U
listopadu 2006. je časopis “The Angelus“ popratio obraćenje luteranskog pastora
Stena Sandmarka i njegovog suradnika Joacima Svenssona iz Švedske. Joacim sada
studira na koledžu St. Mary's u Kansasu kao priprema za ulazak u bogosloviju.
Pitali smo ga neka pitanja u vezi njegovog obraćenja i za mišljenje i dojmove o
vjeri.
Joacim,
priča o obraćenju je u današnje vrijeme krize tako izuzetna, ne znam gdje da
započenem. Recite nam nešto o svojoj obitelji i vjerskom odgoju.
Nisam
imao nikakav vjerski odgoj. Potvrđen sam u luteranskoj crkvi kada sam imao 14,
a to je bio put prema vjeri u Krista.
Što
Vas je navelo da pristupite "potvrdi"?
Jednostavno
sam osjećao da je to prava stvar koju moram učiniti – to je bilo skoro kao
poziv. Bilo je oko dvjestotinjak nas koji smo potvrđeni te godine. I ja sam
jedini od tih dvjesto koji je ostao... luteran.
Kako
Švedska stoji s vjerskom praksom?
Od
9 milijuna šveđana, 7 milijuna su luterani. Luteranska Crkva je bila nacionalna
crkva 500 godina (od 1520.) do 2000. U stvarnosti, samo oko 700,000 luterana
prakticira svoju vjeru.
Zašto
je ona prestala biti nacionalna crkva?
Došlo
je do razdvajanja na koje su pristale i Crkva i država. Crkva je htjela biti
slobodnija jer su političari, socijaldemokratska partija, vladali Crkvom.
Luteranska Crkva je 1958. odlučila imati žene-svećenice. Svi profesori,
biskupi, itd. bili su protiv toga, ali su ih na to natjerali političari.
Je
li došlo do raskola?
Ne,
nije bilo problema; „one tvrđe“ su gurnuli u stranu. Na početku su dopustili
onim svećenicima koji nisu htjeli raditi sa svećenicama na miru. Sada to nije
tako. Sada svaki svećenik mora raditi sa svećenicama i mora potpisati izjavu da
prihvaća da će raditi s njima. Uskoro će slijediti homoseksualni parovi.
Tako
da je prije pet godina bilo nekog otpora, barem simbolički, tim reformama – a
sada?
Dakle,
biskupi su svi socijaldemokrati. Kada je koji biskup rekao da neće rediti žene,
bio je smijenjen; dok nisu našli svećenika koji je bio spreman rediti žene, pa
su njega zaredili za biskupa. Zapamtite, 500 godina što su crkva i država bili
udruženi znači da je politički utjecaj u hijerarhiji bio (i još uvijek je)
ogroman. Većina biskupa i svećenika su masoni. U populaciji Luteranske crkve
došlo je do pada od milijun članova u zadnjih 15-20 godina, a toga će biti sve
više i više kako vrijeme odmiče.
A
sad, to što sam htio otići u samostan bila je velika stvar. Ali njih nije briga
– radi što god te usrećuje. To je tipični švedski mentalitet.
Tako
ste sada na koledžu St. Mary's?
Tu
me uputio p. Schmidberger tako da bolje mogu naučiti engleski pa da nakon nekog
vremena mogu pristupiti bogosloviji – možda za dvije ili tri godine.
Pa
dobro, za čitatelje koji ne mogu čuti kako govorite, mogu posvjedočiti da
napredujete! Mogu li Vas upitati da nam kažete nešto o svom bivšem pastoru
Sandmarku?
Za
početak, on je sada bogoslov u Zaitzkofenu [njemačkoj bogosloviji Bratstva].
Koliko
dugo će tamo studirati?
Još
godinu ili dvije i onda će biti zaređen. Čuo sam da izvrsno napreduje u
Zaitzkofenu. Ne čudim se tomu; on je Šveđanin sazdan od željeza!
To
je vrlo velika stvar nakon 31 godine pastorske službe otići nazad u
bogosloviju?
Da,
zaista. Imali smo vrlo veliku župu – grad od 25,000 stanovnika sa župom od
12,500 župljana.
Dvanaest
tisuća! Pa St. Mary je stvarno "mala župa" u usporedbi s time odakle
dolazite?
Da,
to je točno. Pastor Sandmark bio je glavni "svećenik" naše župe.
Sudjelovali smo zajedno u svakodnevnom životu – slično katoličkim redovnicima.
Nismo imali žene ili djece – naš je samostan uvijek bio otvoren ljudima koji su
htjeli doći. Često su nam ljudi dolazili na večere i često su nas pozivali na
večere. Bili smo vrlo "popularni" jer su ljudi vidjeli da nam uvijek
mogu prići i da ćemo izdvojiti vrijeme za njih. Dok je kod većine luteranskih
pastora glavni cilj velika plaća i žena i puno djece – tako da ih nije puno
briga za vjernike, iskreno.
Mi
smo, naravno, htjeli spašavati duše i htjeli smo više živjeti asketskim
redovničkim životom.
Nekako
ne mogu zamisliti da su vaši odnosi s kolegama pastorima bili dobri...
Imali
smo svoje razmirice. Njima je bilo vrlo teško prihvatiti da smo željeli živjeti
redovničkim životom, a to je bilo problem jer su pastora Sandmarka jako voljeli
mnogi vjernici – ljudi koji bi odlazili na njegovu "misu", a ne kod
drugih.
Da
razjasnimo našim čitateljima, kada kažemo "misa", Vi govorite naravno
o luteranskoj službi.
Da;
međutim, interesantno je da je ona puno tradicionalnija od Novus orda. Tu su
još uvijek veličanstveni oltari i pričesne ograde...
Katolički
biskup [...] u Švedskoj je prije nekoliko godina odbio želju Stena Sandmarka da
postane katolik zbog ekumenizma. Kako sada gledate na tog biskupa kada ste
katolik i što mislite o ekumenizmu?
Pa
prije dvanaest godina je petoro ljudi otišlo do katoličkog biskupa reći mu da žele
biti katolici. On im je rekao da budu strpljivi i da mogu biti „katolici u
svojim srcima“. Najviši katolički autoritet je to rekao i stoga su mislili da
je to ispravna stvar. Tako da umjesto da utemelje augustinski katolički
samostan, petorica su utemeljila samostan unutar Luteranske crkve. Neki su
umrli, neki otišli, tako da je on bio sam dok ja nisam došao prije tri godine.
Tako
da je jedina “podrška“ koju nam je taj biskup dao da postanemo katolici bila
božićna čestitika koju bi nam poslao svake godine.
To
je jako žalosno – čujemo kako su neki ljudi htjeli postati katolici, ali su ih
spriječili upravo oni koji su ih trebali dočekati s dobrodošlicom. Žao mi je.
Proučavali
smo katolički nauk i bili smo u strahu jer smo mislili da "izvan Katoličke
crkve nema spasenja" – i nismo htjeli biti izvan nje! Ali izgleda da ti
katolički biskupi danas misle da to nije istina. To je zaista čudno ponašanje.
U Švedskoj ima 80,000 katolika; većina ih je iz istočnih zemlja, ali naravno da
u takvoj klimi nema obraćenja.
Što
mislite o ekumenizmu kao obraćenik?
Pa,
postoji lažni ekumenizam i pravi ekumenizam; mi cijelo vrijeme vidimo lažni
ekumenizam. Ali pravi ekumenizam pripada pravoj Kristovoj Crkvi utemeljenoj na
sv. Petru. Da uzmemo još jedan pogled na ekumenizam, dok smo bili luterani,
pozvali smo biskupa u naš dom sedam puta. Jednom je došao u grad, ali nije
svratio. Umjesto toga otišao je služiti Misu u župu sa svećenikom koji je bio
kapelan masonske lože u gradu. Mi smo ga u vezi toga upozorili, ali njega nije
bilo briga. On se s njima rukovao i smijao.
Kasnije
smo mu rekli da mislimo da Katolička crkva, koja sadrži vječne istine, ne može
surađivati s masonima. On je rekao da Luteranska crkva ima drugačije mišljenje,
da je masonstvo "ok" i da iz poštovanja prema luteranima trebamo
slušati tu smjernicu katoličkog biskupa.
To
je stvarno nevjerojatno. On je postavio prepreke za vaše obraćenje. Što mislite
koje se najveće prepreke stavljaju pred obraćenika ovih dana?
Naravno,
ekumenizam – da smo slobodni pripadati bilo kojoj sekti. Katolička crkva je
napustila svoju vrhovnu vlast i nauk "extra ecclesiam nulla salus".
Izgleda kao da Crkva čini sve da drži ljude izvan nje. Oni dopuštaju
pristajanje uz krivovjerje. Prije su se borili protiv krivovjerja, ali sada su
s njime u prijateljstvu. Kao bivši krivovjernik, čini mi se čudno da Crkva želi
biti tome prijatelj i ići putem krivovjerja, posebno s II. vatikanskim,
ekumenskim susretima u Asizu i zajedničkoj deklaraciji o nauku o opravdanju s
luteranima iz 1999.
Uz
to se sjedinjuje još naš stav u Švedskoj. Mi smo vro sekularizirani i
pozapadnjeni – želimo najnoviji auto, televiziju, filmove, itd. Postoje pokreti
u Švedskoj koji žele više duhovnosti, koji se žele vratiti svojim "korijenima",
ali atmosfera po cijeloj Švedskoj je vrlo loša i protukršćanska.
Nedavno
je bila jedna izložba koju je financirala luteranska crkva pod nazivom
"Ecce Homo". Sastojala se od portreta nagog Krista – strašnih,
svetogrdnih slika. To je bilo strašno i na kraju je katolički biskup progovorio
protiv nje i papa je povukao svoju pozivnicu švedskom luteranskom
"nadbiskupu" da dođe te godine u Rim. Pa opet to je ono što
luteranizam radi. On napada kršćanstvo do samih korijena poštovanja prema
Kristu.
Postoje
li neki članci vjere koje Vam je posebno teško razumijeti?
Ne,
nimalo. Uvijek smo zajedno proučavali ili imali predavanja o katoličkom nauku i
dogmi. Ja sam to "gutao", kako vi znate reći. Nisam nimalo oklijevao.
Vidjeli smo krivovjerje i radili smo s krivovjerjem, tako da je za nas
katolička vjera izrazito logična i vrlo smislena. Mi zaista volimo i povezani
smo s katoličkim naukom i dogmama.
Postoji
li nešto što Vas se dojmilo kao posebno prekrasno?
Marija
je stvarno bila najvažnija stvar u našem životu, posebno njezino Bezgrješno
začeće i njezino Uznesenje. Ona je bila naša vodilja. Mi smo je zaista voljeli,
i pokušali smo je predstaviti našoj župi. Kupili smo Marijine kipove i to je
bilo prihvatljivo nekim župljanima. To je bila prilika da navijestimo istine
koje smo znali. Ali mogu vam reći da je razlog zašto smo sve te godine
preživili u Luteranskoj crkvi bila svakodnevna krunica. Bez nje, mi ne bismo
mogli ustrajati u našem obraćenju.
Kako
sada gledate na Ispovijed, pogotovo jer dolazite iz sekte koja je rođena
(između ostalog) iz straha i nerazumijevanja prema Ispovijedi?
Mi
smo imali "ispovijed", ali kasnije smo otkrili da ona nije valjana.
Luther je imao ispovijed, ali su je "ortodoksni luterani" uklonili.
Vrlo stare njemačke luteranske župe još uvijek imaju ispovijed; ona su još
postojala prvih 100 godina nakon protestantske pobune.
Mi
smo zasigurno imali dobre namjere što smo je nudili, ali bilo je vrlo potresno
otkriti, kao što je to pastor Sandmark otkrio nakon trideset i jednu godinu, da
on nikad nije ni bio svećenik.
I
bivši pastor Sandmark u svojoj posljednjoj propovijedi u vašoj župi [vidi The
Angelus, listopad 2006., str. 44] i biskup Tissier de Mallerais u svojoj
propovijedi kod Vašeg primanja u Crkvu spomenuli su svećenice i blagoslov
homoseksualnih parova. Možete li nam dati pozadinu tog razvoja u Europi?
Da
budemo iskreni, u zadnjih pet godina to je dostiglo kritičnu točku. Prije deset
godina, čak i kada bi netko to spomenuo, ljudi bi vrtjeli glavom govoreći tome
„ne“. Ali sada moramo biti prema svima "fini i ljubazni" pa je čak i
najviše vijeće Luteranske crkve u Švedskoj, koje je sačinjeno od većine
socijaldemokrata, glasalo za to.
Kakva
je vjera u Europi? Možete li je usporediti s Amerikom?
Vjerovati
u Boga je vrlo prirodna stvar u Americi. U Europi se to ne može reći.
Definicija Boga u Europi je da je možda on žena, možda je on bilo što – štogod
čovjek želi. Ali u Americi je prirodno imati "vjeru": mi vjerujemo u
Boga. Da tko u Europi kaže da je "Isus Krist moj osobni Gospodin i
Spasitelj“ smatrali bi ga ludim.
Što
je još gore, Luteranska crkva napušta Krista. Oni su možda mislili da slijede
Krista napuštajući 1517. Katoličku crkvu, ali sada više nego ikada napuštaju
Krista.
Tako
da se može reći da se meni luterani ne sviđaju. Bio sam u Wittenbergu. Još
uvijek se može vidjeti gdje je Luther zakucao svojih 95 teza; tamo je raspelo,
ali su uklonili Gospu i sv. Ivana i sada su tamo Luther i Melanchton. To Vam
može puno reći o luteranskom mentalitetu.
Koje
je Vaše mišljenje o muslimanima?
A
sad, naravno, Europa je utemeljena na samostanima, ne džamijama. To je prvo.
Ali sada se oni ušuljavaju u društvo posvuda gradeći džamije. Oni se
infiltriraju u škole i naše društvo. Mislim da je to strašno. Najstrašnije je
da koncilska Crkva sve to prihvaća. Oni su posve zaboravili na Lepant...
Ili
Jana Sobieskijeskog, ili Karla Martela...
Da,
ustinu. Kriminal je dramatično porastao kada smo počeli prihvaćati muslimane u
Europu. U Parizu postoji dio koji se zove Montmartre…
Gdje
je Presveto Srce?
Da.
Kažu da kada ideš u Montmartre da "napuštaš Europu".
Zbog
muslimanskog stanovništva?
Da.
To je stvarno strašno. Europu su utemeljili samostani, ne džamije ili sinagoge.
A sada vidimo Papu koji se ispričava što je citirao starog cara. Tako da
umjesto razgovora o obraćenju koje je nužno za našu dušu – možda kada je među
njima, govoreći o vjeri – umjesto toga imamo neko fino okupljanje uz šampanjac
i sir i smijeh i šale. Mislim da je to strašno. Koncilska Crkva odbija reći
istinu o vjeri. Ona se ne usudi govoriti o istini.
Vi
ste sada ovdje student na koledžu, nakon što ste živjeli kao augustinski
redovnik dvije i pol godine. Koji su Vaši planovi?
Kao
prvo, moram reći da je bio za mene veliki šok napustiti samostan i prijeći
Atlantik i naći se ovdje u Americi. Moram reći da se još nisam navikao na
američki stil života; to je nešto što još moram naučiti iz svog posjeta.
Mi
(pastor Sandmark i ja) trenutno planiramo postati svećenici FSSPX-a.
A
što je s augustinskim redom? Nosi li pastor Sandmark svoj habit ili reverendu u
Zaitzkofenu?
Ne,
reverendu. Kao što sam rekao, on će prvenstveno biti svećenik FSSPX-a. Otvoreno
pitanje je hoćemo li ponovno ustrojiti augustince u Švedskoj (ali ja osobno
mislim da nećemo), ali sigurno želim u nekom trenutku nastaviti svoj apostolat
tamo. Sv. Dominik bio je moj svetac na potvrdi jer se želim boriti protiv
krivovjerja – jer smo tako dugo živjeli u njemu. Tako da je to naš poziv
(bogoslova Sandmarka i moj) boriti se protiv krivovjerja i spašavati duše.
Da,
i on je imao posebnu pobožnost prema Gospi, kao što ste i Vi ranije spomenuli
da Vam je bila tako važna.
Oh,
da, ljubav prema Gospi. Ne postoji igdje u luteranskoj crkvi ljubav za Mariju,
majku koja se brine za svoju djecu. Mi smo se njoj utjecali puno puta. Vidite,
povijest našeg samostana nije izoliran slučaj. Vratimo se u prošlost na
trenutak: znate li za Taizé?
Da.
Taizé
je na neki način bio poput nas. Neki od njih su htjeli biti katolici, ali im je
rečeno da ne budu, pa su stvorili taj čudan, neobičan "protestantski
samostan". Bilo je devet samostana luteranske crkve u Švedskoj koji su
htjeli postati katolički, ali su odbijeni. Postoji više samostana u luteranskoj
crkvi nego u katoličkoj. To je ludo, pravo je krivo, a krivo je pravo.
Pa,
zvuči kao da vas Švedska treba...
Da,
nadam se da ću imati priliku vratiti se. Prije dvjesto godina slali smo
misionare u Afriku, a sada Afrika nama šalje misionare.
"Muslionare"?
Da.
Šalju ih u Europu. Mi moramo učiniti Europu ponovno kršćanskom. Samostani, ne
džamije.
Joacim,
bilo mi je veliko zadovoljstvo.
I
meni.
Intervju
vodio Stephen L.M. Heiner
