utorak, 3. listopada 2017.

,,Ne zovite nikoga ocem“


U ovoj godini osim što se spominjemo 100. obljetnice Gospinih ukazanja u Fatimi, dolazi nam i jedna druga, i to negativna obljetnica: 500 godina od nastanka protestantizma. 1517. je Martin Luther obznanio svojih 95 teza (koje su kasnije osuđene) i time označio početak jednoga cijelog vjerskog pokreta koji će uroditi golemim posljedicama ne samo za Crkvu, nego i za društvo – kako europsko, tako i cijeli svijet. Sv. Ivan Damaščanski, veliki crkveni otac s istoka, napravio je u 8. stoljeću popis svih dotada poznatih velikih hereza. Mi na tu listu kao jednu od uistinu velikih hereza trebamo pridodati protestantizam, zajedno sa svim njegovim varijantama.

Što je hereza ili krivovjerje? To je nijekanje ili uporno sumnjanje u neku od objavljenih, definiranih vjerskih istina, nakon primljenog krštenja. Protestantizam niječe više vjerskih istina: o sakramentima, o istočnom grijehu, o milosti, o opravdanju i spasenju, o čistilištu i pokušat ćemo zato o ovoj tragičnoj obljetnici razmotriti neka od najvažnijih protestantskih krivovjerja, odnosno napada na katoličku vjeru i dati odgovor na njih. To je jako važno jer u Crkvi vlada velika pomutnja. Mnogim katolicima koji su zadojeni duhom ovoga svijeta nije uopće jasno da je to potrebno. Ekumenizam promiče ideju kao da su sve vjere manje ili više dobre pa u skladu s time mogu na jedan ili drugi način voditi spasenju. No mi moramo biti svjesni da se krivovjerjem ili herezom gubi vjera, a bez vjere je nemoguće biti spašen. I zato si želimo posvjestiti tu opasnost. U Hrvatskoj, Bogu hvala, protestanata nema puno. Za to moramo zahvaliti prvenstveno našim precima koju su se odlučno, svom silom, suprotstavili tom krivovjerju. Toma Bakač Erdödy, hrvatski ban i veliki borac protiv Turaka (tijelo mu je pokopano u zagrebačkoj katedrali) živio je u 16. st. - vremenu pojave protestantizma – i ovako je odgovorio na pokušaje da protestantizam prodre u hrvatske krajeve: ,,Ovim ću mačem istjerati tu luteransku kugu iz naše zemlje’. Njemu i drugim istaknutim braniteljima katoličke vjere trebamo na poseban način zahvaliti što je Hrvatska katolička i što ova kuga (kako je naziva) nije ostavila većega traga.

Tu istu svijest, taj katolički duh koji su gajili naši preci, želimo i mi očuvati. Jer vidimo da Crkvu doslovce preplavljuje lažni ekumenizam. Papa Franjo je sudjelovao prošle godine na proslavi obljetnice reformacije. Biskup Egidije Živković iz biskupije Železno u Gradišću, Austriji, organizira hodočašće na tragu Martina Luthera. Kako se može slaviti pojava jednog krivovjerja koje je tolike duše odvelo u propast? I protestantski duh se svugdje pomalo uvlači – preko karizmatskog pokreta koji preuzima iz protestantizma pojam vjere koja se svodi na osjećaje, kao i razne rituale, fenomene koji se ondje događaju – a i na druge načine. Nedavno je u prostorijama HKD sv. Jeronim – koje je nekada bilo glavni izdavač dobre katoličke literature – održano jedno protestantsko predavanje, u kojemu se na suptilan način širio protestantski duh, stavljala u pitanje neka katolička vjerovanja ili prakse. Želimo se zato danas i u idućim prigodama osvrnuti na neke od najčešćih protestantskih napada na katolička vjerovanja i dati odgovore. Činimo to radi samih sebe – da bolje upoznamo i znamo obrazložiti svoju vjeru – ali i radi drugih, da im znamo tu vjeru protumačiti i prenijeti.

Danas ćemo se osvrnuti na neke najuobičajenije, najčešće protestantske prigovore kojima se nastoji zavesti katolike. Prije nego to izravno učinimo, moramo protumačiti neke pretpostavke na kojima počiva protestantsko krivovjerje. Prvo moramo pogledati kako protestantizam gleda na čovjeka, na njegovu narav. Katolički nauk uči nas da je ljudska narav ranjena istočnim grijehom. Ona nije potpuno iskvarena, nego je samo ranjena u svojim sposobnostima. Kao što nam to prikazuje evanđelje od prije mjesec dana o milosrdnom Samaritancu. Čitamo ondje o čovjeku koji je upao među razbojnike koji su ga svukli, izranili i ostavili napola mrtva. To je slika ljudske naravi. S druge strane, protestanti uče da je čovjekova narav potpuno iskvarena, da je samim time i ljudska volja nešto mrtvo, nešto potpuno pasivno, i da Bog od čovjeka ne traži da osobno sudjeluje u djelu opravdanja, da će Bog tu čovjeka voditi samo kao jedan instrument, da samim time ni ljudska djela nemaju zasluge za spasenje, da se čovjek spašava samo po vjeri. Ljudska narav je dakle samo nešto pasivno, što ni na koji način ne sudjeluje u čovjekovom opravdanju. Katolički je nauk da ljudska narav sudjeluje u tom postupku, ali ne po svojim zaslugama i svojom moći, nego pod vodstvom Božje milosti – Bog je taj koji pokreće, koji daje snage čovjeku da prihvati njegovu milost (kao što govori današnja zborna molitva) i da bude opravdan od grijeha. Protestanti pak drže da ljudska narav nema tu apsolutno nikakve uloge, Bog čovjeka samo nominalno proglašava pravednim, bez da u stvarnosti mijenja ljudsku narav. I ako se po njima čovjek spašava samo vjerom, ako čovjekova djela nemaju nikakve zasluge, to nosi sa sobom druge posljedice – tada ni čovjekov govor o Bogu nema vrijednosti, kao ni one naravne pretpostavke za vjeru. To se jako dobro vidi u protestantizmu – mogli bismo o tome vrlo opširno razlagati, no pokušat ću ovdje kratko i sažeto reći: kod protestanata zapravo nema teologije, nema nijednog teologa. Kod protestanata postoje dvije strane: jedno su liberalni teolozi, koji poput naših modernista niječu one temeljne vjerske istine (služeći se modernom, subjektivističkom filozofijom), a drugo su konzervativni, fundamentalistički protestanti koji imaju svoje primitivne, iracionalne fraze što predstavljaju kao nešto biblijsko, ali se zapravo radi o parolama kojima nedostaje onog temeljnog logičkog i pojmovnog utemeljenja. I upravo takvim ćemo se jednom frazom sada pozabaviti – napadom na katoličku vjeru kojime protestanti nastoje uhvatiti katolike, navesti ih na otpad od vjere i na prihvaćanje svojih krivovjerja.

Današnja poslanica govori nam o Ocu nebeskom, od kojega potječe svako očinstvo na nebu i na zemlji. Bog je naš otac i u naravnom smislu – što nas je stvorio, i u nadnaravnom – što nas je rodio na novi život, izbavio iz grijeha i dao nam svoj božanski život. Od Boga potječe ono naravno očinstvo kojime ljudi donose na svijet novi život. Svatko od nas ima zemaljskog oca čija moć da prenosi dalje naravni život dolazi od nebeskog Oca, stvoritelja svijeta. No Bog nam je na zemlji dao isto tako duhovne oce kojima je dao da nam prenose vjeru koju je Bog objavio i koja nas vodi do spasenja. To su prije svega naši patrijarsi ili praoci, Abraham, Izak i Jakov, kojima se Bog izravno objavio i od kojih je odlučio da će podići izabrani narod. Tu su zatim apostoli na kojima je Krist utemeljio Crkvu, koje je osobno poučio da naviještaju objavljeni nauk i taj nauk predaju Crkvi da ga ona čuva i prenosi dalje. Da bi se to moglo ostvariti, Bog je u Crkvi postavio nasljednike apostola, a to su biskupi, a njima je dao pomoćnike, svećenike. Njih smo zato obvezni slušati kada nam naviještaju nauk i zato ih nazivamo ocima u duhovnom smislu. Oni obavljaju odgovornu službu i u skladu s time se razvio običaj da se svećenike i biskupe oslovljava različitim naslovima kojima se želi iskazati ta čast: biskupijskim svećenicima se govori velečasni, svećenicima iz redovničkih zajednica ili apostolskih družbi se kaže pater, biskupa se titulira kao preuzvišeni, kardinala kao uzoriti, konačno papu se naziva Sveti Otac, Vaša svetosti. I tu dolaze protestanti s prigovorom: to nije u skladu sa sv. Pismom jer Isus govori: ,,Ali vi se ne zovite učiteljima, jer je jedan vaš učitelj, a vi ste svi braća! I ocem svojim ne zovite nikoga na zemlji, jer je jedan otac vaš, koji je na nebesima!“ (Mt 23, 7-8).

Dakle pada li sve što smo prethodno rekli u vodu? Tu treba odgovoriti, kao prvo, da je Krist dao Crkvi vlast da tumači sv. Pismo, a ne pojedincima, upravo zato što u njemu ima mjesta koja nije lako razumjeti, kako nam piše sv. Petar u svojoj poslanici: ,,U njima su neke stvari teško razumljive, koje neuki i nestalni iskrivljuju, kao i ostala Pisma na svoju vlastitu propast.“ (2 Pt 3,16). To je upravo taj protestantski individualizam koji dolazi iz njihova shvaćanja vjere: čovjek se opravdava samo po vjeri, stoji izravno u vezi s Bogom i ne treba mu nikakvog posrednika, ni Crkve ni svećenika, i zato je sv. Pismo navodno jasno dotle da bi ga i čovjek čija je narav iskvarena, kako oni vjeruju, mogao razumjeti. No opet, zdrav razum nam govori da nije tako – da je sv. Pismo vrlo kompleksno jer je pisano od različitih autora od kojih svatko ima svoj način izražavanja, da je pisano na jeziku koji je nama stran i koji također ima svoje posebnosti. Upravo to protestanti zanemaruju i predstavljaju sv. Pismo kao da u njegovu nastanku ljudski duh nije imao nikakvog utjecaja. Kao što niječu sudjelovanje ljudske naravi u postupku spasenja, tako niječu njezinu ulogu u nastanku sv. Pisma. No sv. Pismo je Božja riječ, ali u ljudskome ruhu i upravo zato je Krist dao Crkvi tu vlast da tumači sv. Pismo da bi nas očuvao od svake zablude. Zato ako bolje pogledamo, moći ćemo lako otkriti koliko je taj napad zapravo plitak i ograničen, da u konačnici ne treba velika mudrost da bi se na njega odgovorilo. To je jako važno jer protestanti neumorno tjeraju ovu maloumnu propagandu i pecaju na nju neupućene i lakovjerne katolike – to je jedna od prvih udica koju će baciti i to nije nimalo bezazleno jer se i kod nas šire protestantske sekte, a naročito, primjerice, u Južnoj Americi gdje su već tisuće, milijuni katolika nasjeli na ova zavođenja, pogazili svoju vjeru i napustili Katoličku Crkve, izvan koje nema spasenja. I zato trebamo dobro znati odgovoriti na ovakve podvale da bismo zaštitili sami sebe, svoju vjeru, i pomogli našim bližnjima da je očuvaju.

Prvo, moramo ustanoviti činjenicu da u NZ-u apostoli doista nazivaju druge – ili sebe – ocima i učiteljima. Primjerice sv. Pavao sam sebe naziva učiteljem naroda: ,,Postavljen sam kao propovjednik i apostol, istinu govorim, ne lažem, kao učitelj neznabožaca u vjeri i istini.“ (1 Tim 2,7). Sv. Stjepan zatim započinje svoj govor pred židovskim vijećem riječima: ,,Braćo i oci, čujte!“. Nadalje, sv. Pavao naziva Timoteja svojim sinom (1 Tim 1,18) i kaže: ,,A prokušanost vam je njegova poznata: kao dijete s ocem služio je sa mnom Evanđelju.“ (Fil 2,22). I konačno, možemo navesti njegove riječi Korinćanima: ,,Jer ako imate i deset tisuća odgojitelja u Kristu, ali nemate mnogo otaca, jer vas ja u Kristu Isusu rodih evanđeljem“ (1 Kor 4,15).

Ima još više drugih mjesta koja bismo mogli navesti, no i ovo je dovoljno da vidimo da doista nema suprotnosti između Isusovih riječi i onoga što govore apostoli, jer oni doista nazivaju ili sebe ili druge učiteljima i ocima u duhovnom smislu. Ako je tako, onda Isusove riječi moraju imati jedno drugo značenje. Koje je to, moći ćemo otkriti ako bolje pogledamo kontekst odlomka u kojemu su izrečene. To je 23. poglavlje Matejeva evanđelja u kojemu nas Isus upozorava na pokvarenost farizeja. Čitamo riječi: ,,Književnici i farizeji sjede na učiteljskoj stolici Mojsijevoj. Činite i držite sve, što vam kažu; ali se ne ravnajte po njihovim djelima, jer oni rade drukčije, negoli uče“. Vidimo da Isus upravo potvrđuje njihov autoritet – oni sjede na Mojsijevoj stolici, koja označava tu vlast, ali sami ne žive ono što uče. U cijelom tom velikom odlomku Isus nabraja sve njihove prijestupe i osuđuje ih. Govori da pismoznanci i farizeji vole pozdrave po trgovima i da ih drugi nazivaju učiteljima. Oni to rade iz svoje taštine – sami sebe uzvisuju jer im je stalo do ljudske časti (što i današnje evanđelje osuđuje), da ljudi časte ono što rade, a što nije u skladu s Božjim Zakonom. I to je značenje riječi da druge ne nazivamo učiteljima i ocima: u onim stvarima koje nisu u skladu s božanski objavljenim naukom. To je dakle prava poruka ovog odlomka i Isusovih riječi, koja je vrlo aktualna i ostvaruje se na poseban način u današnjem vremenu.

Suočeni smo s očitim stanjem stvari, da puno pastira ne uči i ne radi ono što od njih Crkva zahtijeva. Crkva kao Kristova Zaručnica stavlja pred svakoga svećenika i biskupa, pred papu, da mora naučavati predani, katolički nauk, da mora čuvati predaje, posebno izražene u obredu sv. Mise i sakramentima. Čine li to biskupi u svojim biskupijama, svećenici u svojim župama? Vidimo očito da ne čine, da se propovijeda iskrivljeni, modernistički nauk, koji je Crkva osudila, da se služe sakramenti i sv. Misa prema obredima koji nisu tradicionalni, nego su moderni i kao takvi preplavljeni zlouporabama, nedostojnostima, pa i svetogrđima. Za sve to vrijede Isusove riječi: ne ravnajte se po njihovim djelima. Jer oni ne čine ono što Crkva uči i na što nas obvezuje. Svi svećenici, biskupi, papa, imaju naučiteljsku i pastirsku službi unatoč svojoj nevjernosti i za sve njih vrijedi: činite ono što vam kažu, ono što traži od nas Crkva. Zato ih trebamo poštivati u njihovoj službi kao takvoj, spremno primati sve ono što je u skladu s naukom i što je na izgradnju Crkve. No s druge strane, ne možemo primati ono što je protiv, što stavlja taj nauk u opasnost. I zato su mnogi svećenici bili prisiljeni napustiti svoje župe, zato što više nisu mogli služiti Crkvi onako kako to Crkva od njih traži. Zabranjivano im je služiti tradicionalni obred sv. Mise i sakramente te su izbačeni iz svojih župa i biskupija. Zato su trebali potražiti utočište na onim mjestima gdje se taj poziv Crkve ostvaruje. Tako su brojni svećenici pronašli put do našega Bratstva, kojemu su se neki priključili, a neki su osnovali svoje župe ili kapele, u uskoj povezanosti s našim Bratstvom. Isto to vrijedi i za vjernike, koji ne mogu više ostati na svojim župama jer im se tu ne daje nauk i sakramenti, duhovno vodstvo, koje trebaju za svoj kršćanski život, i zato su došli u naše kapele, crkve u kojima sve to mogu pronaći, za svoje vlastito posvećenje i spasenje. U njihovu novom duhovnom utočištu vrijedi sve ono što bi inače vrijedilo na župi, u biskupiji. Svećenici se obvezuju na poslušnost svojim poglavarima i trebaju raditi onako kako to poglavari odrede, a isto tako vjernici poštuju svoje svećenike kao svoje pastire, spremni su poslušno prihvatiti njihovo vodstvo, savjete i opomene. Ne rade ništa po svojim vlastitim, svojevoljnim zamislima, kao da bi bili sami sebi dostatni i kao da sada više ne bi vrijedila obveza poslušnosti, poučljivosti zato što se nalazimo u ovakvoj izvanrednoj situaciji. Upravo suprotno, trebamo nastojati živjeti istinski katolički, nastavljati katolički život i tradiciju i u ovim teškim vremenima, kao da se nalazimo u bilo kojoj katoličkoj župnoj zajednici prije koncila, prije zlosretnih reformi – da čuvamo istinski katolički duh. Činimo to u zahvalnosti za svako očinstvo koje dolazi od nebeskog Oca – molimo za naše roditelje, kao i za naše duhovne oce, pastire, da im Gospodin dade mudrosti i milosti da vode svoje stado i nastojmo biti uvijek spremni obraniti taj nauk od svih đavolskih, krivovjernih napada, za čast i slavu svete Crkve. Amen.

p. Marko Tilošanec

(Propovijed održana u Zagrebu i Splitu 24. rujna 2017.)

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.