Prvi od tri
članka, s mnogo pojedinosti, govori o patrijarhu koji je vodio
Ukrajinsku grkokatoličku Crkvu (UGKC) kroz jedno od njezinih
najburnijih razdoblja.
17. veljače
obilježava se 124. obljetnica rođenja patrijarha kardinala Josyfa
Slipyja, neustrašivoga katoličkoga prvaka, koji je proveo
gotovo 18 godina u sovjetskomu zatočeništvu zbog odbijanja
odreknuća vjere. Rođen 1893. godine u Zazdristu, u Galiciji, u
današnjoj Ternopiljskoj oblasti, u Ukrajini, u pobožnoj kršćanskoj
obitelji. Slipyj je želio postati sveučilišnim profesorom, ali,
također, odgovoriti na Božji poziv za svećeništvo. Iako se u
početku plašio da da bi njegov akademski studij mogao utjecati na
njegov poziv, posavjetovao se s metropolitom Anthony Septyckyjom,
ondašnjim glavarom UGKC, o nastavku studija u Innsbrucku, u
Austriji, prije odlaska na studij u Rim. Nakon povratka u Galiciju
1922. godine, Slipyj je imenovan profesorom dogmatske teologije na
Grkokatoličkomu sjemeništu u Livovu; pisao je o nizu tema,
uključujući i rješavanje pravoslavnih primjedbi na katoličke
dogme, kao što su Bezgrešno začeće i komentari o teologiji sv.
Tome Akvinskoga. Slipyj je postao rektorom Teološke akademije u
Livovu: položaj koji je držao do smrti, 1944. godine.
Razdoblje nemira
Patrijarh Slipyj je
odrastao u vremenu velikoga previranja za UGKC i ukrajinski narod u
cjelini. Tijekom Prvoga svjetskog rata, ruske carske postrojbe
okupirale su Galiciju (zapadna Ukrajina), a metropolita Septyckog
uhitile, držeći ga u kućnom pritvoru od 1914.-1917. godine, zbog
poticanja svoga stada da ostane vjerno katoličanstvu i što se nije
htio pridruži Ruskoj pravoslavnoj crkvi. To je bilo još jedno
poglavlje u dugoj povijesti ruskoga progona katolika na tomu
području. Stoljećima nakon Unije u Brestu 1596. godine, kada je
Kijevska crkva vraćena natrag u zajedništvo s Rimom, slijede
stoljeća približavanja i udaljavanja te prisiljavanje grkokatolika
da dođu pod skute ruskoga Carstva, ponekad i nasilno. Iako je
početkom XVIII. stoljeća UGKC uživala u razdoblju rasta i kulturne
uglađenosti pod Austro-Ugarskom Monarhijom, ipak je bila u stalnomu
sukobu s ruskim pravoslavcima, koji su dominirali u istočnomu dijelu
ondašnje Ukrajine. Godine 1917. Sovjetska revolucija počela je
činiti nove ugroze na UGKC, sve do 1939. godine, kada je veći dio
zemlje pao pod komunističkom kontrolom.
Znajući da se njegovo vrijeme bliži kraju na zemlji, metropolit Septyckyj moli papu Pija XII. da imenuje Slipyja njegovim pomoćnikom i nasljednikom. S Papinim odobrenjem, Septyckyj je posvetio Slipyja za nadbiskupa, na blagdan Bezgrešnoga začeća, kao odgovor na antikatoličke progone Sovjetskog Saveza i kao apostolskim egzarhom preostalih katoličkih naroda u istočnoj Ukrajini. Dok je UGKC dobila kratak predah od komunista 1941. godine i tijekom njemačke okupacije Galiciji, Sovjeti su se s osvetom vratili 1944. godine . Na koncu te godine, metropolit Septyckyj otišavši po svoju nebesku nagradu, ostavio je Slipyju voditi UGKC. Sljedeće godine, Slipyj traži od Sovjeta da priznaju prava UGCC, iako mu je bilo rečeno da će to napraviti samo pod uvjetom ako Nadbiskup potakne vjernike da odustanu od borbe za ukrajinsku neovisnost od komunističkoga jarma. On je to odbio i zajedno sa svojim braćom biskupima, bio uhićen u travnju 1945. godine. Od toga trenutka, Rusi su prisilno otjerali, ili ubili na stotine tisuća ukrajinskih katolika, zajedno s mnogim svećenicima, koji su također bili mučeni, ili ubijani.
Likvidacija i
zatvorska kazna
Dok je ukrajinska
katolička hijerarhija bila u zatvoru, Ruska se Crkva žurno
pokrenula, kako bi zabludom odvela katoličke vjernike u
pravoslavlje. Bez sudjelovanja bilo kojega od legitimnih ukrajinskih
biskupa, Rusi su organizirali pseudo sinodu u Livovu 1946. godine,
što je očito pridonijelo prestanku aktivnosti UGKC, koja se
pridružila Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Više od četiri desetljeća,
UGKC je bila najveća progonjena vjerska skupina u svijetu. Unatoč
uvjerenju da je grčko katoličanstvo iskorijenjeno u Sovjetskom
Savezu, priziv pape Ivana Pavla II., koji
je on uručio sovjetskomu predsjedniku Mihailu Gorbačovu,
doveo je do ukidanja zabrane UGKC 1989. godine. U to vrijeme, više
od milijun vjernika, zajedno s 1000 svećenika, izniknulo je iz
katakombi; poput svojih zarobljenih hijerarha,
odlučili su ustrajati kao katolici, a ne podati se lažnomu
jedinstvu s pravoslavcima.
Tijekom toga
razdoblja, Slipyj je stavljan na muke. Poput Krista u pustinji,
Slipyja su iskušavali svjetovnim blagodatima, u zamjenu za
okretanje leđa Istini. Ukoliko se odrekne katoličke vjere, Slipyj
bi bio imenovan kijevskim metropolitom, što je najviši položaj u
Ruskoj pravoslavnoj crkvi u Ukrajini. On je to odbio, što je navelo
Sovjete da protiv njega vode montirani politički sudski proces, u
kojemu je bio osuđen na prisilni rad. Ovdje je izvadak iz Slipyjeva
zapisa o svojim patnjama:
„Morao sam patiti
i trpjeti noću u tamnici, tajne sudnice, izložen beskrajnim
ispitivanjima i špijuniranju, moralnomu i fizičkomu zlostavljanju,
ponižavanju, mučenju i prisilnomu izgladnjivanju. Stajao sam ispred
zlih istražitelja i sudaca, kao bespomoćni zatvorenik i tihi
svjedok Crkve, fizički i psihički iscrpljivan, dajući iskaz
svojoj rodnoj Crkvi, koja je i sama nijema, bila osuđena na smrt.
Kao sužanj, poradi
Krista, pronalazio sam snagu u vlastitom Križnomu putu i u spoznaji
da moje duhovno stado, moji autohtoni ukrajinski narod, svi biskupi,
svećenici i vjerni očevi i majke, djeca, posvećena mladež, kao i
nemoćni stariji ljudi, koracaju pored mene istim putom. Nisam bio
sam!"
Slipyju je početna
kazna bila osam godina, ali Sovjeti su mu prikačili dodatne kazne,
radije nego da ga puste. Dok je veliki dio katoličkoga svijeta izvan
ukrajinske dijaspore zaboravio na stanje u UGKC, papa Pio XII.
napisao je dvije enciklike za zaštitu prava Ukrajinske crkve pod
nazivom: Slipyj kao kardinal in pectore 1949. godine.
1962. godine Sovjeti ponovo nagovaraju Slypyja da se odrekne
katoličke vjere, nudeći mu patrijarhiju cijele Ruske pravoslavne
crkve. U ovomu trenutku, Papa Ivan XXIII., u dogovoru s američkim
predsjednikom Johna F. Kennedyom, pritišće sovjetsku Vladu da pusti
Slipyja da ode u Vatikan. U veljači 1963. godine, Josyf Slipyj, s
izlomljenim tijelom i iscrpljen, ali snažnoga duha, stiže u Rim,
napokon u slobodi, ponovno voditi UGKC.
Bitka se
nastavlja
Kako ćete u sljedeća dva nastavaka saznati mnoge pojedinosti, tadašnje poteškoće patrijarha Slipyja su bile daleko od svoga završetka. Zadužen za vođenje raspršene UGKC diljem svijeta, Slipyj je otkrio da je Vatikan potpuno nezainteresiran poduprijeti ga u njegovim naporima, kao i nastojanjima same ukrajinske Crkve, govoriti protiv Sovjetskoga Saveza. Prema riječima nadbiskupa Marcel Lefebvrea, Slipyj, zajedno s drugim katoličkim biskupima, koji su odoljeli komunizmu u istočnoj Europi, bili su ,,sramota… vatikanskim diplomatima", koji su provodili put popuštanja s komunističkim vlastima (Otvoreno pismo zbunjenim katolicima, str. 74). Štoviše, Slipyj se borio za povlastice UGKC, uključujući i njezino pravo da bude prepoznata kao patrijarhalna Crkva, s njim na čelu, kao njezin patrijarh.
Izvor: sspx.org
