srijeda, 30. ožujka 2016.

Povratak normalnoj situaciji


Budući da je riječ o budućnosti koja, kako znamo, pripada Bogu, teško je praviti prognoze. Ipak, najprije ustvrdimo da stanje pomutnje u Crkvi nije poteklo od nas, nego od onih koji su se revno trudili nametnuti Crkvi novo usmjerenje; usmjerenje koje je u suprotnosti s Tradicijom i koje je čak osudilo crkveno Učiteljstvo.

Ako se naše stanje čini nenormalnim, onda stoga što oni koji danas imaju vlast u Crkvi spaljuju ono što su ranije štovali, a štuju ono što je ranije spaljivano. Oni koji su se udaljili od uobičajenoga i tradicionalnoga puta, morat će se vratiti onomu što je Crkva uvijek učila i što je uvijek činila.

Kako bi se to moglo dogoditi? Ljudski govoreći čini se da će samo i jedino Papa – ili recimo tako: jedan papa – biti kadar ponovno uspostaviti uništeni red na svim područjima. No ipak, ove stvari bi radije trebalo prepustiti Božjoj providnosti.

U svakom slučaju imamo dužnost učiniti sve da zadržimo poštovanje prema hijerarhiji dok joj njezini članovi još zbilja pripadaju, i svjesno razlikovati između božanske ustanove s kojom moramo biti veoma povezani i zabluda koje mogu naučavati loši pastiri. Moramo činiti sve što je u našoj moći da ih osvijestimo i obratimo svojim molitvama i primjerom blagosti i ustrajnosti.

Kod utemeljenja priorata težit ćemo uključiti se u biskupije svojim uistinu svećeničkim apostolatom, podložni Petrovu nasljedniku u njegovoj službi Petrova nasljednika, a ne kao nasljedniku Luthera ili Lamennaisa. Sve svećenike ćemo susretati s poštovanjem, sa svećeničkom naklonošću i truditi se pomoći im dospjeti do ispravnog shvaćanja svećeništva i žrtve, primati ih na duhovne vježbe i držati misije po župama kao što je to primjerice činio blaženi Grignion Montfortski koji je propovijedao Isusov križ i istinsku Misnu Žrtvu.

Na ovaj će način postupno nestati predrasude o nama, djelovanjem istine i Tradicije barem kod ljudi koji su još dobre volje, što će naš budući, službeni povratak, uključenje bitno olakšati. Izbjegavajmo anateme, uvrede, ironične aluzije; izbjegavajmo sterilnu polemiku! Pomolimo se da posvećujemo sebe same i duše koje će nam uvijek brojnije dolaziti u onoj mjeri u kojoj kod nas pronađu za čim žeđaju: milost istinskog svećenika, pastira duša koji je revan, jak u svojoj vjeri, strpljiv, milosrdan i prožet gorućom revnošću za spas duša i proslavu našega Gospodina Isusa Krista.


Odlomak iz predavanja nadbiskupa Lefebvrea iz 1978. godine. Uzeto iz: Nadbiskup Lefebvre, ,,Sotonino remek-djelo, Verlag Sankt Gabriel, 1979. (str 49).

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.