četvrtak, 5. listopada 2017.

Indultizam kardinala Burkea


Nakon uvođenja novog obreda 1969. god., u praksi se nametnuo stav da je tradicionalni obred zabranjen i da ga nikome nije dopušteno služiti, nego da je svaki svećenik obvezan služiti novi obred. Zato u cijeloj Crkvi – osim na rijetkim mjestima, nastalima kroz izuzetne okolnosti – nije bilo moguće taj obred služiti u redovnim kanonskim okvirima. Tako je Svećeničko bratstvo sv. Pija X., djelo nadbiskupa Lefebvrea, vrlo brzo nakon njegova osnutka bilo osuđeno te nepravedno i protuzakonito ukinuto, a isto su prošli i drugi slični pokušaji. Svećenici koji su se usudili dalje služiti tradicionalni obred, bili su nemilosrdno progonjeni i kažnjavani suspenzijama i izbacivanjem iz svojih župa, redovničkih zajednica ili biskupija. Tako bismo u bitnome mogli opisati stanje stvari sve do objave motuproprija Summorum pontificum pape Benedikta XVI. 2007. godine. Tradicionalna latinska Misa nije se mogla javno služiti bez izričitoga biskupova dopuštenja. A uvjeti za dobivanje toga dopuštenja bili su u praksi vrlo skučeni i prepušteni biskupovoj svojevoljnosti, gdje se s tradicionalnom Misom postupalo više po načelu 'sprječavanja veće štete', nego po ikakvim objektivnim mjerilima. Nije postojala nikakva obveza sa strane biskupa da udovolji molbama zainteresiranih, niti se sa strane vjernika govorilo o ikakvome pravu, nego su prevladavali subjektivni i praktični razlozi. A doktrinarno su se ova dva obreda promatrala, ako ne tako da je tradicionalni obred inferiorniji novome, onda da su barem jednako vrijedni i da se pri molbi za služenjem tradicionalnoga obreda radi o subjektvnim preferencijama, estetskim, kulturalnim, duhovnim razlozima, a nikako o tome da bi netko bio nezadovoljan ili stavljao u pitanje doktrinarnu ispravnost i plodove novoga obreda. Motuproprijem Summorum pontificum stvari su se malo promijenile utoliko što se priznalo da svaki svećenik ima pravo privatno služiti tradicionalni rimski obred. No na području javnoga služenja i dalje je ostalo uvelike mutno područje, gdje se i dalje ne govori ni o kakvim pravima ili obvezama, nego su stvari i dalje izričito koncipirane tako da i jedan i drugi obred imaju istu doktrinarnu vrijednost i da ona ne može biti motiv da bi se tražio tradicionalni obred. Zato ni danas svećenici u okviru redovnih biskupijskih ili redovničkih struktura ne mogu ostvariti pravo da služe isključivo tradicionalni obred, nego ih se prisiljava služiti novi obred sa svim uključenim zastranjenjima i zloporabama.

Na temelju opisanoga stanja stvari možemo razabrati postojanje jednoga specifičnoga fenomena u Crkvi nakon Drugoga vatikanskoga sabora i uvođenja novoga obreda. To je stajalište po kojemu je netko privržen uz tradicionalni obred, ali ne iz prvenstveno doktrinarnih razloga – zato što on prikladno i savršeno izražava vjeru Crkve, što novi obred ne čini – nego na temelju navedenih sporednih razloga (estetskih, kulturalnih, društvenih ili duhovnih elemenata). Time se automatski pristaje i na pretpostavke koje stoje u pozadini – da crkveni pastiri mogu svojevoljno manipulirati tradicionalnim obredom, zabranjivati ga ili dopuštati kako, kada i gdje oni to žele – i da se tradicionalni obred ne može služiti niti se smije u njemu sudjelovati bez izričitoga dopuštenja crkvenih pastira. To dopuštenje – koje se nekada izdavalo u izričitome obliku, a danas biva manje izričito – naziva se na latinskome ,,indultum te ovo stajalište ili zabludu možemo nazvati indultizam. Da još jednom definiramo: indultizam je zabluda po kojoj se ne smije sudjelovati na tradicionalnim Misama koje služe svećenici ili zajednice kojima je to bilo zabranjeno samo zato što nisu htjeli služiti novi obred Mise, te se od tih svećenika ne smiju primati sakramenti.

Na našoj stranici smo se više puta osvrnuli na temeljna obilježja ove zablude. Vidjeli smo da bez ikakvih dvojbi kanonsko pravo proviđa sve potrebne ovlasti za svećenike koji su nepravedno osuđeni te smiju ne samo valjano (u onim činima koji zahtijevaju dopuštenje za valjanost), nego i dopušteno podjeljivati sakramente, a vjernici ih primati. Zatim smo pokazali kako odluke rimskih instanci – od povjerenstva Ecclesia Dei, pa sve do novijih odredbi pape Franje – priznaju i potvrđuju to isto: da vjernici smiju prisustvovati svetim Misama koje služe svećenici Bratstva sv. Pija X. i da smiju od njih primati sakramente. Iznošenje tih činjenica je vrlo jednostavan argument kojime se pokazuje očita suprotstavljenost između dviju tvrdnji. Jedne koja se neprestano koristi kao toljaga protiv tradicionalnih katolika – da su Mise Bratstva sv. Pija X. i s njime povezanih svećenika nedopuštene i da se na njima ne smije sudjelovati; te druge tvrdnje – da odluke rimskih ustanova očito pokazuju da Bratstvo ima sve potrebne ovlasti. Rješenje te zavrzlame može biti dvojako. Prvo i koje se očito nameće svakome katoliku sklonome Tradiciji, jest to da su sve sankcije izrečene protiv Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. neutemeljene i da ih one praktične odredbe poništavaju. Drugo rješenje je ono kojemu su skloni modernisti – neprijatelji tradicionalne latinske Mise, a ono glasi da su praktične odredbe u suprotnosti s načelom i da ih treba u stvarnosti ignorirati jer tradicionalni obred može imati u Crkvi najviše mjesto jednoga muzejskoga izloška koji će se tolerirati da bi se izbjeglo veće zlo.

I dok je nekada – kada još nisu bila ukinuta izopćenja s biskupa Bratstva i kada nije bilo motuproprija Summorum Pontificum – indultizam imao boljega utemeljenja, danas uz njega mogu pristajati ili okorjeli modernisti – protivnici tradicionalnoga obreda, ili neokonzervativni legalisti, koji drže Drugi vatikanski, novi obred Mise i ostale reforme neupitnima i misle da ih mogu na akrobatski način usklađivati s Tradicijom.

Onima koji su upućeni u zbivanja u tradicionalnome svijetu bilo je to poznato i prije, no posljednjih je dana očito izašlo u javnost, da je jedan od promicatelja ove zablude i uzoriti kardinal Raymond Burke, kojega poznajemo po tome da često i na redovitoj bazi služi tradicionalni rimski obred. Dok je takvu izjavio dao prethodno već više puta (pa i na hrvatskome tlu), sada je izašao zapis u kojemu se to dokumentira [1]. Što reći, nego – jadno i žalosno, u trenucima kada rimski prvosvećenik sablažnjava cijeli katolički svijet svojim izjavama i postupcima, kada se krivovjerje širi na sve strane te bismo tu trebali tražiti raskolničke tendencije i neregularnosti, njih nalazimo u Bratstvu sv. Pija X. koje vjerno čuva i propovijeda katolički nauk. Izlišno je neprestano ponavljati jedno te isto, no možda je zbog ugleda kardinala Burkea koji može lako zavesti neupućene ili slabije u svojim uvjerenjima, potrebno to učiniti još jednom.

Zato ponavljamo: povjerenstvo Ecclesia Dei je 2003. godine priznalo da se kod svećenika FSSPX-a može ispuniti nedjeljna obveza. Nedjeljna obveza ne može se ispuniti kod suspendiranoga svećenika (na takvoj Misi ne smije se ni sudjelovati), nego samo kod onoga koji je služi dopušteno i s potrebnim ovlastima. No kardinal Burke preuzima iz ustiju najgorih modernista izvrnutu lažnu logiku – da anomalije treba tražiti u ovim odredbama crkvenih vlasti, a ne u očito nepravednoj osudi Bratstva sv. Pija X.

Burke ide još dalje te izriče za jednoga prelata koji služi tradicionalni obred nevjerojatnu tvrdnju da je Bratstvo sv. Pija X. u raskolu. Konstatirali smo i dokazali u odgovoru mons. Vukšiću u kojoj je to mjeri – poglavito s današnjim stanjem stvari – kanonsko-teološki diletantska tvrdnja, koja crkvenome pravniku može biti samo na sramotu. Ponovimo i tu još jednom: nedopuštena biskupska ređenja u prošlosti se nikada nisu smatrala po sebi raskolničkim činom, o čemu govori notorna činjenica da je za taj zabranjeni čin bila propisana kazna obustave (suspenzije), a ne izopćenja. A nadbiskup Lefebvre je kristalno jasno dao do znanja da nema namjere tim činom stvarati usporednu hijerarhiju, nego da redi biskupe kako bi svojim budućim kandidatima omogućio podjeljivanje sakramenta svetoga reda. Citirajmo još jednom njegove riječi:

,,Nužno je da dobro razumijete zašto mi ni za što na svijetu s ovim obredom ne želimo raskol. Mi nismo raskolnici. Nad kineske biskupe koji su se odvojili od Rima, a podvrgli kineskoj vladi, proglašeno je izopćenje. Posve je razumljivo zašto je Pio XII. proglasio ovo izopćenje. Za nas, pak, odvajanje od Rima uopće ne dolazi u obzir. Također se ne želimo podložiti moći koja je suprotstavljena Rimu i utemeljiti neku vrstu usporedne Crkve. Biskupi iz Palmar de Troya u Španjolskoj su to primjerice tako učinili. Imenovali su papu i utemeljili kardinalski zbor. Takve stvari za nas nipošto ne dolaze u obzir! Daleko od nas neka budu tako bijedne misli da bismo se odvojili od Rima. Naprotiv, vršimo ove obrede da bismo pokazali svoju povezanost s Rimom, da bismo pokazali svoju povezanost s Crkvom svih vremena, s Papom i svim njegovim prethodnicima, koji su pak od Drugog vatikanskog sabora naovamo nažalost mislili da moraju prihvatiti zablude, teške zablude koje žele razoriti Crkvu i uništiti katoličko svećeništvo." (iz propovijedi prigodom biskupskih posvećenja, 30. lipnja 1988.)

Ne samo da biskupi Bratstva nisu upali u raskol, nego se to, još više, nije nikako moglo odnositi na vjernike. Elementarno poznavanje crkvenoga prava govori nam da su za čin biskupskih ređenja bili odgovorni samo zareditelji i ređenici, a ne ostali prisutni kler, a kamoli vjernički puk koji je prisustvovao obredu, ili puk koji sudjeluje na Misama Bratstva 29 godina nakon tog čina! Takva tvrdnja bila bi toliko apsurdna da bi bila na sramotu i prosječnome sjemeništarcu. No kardinal Burke unatoč tome govori o potrebi da se vjernici koji pohađaju kapele Bratstva 'pomire s Crkvom' i 'vrate u Crkvu' . Ova nevjerojatna tvrdnja temelji se na pojmu koji je u samoj svojoj srži koncilski i modernistički. Ne postoji nešto poput 'nepotpunoga' ili 'djelomičnoga jedinstva' – osoba ili zajednica mogu biti u jedinstvu s Crkvom ili izvan jedinstva. A već je dovoljno mjerodavnih prelata dalo do znanja – i prije novih odredbi donesenih za pape Franje, pa čak i prije ukidanja tzv. izopćenja – da smatraju da Bratstvo sv. Pija X. nikako nije u raskolu. Spomenimo samo kardinala Oddija, bivšeg predstojnika Kongregacije za kler, koji je na grobu mons. Lefebvrea izrekao povijesni: 'Merci, Monseigneur', zatim kard. Cassidija, koji je dao do znanja 1994. god. da su odnosi između rimskih vlasti i FSSPX-a 'unutarcrkveno pitanje' i ne pripadaju u domenu ekumenskih odnosa, i konačno kardinala Hoyosa, predstojnika Povjerenstva Ecclesia Dei, koji je 2005. bez ikakve dvojbe potvrdio da Bratstvo nije u raskolu [2]. Pridodajmo tome i poznati slučaj iz 1991. kada je havajski biskup Ferrario izrekao izopćenje za šestoro laika koji su pohađali kapelu Bratstva, da bi kasnije sam kardinal Ratzinger poništio taj dekret izjavivši da ovi vjernici nikako nisu upali u raskol. Prema tome, Bratstvo je u punom zajedništvu s Crkvom, a sa strane kanonskog statusa možemo raspravljati jedino o iregularnosti i njezinim uzrocima. I to je sve.

Da ovakve neznalačke i lažno optužujuće (što je sinonim za klevetničke) izjave dolaze iz ustiju nekoga prelata koji nije upućen u pitanje tradicionalnoga obreda i koji je općenito nestručan u kanonskome pravu, bilo bi za razumjeti. No da dolaze od strane jednoga prelata koji često služi tradicionalni obred i k tome slovi kao stručnjak za kanonsko pravo, ostavlja vjernika zainteresiranoga za tradicionalni obred, a još nesigurnoga u stavovima i nedovoljno upućenoga u pojedinačna pitanja, u nemaloj zbunjenosti. Stoga i potreba ovakvoga izravnoga odgovora, na koji možemo podvući crtu: ako imamo barem i minimalnu slutnju o krizi u Crkvi, svećenici na čijim se Misama može ispuniti nedjeljna obveza, kojima je sam papa dao ovlasti za ispovijedanje i vjenčavanje, ne mogu nikako biti u raskolu i nikako im ne može biti zabranjeno djelovanje, nego valjano i dopušteno djeluju i podjeljuju sakramente i svaki im se vjernik može obratiti.

S druge strane, ako smo svjesni opasnosti novoga obreda i zabluda koje su sadržane ili proizlaze iz Drugoga vatikanskoga sabora, ovakvi nas ispadi zovu na oprez i razlučivanje: da nije svejedno pod kojim se pretpostavkama i uvjetima služi tradicionalna latinska Misa. Kao što je za vjeru opasno sudjelovati na tradicionalnim Misama koje se služe pod sedisvakantističkim pretpostavkama – od strane svećenika koji niječe valjanost posljednjih nekoliko papa i postojanje vidljive hijerarhije, isto vrijedi i za Mise pod indultističkim pretpostavkama – gdje se miješaju Tradicija i modernizam, gdje se tradicionalni obred svodi na izvanjsku dimenziju, estetiku i osjećaje te poziva na lažnu poslušnost onima koji provode revoluciju u Crkvi.

Dodajmo radi pojašnjenja da Svećeničko bratstvo sv. Pija X. surađuje s brojnim svećenicima i biskupima koji djeluju u redovnim okvirima biskupija i redovničkih zajednica, a ne zastupaju indultističke zablude. Oni vide ideal, koji ostvaruju prema svojim mogućnostima i u okviru svoje osobne situacije i pritom svesrdno podržavaju djelovanje Bratstva sv. Pija X. u kojemu prepoznaju taj ideal (služenje isključivo tradicionalnoga obreda i propovijedanje katoličkoga nauka bez ustručavanja) kao ostvaren. Spomenimo i jedan primjer: to je biskup Athanasius Schneider koji je nekoliko puta posjetio jednu bogosloviju FSSPX-a, održao predavanje i služio konventualnu Misu na kojoj je pričestio sve bogoslove i vjernike. Takvi klerici zaslužuju našu podršku i pohvalu, a nadamo se i molimo za prosvjetljenje da će se jednoga dana među njima naći i kardinal Burke.

p. Marko Tilošanec



Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.