Nakon
što iznesem definiciju jakosti i pokažem u čemu se sastoji
disciplina, dotaknut ću se uloge odgoja prema nadbiskupu Lefebvreu u
postizanju tih kreposti. Zatim ću razmotriti mane koje su tome
protivne i kreposti koje su povezane s jakošću i disciplinom. To će
nam dati neke praktične smjernice po modelu uzornoga čovjeka.
Definicija
jakosti
Disciplina
je samokontrola, unutrašnji red duše i tijela, koja je izvor
izvanjskoga reda u stvarima i ljudima. Ona je plod dara mudrosti –
„red je odlika mudrih i dara jakosti” (,,Ja sam gospodar sebe kao
svemira”, riječi su koje dramaturg Corneille stavlja u usta cara
Augusta). Jakost ili hrabrost je jedna od četiriju stožernih
kreposti; nju pomaže dar jakosti, jedan od sedam darova Duha
Svetoga; njihov cilj je prevladati strah da bi se postiglo dobro koje
je teško postići, bilo u vremenitom redu kao neko veće djelo, ili
u duhovnom redu, poput svetosti i vječnoga spasenja.
Uloga
odgoja i škole u postizanju tih kreposti
Te
kreposti i darovi Duha Svetoga moraju biti stavljeni u praksu od
ranoga djetinjstva, kod kuće ili u školi, ako ih se želi usvojiti
da postanu trajne i ustaljene.
Maréchal
Foch, vrhovni zapovjednik Savezničkih snaga za vrijeme Prvoga
svjetskoga rata, vidi u neumornom radu mladića izvor njegove
samokontrole i samopouzdanja, osobito u vojničkoj vještini koja je
njegova struka i koju je sam stekao u srednjoj školi u Metzu.
,,Ne
vjerujte u prirođene talente! — Vjerujte u naporan rad!”,
istaknuo je svojim studentima-časnicima. Naporan rad je taj koji
stvara znanje, znanje koje se sastoji od dostojanstva profesionalca i
njegove sposobnosti. To njegovo znanje, stečeno kroz neumoran rad,
daje mu samopouzdanje koje mu omogućuje da donosi odluke, a da ne
mora stalno pitati za savjet! A ta samouvjerenost utvrđuje upotrebu
njegove sposobnosti da donosi odluke usprkos preprekama. Zbog toga mu
možemo vjerovati.
Pobožni
p. Cappello, poznati talijanski crkveni pravnik, u čiju su
ispovjedaonicu u San Ignaciju hrlili pokornici, bio je također
izvanredan u pouzdanosti svojega znanja i širini svojih praktičnih
savjeta.
Znanje
koje je Foch stekao bilo je ono koje mu je omogućilo da trenutno
djeluje u mračnim danima žestokih neprijateljskih napada u proljeće
1918.: on je znao ne paničariti ili gubiti glavu, već je užurbano
premjestio cijele trupe da popune praznine u vojničkim redovima i
uspješno izvrše protunapad.
Nadbiskup
Lefebvre vidi izvor samodiscipline u duhu žrtvovanja koji se usađuje
u školama. On je u jednoj školi 31. ožujka 1982. izjavio:
,,Katolička
škola”, rekao je, ,,je škola u kojoj učite sami sebe
disciplinirati, u kojoj se naučite žrtvovati, jer nitko ne može
biti katolik bez žrtve. Zašto se treba žrtvovati? Da bismo bili
ispunjeni milosrđem i ljubavlju.
Stvoreni
smo da ljubimo Boga, da ljubimo svoga bližnjega: to je cijeli Božji
zakon. Nema drugoga zakona. U evanđelju se cijeli zakon može sažeti
u ljubavi. Ali da bismo imali ljubav, moramo činiti žrtve. Ako
sami sebe ne žrtvujemo, ne možemo se posvetiti, ne možemo se
darovati.
Egoist
koji misli samo na sebe nema ljubavi. Tako da se u katoličkoj školi
učenici uče žrtvovati, disciplinirati: disciplinirati razum,
disciplinirati volju, disciplinirati srce.
Vi
učite disciplinirati svoj razum tako što primate istinu, tako što
se podvrgavate istini u kojoj vas se poučava. Istinu nas poučavaju
od najranijega djetinjstva dok ne završimo školu. Ovdje učite
formirati svoj razum u skladu s istinom koju nas je učio naš
Gospodin Isus Krist.
Također
učite formirati svoju volju, disciplinirati svoju volju. Svi imamo
mane, rođeni smo s istočnim grijehom i posljedice istočnoga
grijeha ostaju s nama do naše smrti.
Tako
da se moramo boriti protiv tih zlih sklonosti, tih zlih želja koje
su u nama, i disciplinirati svoju volju, s Božjom pomoći, uz pomoć
milosti. Zbog toga u školi imamo kapelu koja je srce, glavna
građevina. Sve je usmjereno prema kapeli, prema našemu Gospodinu
Isusu Kristu: On je naša Istina, On je naša snaga, On je naša
ljubav.
Mane
protivne jakosti i disciplini
Nedostatak
obrazovanja, nedostatak prakse, nedostatak vježbe, jakosti i
discipline otvaraju put strašljivosti i površnosti.
Umjesto
hrabrosti susrećemo slabost u težnji srditosti (appetitus
irascibilis). Težnja srditosti je duševna strast (passio), strast
osjetnoga dijela ljudske duše. Strast srditosti želi teško
dostižno dobro i teži za njime, dok požudna težnja (appetitus
concupiscibilis) želi osjetno i ugodno dobro.
Nedostatak
težnje srditosti uzrokuje strašljivost volje, nedosljednost u
stavovima, kao i neodlučnost razuma koji umjesto da junački
primjenjuje načela, traži rješenja i čini kompromise kada se
suoči s protivnikom ili nedaćom.
Umjesto
discipline ili samokontrole, nailazimo na ljutnju (koja je često
reakcija slabosti), nered (kod osobe i u stvarima) i lijenost.
Posljednja stvar, lijenost, ne sastoji se od toga da ništa ne
radimo, nego da preferiramo manje koristan rad od korisnijega i
potrebnoga rada.
Nailazimo
isto tako na neurednost u odijevanju ili odjeću koja je protivna
tjelesnoj čednosti. Usporedite stav i odjeću mladića 1917. onome
iz 2017. i vidjet ćete gubitak muževnosti u jednom kratkom
stoljeću, u cijeloj muškoj populaciji ove zemlje, zahvaljujući
polaganom porastu ženskastih stavova i odjeće za mladiće.
Posljedice
fizičke snage na snagu duše
Uloga
je katoličke obitelji i katoličke škole da vježbaju djecu i
tinejdžere u fizičkoj izdržljivosti: izdržljivosti kod umora,
posta, bdijenja, hodanja, itd.
Noć
provedena u molitvi ili jedan sat noćnoga klanjanja odlične su
vježbe u fizičkoj izdržljivosti i pobožnosti. Škola održava
svakoga tjedna satove tjelesnog odgoja (gimnastike) da bi naučila
mladiće gipkosti i izgradila njihove mišiće. Svatko zna da su
tjelesna snaga i raspoloženje pomoć za moralno raspoloženje.
Eugenio
Pacelli, visok i vitak mladić, vježbao se u fizičkim vježbama
kroz svoje djetinjstvo i tinejdžerske godine da bi ostao čvrstim.
Trenirao je jahanje te je postao iskusan i neumoran jahač u utrkama
po rimskoj okolici. Cijeli svoj život uvijek se trudio, bilo da je
stajao, sjedio ili bio u sedlu, držati besprijekorno ravno s
neumornom mišićnom tjelesnom disciplinom. Kao papa Pio XII. odmah
je pobudio poštovanje svojih posjetitelja: ,,Piju XII. mogao si samo
prići s velikim poštovanjem“, prepoznao je nadbiskup Lefebvre.
Prakticiranje
samokontrole i urednosti
Dobri
p. Barrielle, duhovnik Bogoslovije sv. Pija X. u Econeu, poučavao je
bogoslove načelima urednosti koja će im kasnije biti vrlo korisna
kada postanu poglavari svojih priorata, škola i distrikta.
Predao
im je pet pravila fajolizma (po inžinjeru Fayolu, ne generalu
Fayolleu koji je bio poražen 1917.). Ovako ih je p. Barrielle naveo:
Planirajte
unaprijed: cilj i sredstva: mjesto, vrijeme, stvari, ljudske
sposobnosti.
Organizirajte:
korake, odgovorne osobe, isplanirajte pripremne sastanke.
Naređujte:
donosite odluke, precizno organizirajte ljude.
Kontrolirajte:
stvari, ljude, podsjećajte ih na njihove zadatke.
Uredski
posao: pišite, telefonirajte, pohranjujte dokumente.
Evo
nekoliko primjera koje nam je dao nadbiskup Lefebvre. Upravo se
vratio s puta. Stavlja svoju torbu i kovčeg u svoju sobu i upućuje
se izravno u kapelicu da izmoli krunicu sa zajednicom, iako je već
izmolio petnaest otajstava sa svojim vozačem. „Dužnost prema
zajednici ima prednost“. Nakon obroka rasprema svoje stvari i
donosi svoje prljavo rublje u praonicu. Sljedećega dana proći će
kroz svoju ogromnu poštu svojom spretnom i urednom rukom, odgovoriti
na svako pismo srdačnom riječju, čak i ako je pismo prepuno
uvreda.
Navečer
će održati duhovni nagovor bogoslovima; čeka u točno vrijeme u
podnožju govornice. Nakon Veni Sancte Spiritus sjedi
skupljenih stopala, a da se nikada ne oslanja na naslon stolice.
Smješta svoje zglobove na rub stola i govori (ponekad uz smiješak,
zatim ozbiljno ako treba prekoriti) svojim sitnim, skromnim, ali
jasnim glasom.
Njegova
je reverenda jednostavna, bez vidljivih gumbi i zavezana u struku sa
skromnim spiritanskim pojasom. Cipele su mu brižljivo ulaštene.
Vanjština
i stav skromnoga svećenika, cijenjenoga i voljenoga vođe, bez
upadljivosti, primjer su urednosti i samokontrole za njegove sinove,
članove njegova Svećeničkoga Bratstva sv. Pija X.
Gdje
je stekao tu disciplinu, tu unutarnju snagu? Sigurno od svoje
obitelji, svoga oca koji je bio na čelu industrijskoga pogona, ali i
od p. Henrija le Flocha, rektora njegove bogoslovije u Rimu, a
konačno i u svome redovničkome spiritanskome novicijatu. Bio je
dobro obrazovan i ostao je snažan čovjek, vir fortis,
čija je krotkost prožela njegovu dušu i duše drugih ljudi.
“Blagoslovljeni su krotki! Oni će posjedovati zemlju“. Drukčije
rečeno, riječima dom Delattea: ,,Terram quam terunt, terram quam
gerunt, terram quam sunt –
zemlju kojom stupaju, zemlju kojom vladaju (njihovim podložnicima),
zemljom koja jesu (njihove duše)“.
mons.
Bernard Tissier de Mallerais
Izvor:
sspx.org
