstvo kao hulu. Potiče okrutnost i putenost hvaleći ubojstvo kršćanina kao dobro djelo, dopuštajući mnogoženstvo i obećavajući ljudima raj putenih zadovoljstava. Valja usporediti nekoliko kuranskih sura: „A kršćani kažu: 'Mesih je-Allahov sin'. To su riječi njihove, iz usta njihovih, oponašaju riječi nevjernika prijašnjih, - ubio ih Allah! Kuda se odmeću?“ „Kada se u borbi s nevjernicima sretnete po šijama ih udarajte sve dok ih ne oslabite, a onda ih vežite, i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite ili otkupninu zahtijevajte dok borba ne prestane.“A o raju se kaže:“Što se tiče djevica. One će…gorjeti od požude; sve će biti djevice, a nakon vašeg spolnog ujedinjenja opet će se povratiti njihovo djevičanstvo“.

Na koncu, Židovi odbijaju kao i sve krive religije Spasitelja Isusa Krista. Premda je prije Kristova dolaska židovstvo bilo pravom vjerom, ono to sada nije jer nije prepoznalo svoj čas i nije prihvatilo svojeg Spasitelja. Istinski su se Židovi obratili Kristu čijim je dolaskom židovska religija Starog zavjeta izgubila svoj smisao i razlog postojanja. Stoga je nerazumljivo kako jedan katolički biskup može davati sljedeće izjave. „Crkva može biti novi Božji narod samo u trajnom kontinuitetu i trajnom bratstvu prema Izraelu. … Lom između Sinagoge i Crkve bio je onda zapravo prvim crkvenim raskolom…Cilj je ekumene izmirba između Crkve i Sinagoge“ (kardinal Kurt Koch dok je bio biskup Basela).

O svim ovim krivim religijama valja izreći riječ svetog Petra: „Nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.“(Djela apostolska 4,12). Stoga Crkva nikada nije bila posebice optimistična, premda nikada nije nijekala načelnu mogućnost spasenja nekršćana, s obzirom na broj onih koji se spašavaju u krivim religijama. Još u vrijeme Pija IX. osuđena je rečenica: „Barem se mora gajiti dobra nada za spasenje svih onih koji se uopće ne nalaze u pravoj Kristovoj Crkvi“.

Krive religije, dakle, nisu ni redoviti, ni izvanredni putovi spasenja, nego smetnje spasenju.

Mole li se nekršćanske religije pravom Bogu?

Nekršćanske se religije ne mole pravom Bogu. Pravi je Bog, naime, trojstveni Bog koji se objavio u Starom, te nadasve u Novom zavjetu po svom Sinu Isusu Kristu. Stoga vjere koje odbacuju Kristovo Božanstvo, ne vjeruju u pravog Boga, nego se mole jednom biću koje ne postoji. „Svaki koji niječe Sina nema ni Oca“(1 Iv 2,23) „Nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Iv 14,6).

Nemojmo ovdje prigovoriti da muhamedanci i Židovi imaju ispravno, iako nepotpuno shvaćanje Boga te se stoga mole pravom Bogu. Ovo je vrijedilo za starozavjetne Židove. Njima još Božje Trojstvo nije bilo objavljeno. Stoga u njega nisu mogli ni vjerovati, ali ga oni nisu ni isključivali. Upravo je to slučaj kod današnjih Židova i muhamedanaca: oni izričito niječu Presveto Trojstvo. Ne žele vjerovati u trojstvenog Boga koji je po njima jednoosoban. A takav Bog ne postoji.

Ova se temeljna istina u službenoj Crkvi danas više i ne vidi. U Duhovnim vježbama koje je kardinal Wojtyla - kasniji Ivan Pavao II. - držao 1976. pred Pavlom VI., - nalazi se posve modernističko shvaćanje vjere te sukladno tome teza da se svi ljudi, nebitno u kojoj religiji žive, mole pravom Bogu: „Put duha k Bogu ide iz nutrine stvorenja i najdublje dubine čovjeka. Na ovome putu moderni stav duha pronalazi uporište u iskustvu čovjeka i u prihvaćanju transcendencije ljudske osobe“. Ovo je modernizam: vjera nije više odgovor na Božju objavu, nego težnja prema Bogu koja dolazi iz čovjekove dubine. Malo dalje u tekstu stoji: „Ovog Boga priznaje u svojoj šutnji trapist i monah kamaldoljanin. Njemu se obraća beduin u pustinji kada je došlo vrijeme molitve. A možda i budist utonuo u svoje razmatranje, koji pročišćuje svoje misli i sprema put u nirvanu.“

Svetom je pismu takvo razmišljanje strano. Cijeli je Stari zavjet pun Božjeg revnovanja protiv krivih bogova i religija. Često se kažnjava izabrani narod jer se klanja krivim bogovima. I u Novom zavjetu sveti Pavao piše lapidarno: „Naprotiv, da pogani vrazima žrtvuju, ne Bogu“ (1 Kor 10, 20).

To ne isključuje da se pojedini Židov, muhamedanac ili poganin, potaknut milošću, ipak može moliti pravom Bogu ako ne otvrdne u krivim predodžbama o Bogu svoje religije, nego je načelno otvoren sve prihvatiti što je Bog objavio i želi, dakle i vjeru u Trojstvo i Božje Utjelovljenje. Međutim, religija se kao takva ne obraća pravom Bogu, nego opsjeni i stoga po sebi ne vodi svoje pristaše k Bogu.


Uzeto iz: p. Matthias Gaudron, Katekizam o krizi u Crkvi