Makrina
i njezine kćeri bile su u Witebsku oko dva mjeseca kada je stigla
zapovijed od Siemaszka da svaka od njih treba primiti 30 udaraca
štapom dva puta tjedno. Michalewicz je taj broj povećao na 50. Ova
mučenja su se odvijala u dvorištu samostana u prisutnosti
Michalewicza, nekoliko raskolničkih svećenika, đakona, pjevača i
svih cernica.
Prisustvovalo je i mnogo naroda. Opatica o tomu
udaranju govori ovako: ,,Pri
svakoj prilici tražila sam dekret od Siemaszka i pročitala ga
glasno svojim
sestrama. Prije
svega sam se sama ponudila
da primim udarce. Nije
bilo potrebe držati nas. Bile smo pritisnute Križem Kristovim. Kroz
cijelo mučenje činilo nam se da gledamo na Gospodina privezanoga
za stup i taj nam je pogled oduzeo sav osjet za bol. Osjećale smo
samo jednu pravu agoniju, a to je zbog stanja golotinje na koje bi
nas naši mučitelji uvijek sveli, ali pridružili smo naš sram
uvredama koje je morao izdržati Isus. Nakon završenoga
mučenja zapjevale
smo Te Deum i onda bez trenutka odmora bile odvedene na rad.
Staza po kojoj smo išle bila je
zakrvavljena našom krvlju i često smo nalazile na našim tijelima
komade mesa koji
su bili otkinuti štapovima. Kada bi neku
od nas slabost pritisla
da padne, udarci bi je
natjerali da ustane.
Nakon
bičevanja se jedna
od naših redovnica, Columba Gorska, onesvijestila za svojim
kolicima,
ali su je Michalewiczevi
udarci prizvali u svijest.
Pokušala je gurati kolica.
Nakon prvoga
koraka pala je mrtva... Druge dvije sestre, Suzannu
Rypinsku
i Colettu
Sielawu
su ova
bičevanja ubila.
Sestra Baptista Downar je spaljena živa u velikoj peći u koju su je
zatvorile cernice
nakon što su je poslale da priredi vatru. Sestra Nepomucena
Grotoska je našla svoju smrt pod rukama raskolničke opatice koja
joj je cjepanicom razbila glavu jer je nesretnica koristila nož da s
poda makne malo
katrana. Siemaszko je često opominjao Michalewicza zbog njegova
neuspjeha da nadvlada "tvrdoglavost" bazilijanki. Stoga
je ovaj bijednik,
nakon što su bile oko dva mjeseca u Witebsku, smislio druge načine
kako ih pobijediti. Dotada
su naše sestre uživale utjehu i ohrabrenje zbog zajedničkoga
suživota. Sada su bile rastavljene i smještene u četiri različita
zatvora, svaki gori nego ona šupa. Opatica i osam
njezinih kćeri bile su
bačene u mračnu, hladnu i pljesnivu pećinu koja je ,,bila
ispunjena crvima koji su ih uskoro prekrili od glave do pete, puzali
u njihove oči, uši i usta“.
Svaka od njih je onda počela devetnicu za milost ustrajnosti. Jedina
hrana koja je bila dopuštena
opatici
i njezinoj
skupini
kroz devet
dana ovog iskušenja su bili ostatci povrća koje nisu pojeli crvi,
druge sestre su dobivale svaki dan 200 grama kruha i dva decilitra
vode. Svaki dan je
Michalewicz posjećivao zatvore s izjavom
odricanja za svaku sestru da
potpiše. Pokušavao je stari trik predstavljajući
svakoj od skupina
da su druge potpisale izjavu.
,,Zašto onda“,
nagovarao bi, ,,vi odbijate potpisati? Dođite, druge redovnice su se
odrekle Rimske Crkve te su sada zadovoljne i slobodne, već sada piju
svoju kavu. Potpišite djeco moja, kava vas čeka“.
Onda bi se okrenuo prema opatici: ,,Ne bi li bilo bolje, gospođo, da
ponovno postanete opatica,
nego da vas crvi živu
pojedu?“.
Kada je opatica odbila, prokazajući ga kao izdajicu, lažljivca i
otpadnika, nagurao joj je šaku crvi i prljavštine u usta. Konačno
su
mučenice bile odvedene van da nastave svoj teški rad.
U
početku 1839. Siemaszko je odlučio ,,posvetiti“
staru crkvu u Witebsku pravoslavnom bogoslužju, a kako je inzistirao
da naše bazilijanke sudjeluju u obredu,
odvedene su
pred njega, a on
je započeo izgovarati
formulu
odriješenja od njihovih grijeha, ali opatica je uzviknula: ,,Bog će
se smilovati našim dušama bez Vašega
odrješenja. Sada kada ste otpadnik, niste više naš pastir. Ne
mislite dakle na naše duše, nego mislite na naša tijela i dajte
nam nešto hrane jer umiremo od gladi!“.
Prelat je samo nastavio prema vratima crkve i naredio stražarima da
natjeraju redovnice unutra. ,,Oduprijele smo se svim silama“,
kaže opatica, ,,a sve sestre su bile pokrivene ranama. U naletu
nadljudske snage uzviknula sam: "Sestre, u ime Isusa Krista,
stavite svoje glave pod sjekiru", i zgrabila sam sjekiru koju je
uplašeni radnik bio ispustio. Sve
moje sestre su pale na svoja koljena i zaklela sam Siemaszka: Bio si
naš pastir, budi sada naš krvnik! Kao otac svete Barbare, ubij
svoju djecu! Naše glave se mogu otkotrljati u tvoj hram, naša
stopala nas neće nositi“.
Udarcem svoje šake Siemaszko je učinio da sjekira padne iz moje
ruke, oštrica je napravila duboku ranu u stopalu sestre Jakubowske.
Tada mi je otpadnik zadao strašan udarac u usta i izbio mi
jedan zub.
Uzela sam ga i rekla: ,,Uzmi
ga, čudovište jedno, i sačuvaj ga kao suvenir najljepšeg postupka
svoga
života. Stavi ga među dijamante koji pokrivaju tvoje kameno srce i
sjati će više nego ijedan od tvojih dragulja zbog kojih si prodao
svoju dušu“.
Tada se Siemaszko onesvijestio padajući u ruke svećenika koji su ga
pratili, a redovnice su odvedene nazad na njihov rad. Michalewicz,
koji nikad nije pio žestoko piće dok je bio katolik, sada
je uvijek nosio čuturu rakije
u svome
džepu i bio je skoro neprestano
pijan. Jedan dan nakon što je napustio svoje žrtve, pao je glavom u
vodu i utopio se.
Jednog
jesenjeg jutra 1840., dvije godine nakon što su stigle u Witebsk,
bazilijanke su odvedene u dvorište gdje je bila postrojena trupa
vojnika koja ih je čekala da ih odvede u Polock. Kao i u svom
prijašnjem putovanju, redovnice su bila vezane lancima u parove na
stopalima i rukama. Da stvar
bude još gora, nije im bilo dopušteno ponijeti svoje drago raspelo
jer im je rečeno da nisu dostojne nositi ga. Kroz dvodnevni marš
mnogi seljaci su im htjeli iskazati ljubaznost, ali zid bajoneta je
branio bilo kakvu komunikaciju s njima. Kada su stigle u Polock,
smještene su u samostan koji je kao i onaj u Witebsku bio predan
raskolničkim svećenicima i cernicama.
U ovom zatvoru pronašle su 10 preživjelih bazilijanki od prijašnjih
25, druge su umrle od posljedica tretmana sličnoga
onome kakav
su i naše redovnice imale u Minsku. Nakon nekoliko dana dvije
od njih koje su bile izgubile razum, umrle su u rukama opatice. Ove
redovnice iz Polocka kao i one iz Witebska, odmah su prihvatile
priliku da
nastave
pravilo
poslušnosti i priznale su Makrinu
za svoju poglavaricu. Nakon nekoliko dana pijani "protopop"
koji je bio zadužen da ih čuva, otkrio je da su mještani imali
naviku bacati kruh redovnicama. Zbog
toga je maknuo cernice i njihove zatočenice u veliki samostan
smješten u podnožju brda udaljenog oko pet
kilometara. Ovdje su bazilijanke imale zadaću lomljenja kamenja (bez
čekića, pomoću
drugih
većih
kamenja),
neke su imale zadaću izravnati
dio
brda na kojemu
je Siemaszko namjeravao podići palaču. Kroz ljeto 1841. sedamnaest
redovnica je poginulo u raznim nesrećama koje su raskolnički svećenici, koji su nadgledali radove, mogli
spriječiti. Kada ih se
molilo da nešto poduzmu,
samo su odgovorili: ,,Neka zemlja proguta poljske pse!“,
a cernice su pljeskale
takvoj presudi. Kroz jesen 1841. Siemaszko je opet osobno pokušao
navesti bazilijanke da se pridruže raskolnicima, ali s jednakim
neuspjehom. Nakon jednoga
svoga
neuspjeloga
pokušaja, izbio je 9 zuba Makrini
rekavši: ,,Naučit ću vas tko sam ja!
Morate
znati da smo Car i ja jedna osoba.“ Tada je pokazao papir potpisan "Nikola" na kojemu
je bilo napisano: ,,Sve što je bilo učinjeno ili će biti učinjeno
za napredak pravoslavne vjere od strane nad-nad-nadbiskupa (to bi
značilo trostrukog nadbiskupa – osobita
ruska fraza) Siemaszka, ja odobravam, potvrđujem i proglašavam
svetim,
svetim
i jako svetim
i zapovijedam da se nitko ne usudi odupirati mu se u bilo kojem
slučaju. U slučaju bilo kakve opozicije, vojne vlasti će se odmah
odazvati na zahtjev nad-nad-nadbiskupa Siemaszka za oružanu silu.
Potpisujem ovu odredbu
svojom vlastitom rukom“.
Pročitavši ovaj dekret, brutalni je prelat udario opaticu u lice te
joj tako ozlijedio
nosnu hrskavicu da više nikada
nije jasno govorila. Onda ju
je uhvatio za ramena, bacio na pod i gazio po njoj. Kada je ovaj
razgovor bio završen, redovnice su bile izbičevane bez da se
brojilo koliko su udaraca primile. Te noći je jedna žrtva bičevanja
umrla u rukama opatice. Kroz proljeće 1842. jedna od redovnica, Seraphina Sczberinska, stara 72 godine, je umrla od
udaraca bičem.
Još dvije druge redovnice su umrle od istih posljedica. Vijesti ovih
opetovanih bičevanja stigle su do ušiju jedne poljske plemkinje,
žene starog generala koji je bio zapovijednik trupa u Polocku.
Molila ga je da intervenira u korist bazilijanki. Par je stigao u
samostan u trenutku kada je bičevanje trebalo započeti. Scena na
koju su naišli je uzrokovala da žena generala padne u nesvijest. Na
to je general jurnuo pred protopopa Wierowkina, pri tome mu
istrgnuvši iz ruke Siemaszkovu zapovijed i
povikao: ,,Bijedni pope, jesi
li ti egzekutor
ovih nevinih žena?“ Pop je odgovorio da on samo slijedi zapovijedi nad-nad-nadbiskupa, a
general je onda dao sljedeću deklaraciju: ,,Ako to
budeš dalje činio, objesit
ću vas, a kada car čuje za moj postupak, možda će reći da sam
lud, ali ćete u
međuvremenu vi zasigurno biti obješeni“.
Redovnice su bile tako odvedene nazad u zatvor, a general je dao sto
rublja protopopu da kupi hranu za izgladnjele redovnice, ali sve što
su dobile od ovih sredstava bilo je
malo kruha i soli. Bičevanja su sada prestala, a opatica je
istaknula: ,,Generalova suosjećajnost je zasigurno rezultirala u
velikom dobru za nas, jer
je postala prilikom za još
okrutnije patnje“.
Spriječen u svome
naumu, otpadnički biskup se odlučio za osvetu...
Biskup
otpadnik se dosjetio strašne osvete za vrijeme raskalašene zabave
koje su njemu u čast priredile cernice. Neka opatica Makrena opisuje Siemaszkov pokušaj: ,,Naredio je đakonima, notarima i svim svojim
podložnicima da nas obesčaste na najgori mogući način. Pri tome
je obećao rank "protopopa" svima koji bi izvršili
zločin... Užasni čas – bio je to pravi pakao... Tko bi mogao
izbrojati udarce, ugrize, razderotine? Tko bi mogao nabrojiti sve
hule progonitelja? Pomoć koju smo primile od našeg Božanskog
Zaručnika ih je razbjesnila. Kidali su nas svojim noktima, grizli su
nas, a zatvor je bio natopljen našom krvlju. Dvije od naših sestara
su bile izgažene do smrti, osmero sestara su iščupali oči, a
njihova lica su bila unakažena i drugim načinima. Konačno su se
čudovišta umorena (i neuspješna u pokušaju) povukla... Tada smo
kleknule neke od nas, koje smo to mogle, zahvaljujući Bogu za ovu
novu agoniju. Imala sam tri strašna ugriza na ruci, jedna strana
moga tijela je bila tako otvorena da se mogla vidjeti utroba i glava
mi je bila razbijena. Treća sestra je te noći umrla na mojim
rukama... Siemaszko je odmah otišao. Idućeg dana je Wierowkin došao
da makne trupla i da pošalje preživjele na posao. ,,Pogledajte“,
rekao je, ,,kako Bog kažnjava vašu tvrdoglavost zbog odbijanja da
pristupite našoj religiji!“.
Cernice su također došle i hulile na isti način, ali nijedna nam
nije dala ni gutljaj vode.“.
Proljeće
1843. je bilo prošlo kada su jednoga jutra naše mučenice bile
odvedene u dvorište te prikovane u parove kao i prije. Poslane su na
marš s uobičajenom stražom. Mislile su da je Sibir njihova
posljednja postaja, a neke su uzviknule: ,,Tim bolje – patit ćemo
više“.
Nakon toga su zapjevale pjesmu u čast svetoga Mihaela, ali nakon 12
dana marširanja stale su u Miadzioliju, malom selu u regiji Minska.
Ovdje su stavljene pod nadzor nekih cernica koje su okupirale
karmelićanski samostan. Odmah su bile poslane na sluganske poslove.
U ovoj kući su bila dvojica bazilijanaca otpadnika koji su samo
pogoršali jad naših redovnica. Znali su krasti lanenu robu
namijenjenu za pranje i onda je davati Židovima u zamjenu za rakiju.
Naše redovnice su snosile krivnju za gubitak. U zajednici su bile i
dvije bogate novakinje iz Petrograda te se očekivalo veliko
povećanje u prihodima samostana nakon njihovih zavjeta. Veliki jad i
ogorčenost zahvatili su zajednicu kada su jednog jutra mlade dame
najavila svoj trenutni odlazak iz samostana. ,,Ovo nije redovnička
kuća, ovo je Sibir“,
rekle su. ,,Mi odlazimo, a Bog će vas kazniti“.
Naravno, naše redovnice su odmah bile izložene novim torturama. U
jesen ove godine Siemaszko je opet iskazao svoju vještinu
pokvarenosti, ali s istim neuspjehom. Sa ciljem da pripitomi
,,poljsku krv bazilijanki“,
kako se bio izrazio, naredio je da se naše redovnice trebaju
,,okupati“
u jezeru pokraj kojega se nalazi Miadzioly. Osim 8 slijepih, sve
ostale redovnice su bile obučene u grube haljine koje su imale jedan
rukav koji se služio kao okov za obje ruke. S jakom užadi oko
vrata, žrtve su onda bile odvedene kroz selo do obale. Grupu je
pratilo mnogo plačućih Židova i ovdje ne smijemo propustiti reći
da je opatica često spominjala suosjećanje i praktičnu pomoć koju
su Židovi uvijek pružali našim mučenicama kada bi se pružila
prilika. Bilo je spremno nekoliko malih čamaca, u svakome su bila
dva čovjeka. Jedna redovnica je postavljena iza svakoga čamca, a
njezina dva mučitelja su držala kraj užeta zavezanoga oko vrata.
Tada je "protopop" Skrypin, poglavar cernica u
Miadzioliju, izjavio: ,,Ako ne prihvatite našu vjeru, bit ćete
utopljene kao štenci“.
Odgovor je bio: ,,Nikada ne ćemo napustiti Isusa Krista“.
Tada su čamci otisnuti u jezero dok voda nije došla do prsa žrtava.
Opet ista prijetnja i isti odgovor. Došla je veća dubina i jadne
redovnice su potonule ispod površine. Izvučene napola utopljene, a
napola zadavljene užetom, čamci su se vratili s njima na obalu gdje
je Skrypin ponovio svoja nagovaranja. Dobivši isti odgovor, povikao
je drugim popovima: ,,Utopite ih!“.
Židovi su plakali , popovi su se smijali, a cernice su s gornjega
prozora samostana pljeskale svojim rukama od radosti. Tortura se
ponavljala opet i opet, sveukupno kroz tri sata. Kada su napola mrtve
žene natjerali natrag u svoje zatvore, mnogi uplakani Židovi su im
bacali namirnice, ali ih okovane ruke nisu mogle uzeti. Provele su
noć u svojim ledenim vrećama čime su njihove rane bile znatno
pogoršane. Druga "kupka" je uslijedila nakon 3 dana i tako
dalje dok nije izvršeno 6 takvih "kupki". U trećoj su se
dvije redovnice utopile, u četvrtoj se jedna onesvijestila, a u
petoj se ona također utopila.
Kroz
sljedeću zimu, 1843.-1844., sedam je bazilijanki postalo krajnje
nemoćno. Ovoj brojci treba pridodati onih osam oslijepljenih u
Polocku i možemo zamisliti težinu brige koju je nosilo nekoliko
relativno zdravih redovnica. Ovaj put je našim redovnicama bila
dopuštena jedna usluga: bilo im je dopušteno skupljati drva iz
susjedne šume te ložiti vatru. Snijeg je bio dubok, njihova stopala
okovana, a udaljenost nije bila mala stoga te se nisu često mogle
koristiti ovom povlasticom. Na kraju zime 1844.-1845. su samo četiri
redovnice bile od ikakve koristi drugima. Tih četiri je nastavilo
šivati kadgod bi se ukazala prilika te su mijenjale svoje proizvode
za hranu koju su im potajno donosili prijateljski Židovi. U ožujku
1845. opatica je počela pomišljati bi li ipak bijeg bio moguć.
Nesretnice su bile stotine kilometara od granice u srcu puste i
neprijateljske zemlje. Bile su slabe, slabo odjevene i bez novaca.
Makrina se konzultirala s troje svojih kćeri koje su bile u još
relativno dobru zdravlju. One su ju čvrsto nagovarale da pazi na
priliku i neka u Božje Ime pokuša. Sigurno se činilo okrutnim
napustiti slijepe i nemoćne sestre, ali ako bi samo mogle objaviti
civiliziranome svijetu što je Rusija radila u ovome hvaljenome 19.
stoljeću, ne bi li se onda stanje ovih patnica barem malo
poboljšalo? U svakom slučaju je nada za slobodom ušla u njihove
duše i ovladala im. Providnost im je bila blagonaklona. 29. ožujka
je bio imendan protopopa Skrypina, a njegova uobičajena proslava je
bila trodnevno bančevanje, u kojemu su sudjelovali svi popovi,
đakoni, "pojci", stražari i czernice. Na treći dan
ovogodišnje proslave vladala je totalna opijenost. Oko ponoći su
četiri redovnice uspjele podići drvene trupce tako da se jedan
kraj naslanjao na vrh zida koji je okruživao samostan. Tu se opatica
popela i našla se deset metara iznad snijega na dnu. Napravivši
znak križa, skočila je u slobodu. Slijedila ju je sestra Eusebia
Wawrzecka, onda sestra Clotilda Konarska koja je izgubila oko u
Polocku. Sestra Irena Pomaracka se nije pojavila, a ostale su počele
strahovati. Odjednom je skočila kraj njih pokrivena teškim kaputom
kojega je uspjela oduzeti zaspalome vojniku. Nakon što su otresle
snijeg kojim su bile pokrivene, redovnice su otišle u nedaleko
udaljenu ruševnu kapelu. Tu su molile noćne molitve. Onda su se
razdvojile, moleći Nebo da barem jedna od njih stigne do nogu
Kristova namjesnika da tamo iznese jauke naroda mučenoga za svoju
vjeru. Naroda koji glasno traži povratak svojih pastira koji su
tada umirali u zatvorima ili jaukali u snijegovima Sibira. Ne znamo
je li uspjelo trima ostalima redovnicama izbjeći rusku policiju, ali
nakon lutanja od tri mjeseca u šumama Litve, pateći od gladi,
hladnoće i žeđi, konstanto bivajući progonjena od vojnika i pasa,
opatica Makrina je stigla do pruske granice i konačno je kleknula
pred noge Grgura XVI. u listopadu 1845. Što se tiče redovnica koje
je ostavila, opatica je poslije saznala da su dvije umrle nekoliko
dana nakon njihova bijega, a da su ostale premještene u bolnicu
nakon mnogo Siemaszkova otpora koji je inzistirao da prije toga
prime pričest od strane raskolničkoga svećenika. Kada nije uspio
iznuditi ovaj kompromis, otpadnik se složio s premještajem u
bolnicu pod uvjetom da nijednomu katoličkomu svećeniku ne bude
dopušten pristup, a vlast mu je to obećala.
Izvor:
vlč. Reuben Parsons, Studies in Church History, V. sv., I. dio
