Biskup Schneider o odnosima između FSSPX-a i Vatikana

Tradicionalni katolički blog Rorate Coeli je 16. veljače u suradnji sa svojom sestrinskom stranicom Adelante la Fe objavio intervju s preuzvišenim Athanasiusom Schneiderom, pomoćnim biskupom Nadbiskupije sv. Marije u Astani. Vodio ga je Mauricio Ponce sa stranice Adelante i u njemu se dotiče nekoliko danas važnih tema u Katoličkoj crkvi, a počinje detaljnom raspravom o mogućem sporazumu između Bratstva sv. Pija X. i Rima u budućnosti.

Zahvalni smo biskupu Schneideru što se zalaže za FSSPX i što tako jasno brani mnoge točke vjere i morala u Crkvi. Posebno cijenimo njegovu izjavu o Lutheru, podjeli Pričesti za razvedene i ponovno „vjenčane“ i o dužnosti da se odupremo zabludi, pa čak i kada ona potječe od Vrhovnog poglavara.

Govoreći o Bratstvu, biskup ističe razloge za optimizam, kao i razloge za brigu zbog strukture sporazuma. U nastavku donosimo analizu i odgovor na njegove točke.

Regularizacija

U vezi regularizacije FSSPX-a biskup Schneider započinje tako što kaže da ne bi trebalo govoriti o ,,sporazumu“ koji pretpostavlja razlike u vjeri, nego samo o kanonskom priznanju sa strane Svete Stolice jer ,,u tom slučaju, ne postoje razlike u katoličkoj vjeri“.

Biskup Schneider poznaje Bratstvo jako dobro jer je u prošlosti dva puta posjetio njegove bogoslovije. Bili smo počašćeni njegovim snažnim svjedočanstvom o Bratstvu koje ,,nosi vrlo očigledne, vidljive i duhovne plodove u uzvisivanju katoličke vjere, u prenošenju cjelovitosti katoličke vjere i liturgije i kršćanskog života, kao što se prakticiralo stoljećima“.

Priznanje Svete Stolice

„…što je zahtjev za svaku katoličku zajednicu, neophodan da bi bila katolička, da također ima kanonsku, vidljivu vezu s Petrovom stolicom, stolicom Kristovog namjesnika. To je temeljni zahtjev za svako katoličko djelo u Crkvi.“

Biskup Schneider govori o tome da je ,,kanonska povezanost“ sa stolicom sv. Petra zahtjev da bi se bilo katolikom i da je za apostolat potrebno kanonsko poslanje. Ako on misli na zakonitu pokornost Svetoj Stolici, slažemo se! Bratstvo nikada nije odbijalo ikakvu zakonitu pokornost papi niti je raskidalo veze liturgije i ispovijedanja vjere. Ako kanonska situacija postane neregularna, a kanonsko poslanje danas nedostaje – to nije bila greška FSSPX-a, nego Rima koji ga je toga lišio, kako sam biskup Schneider argumentira. Nadbiskup Lefebvre uvijek je tvrdio da su kanonske sankcije nevažeće jer su nepravedne; ali njegovu žalbu nisu priznali.

Biskup Schneider razmatra o slučaju u hipotetskoj budućnosti gdje bi se FSSPX – kada bude kanonski regulariziran – možda morao vratiti u kanonsku neregularnost ako će ga Rim prisiljavati da napusti neko važno pitanje za koje se zalaže. Znači moguće je biti katolikom usprkos prividnom raskidu od kanonskih pravila! Bratstvo se uvijek oslanjalo na dopunsku vlast upravljanja koju Crkva pruža u takvim situacijama nužde tako da vjernici nisu lišeni milosti sakramenata.

Stvar pravednosti?

„FSSPX je inicijalno imalo priznanje Crkve kada ga je nadbiskup Lefebvre utemeljio 1970., ali nažalost to priznanje mu je oduzeto 1975. Nadbiskup Lefebvre uložio je žalbu protiv te zabrane – po mom mišljenju nepravedne – i njegova je žalba odbačena. Da mu Sveta Stolica sada opet dodijeli kanonsko priznanje, to bi bilo poput prihvaćanja žabe nadbiskupa Lefebvrea iz 1975.“

Biskup Schneider je izjavio da bi kanonsko priznanje bilo način da Sveta stolica napokon uzme u obzir žalbu nadbiskupa Marcela Lefebvrea protiv nepravedne zabrane FSSPX-a iz 1975. To je istinito. Međutim biskup Schneider ne zanemaruje činjenicu da razlog za tu nepravednu zabranu i progon Bratstva koji traje otada (a i tradicionalnog katoličanstva u cjelini) ima upravo porijeklo u neslaganju oko vjere, ,,zbog ove duboke krize vjere unutar Crkve“, kako on to kaže, i njezinog najsvetijeg izraza: svete Misne Žrtve.

To je razlog zašto biskup Bernard Fellay, glavni poglavar FSSPX-a, slijedeći nadbiskupa Lefebvrea, zahtjeva da se FSSPX prizna ,,takav kakav jest“. Također nastavlja da moramo moći nastaviti s javnim odbacivanjem i borbom protiv zabluda koje su trovale Crkvu, uključujući njezinu liturgiju, više od 50 godina.

Kako je biskup Fellay rekao za vrijeme svog posljednjeg intervjua na Radio Courtoisie:
„Problem je, još jednom, ta borba ideja. Je li Crkva koja je 40 godina nametala način razmišljanja, taj modernistički način razmišljanja protiv kojega se mi borimo, protiv kojega, ili zbog kojega smo čak proglašavani raskolnicima i štogod drugo, izvan Crkve; je li ta Crkva spremna – da ili ne, pustiti nas da nastavimo ići svojim putem?“

Prelatura bi dopustila da ostanu sadašnje kapelice FSSPX-a, ali što je s novim lokacijama?

Dopuštenje dijacezanskih biskupa

„To je uobičajeni zakon Crkve, ... uobičajena praksa crkve. ....Po mom mišljenju to nije problematično...“

Jedan problem kojeg se dotakao biskup Schneider tiče se statusa kapela Bratstva kada bi ono bilo regularizirano. Kao što on kaže, tradicionalna praksa Crkve je da mjesni biskup mora unaprijed odobriti sva mjesta bogoštovlja unutar svoje kanonske jurisdikcije. To je naravno razlog za brigu jer su mnogi biskupi protiv FSSPX-a i Tradicije. Međutim, biskup Schneider smatra, prema svojem razumijevanju, kada bi se Bratstvu dala osobna prelatura, da bi njegove sadašnje kapelice mogle ostati bez odobrenja mjesnog ordinarija. Dozvolu bi samo trebalo tražiti za buduća utemeljenja. Prema mišljenju biskupa Schneidera to nije problematično jer FSSPX ima već i više posla nego što može obraditi i da već postoji mnogo biskupa u svijetu koji će rado prihvatiti Bratstvo u svoje dotične biskupije.

Biskup Fellay je, komentirajući o toj mogućnosti osobne prelature, rekao 26. siječnja: ,,Problem nije u kanonskoj strukturi koja ne bi bila prihvatljiva“. Naprotiv, iako postoje ,,pojedinosti koje treba poboljšati ... [i] stvari o kojima još treba raspraviti“, osobna prelatura ,,je primjerena i odgovara našim potrebama“. Nadalje, dok se slažemo s biskupom Schneiderom da se Crkvi ne može prilaziti kao pukoj ljudskoj ustanovi, već da se mora gledati kao nadnaravni subjekt, biskup Fellay nastavlja inzistirati na tome da se Bratstvu dade jamstvo da se od njega neće zahtijevati da ispovijeda zablude Drugog vatikanskog sabora i da, u stvari, još ima slobodu boriti se protiv njih. Ovo su njegove riječi:

,,Tako sam rekao Rimu vrlo jasno da, kao što je nadbiskup Lefebvre znao reći u svojim danima, imamo uvjet sine qua non: ako se taj uvjet ne ispuni, mi nećemo popustiti. A taj uvjet je da mognemo ostati kakvi jesmo, da zadržimo sva načela koja su nas očuvala živima, koja su nas očuvala katolicima.“

Što želi Sveti Otac?

Još jedan razlog za brigu su namjere pape Franje. Zbog papinog zahvata u poslove franjevaca Bezgrješne (reda koji je često služio tridentsku Misu), pitamo se zašto bi htio pružiti ruku prijateljstva FSSPX-u? U vezi toga nas biskup Schneider upozorava da ne smijemo imati predrasude u vezi namjera Svetog Oca, iako priznaje da nas ,,[sadašnje] okolnosti” u Crkvi ,,mogu navesti na pretpostavku da [papina] namjera nije dobra“. I kada bi Sveta Stolica prisiljavala Bratstvo da se promijeni ili ga pokušala ukinuti, evo što biskup Schneider ima reći o tome:

„Oni bi se morali [svećenici] oduprijeti i sačuvati svoj identitet... To je hipotetski: ne možemo unaprijed vidjeti budućnost..., [ali] u ovoj vrlo ekstremnoj situaciji kada bi u budućnosti ili u godinama nakon sklapanja prelature Sveta Stolica tražila nešto što je protivno njihovom identitetu oni [bi] se morali oduprijeti [i reći]: ,,To je neprevedno, to je suprotno našoj namjeri kada smo prihvatili prelaturu, to bi uništilo našu karizmu...“ Onda bi morali reći... s poštovanjem prema Svetoj Stolici: ‘Možete nam uzeti prelaturu, mi je ne trebamo; najvažnije je da sačuvamo svoj identitet za dobrobit Crkve, ne nas samih, već Crkve.“ To je hipotetski slučaj kada bi morali odbiti prelaturu i nastaviti kakvi jesu. Stoga oni nemaju ništa izgubiti. Na njima je da sačuvaju svoj identitet.“

Izgleda da se biskup Schneider slaže da je ono što je FSSPX činio više od 40 godina, poglavito čuvao katoličku tradiciju protiv nepravednih optužaba i postupaka Crkve, bilo zakonito. I jednako važno, kao da prepoznaje da je borba nadbiskupa Lefebvrea protiv zabrane FSSPX-a bila opravdana.

II. Vatikanski – pastoralni koncil

„Za [Drugi vatikanski] koncil su pape Ivan XXIII. i Pavao VI. primarno i više puta rekli da je pastoralni koncil, a ne doktrinarni ili dogmatski. Nije bila namjera Crkve dati dokumente s konačnim naukom. Kada nema konačnog nauka, onda se te stvari još mogu razvijati i ispravljati.“

Što se tiče Drugog vatikanskog sabora i zabluda i dvosmislenosti koje su prisutne u nekim od njegovih dokumenata, biskup Schneider inzistira na činjenici da je II. vatikanski bio samo pastoralni i da se te kontroverzne točke ne mogu nametati; one su još otvorene za raspravu. Kao primjer navodi sakrament svetog reda koji je bio predstavljen na ekumenskom saboru u Firenzi, ali ga je tek nezabludivo definirao Pio XII. protivno originalnoj tezi koja je predstavljena u Firenzi.

Radujemo se vidjeti da biskup Schneider inzistira na toj temeljnoj točki „pastoralnosti“ koncila kao i odbacivanju pretjerane „papolatrije“ koja je pogoršala krizu prije pola stoljeća. Unatoč tomu, moramo priznati da su prijedlozi koncila nametnuti vjernicima kao dogme. Prigovori Bratstva na koncil nisu vezani za nauk koji nikad Crkva nije razjasnila, nego za zablude koje je učiteljstvo Crkve već jasno i nezabludivo osudilo. Tako dugo dok hijerarhija Crkve i svećenici nastavljaju promicati te zablude, dotle se Bratstvo mora nastaviti boriti, bez obzira na svoj kanonski status ili strukturu.

Izvor: sspx.org