ponedjeljak, 16. listopada 2017.

O Fatimi i dušama


O Fatimi i dušama

Ljudska duša

Svaka osoba je bila u Božjem Umu od vječnosti sa svojim tijelom i dušom. Svatko dolazi u pravo postojanje u trenutku začeća, kada se naša jedinstvena duša ulijeva u naše jedinstveno tijelo. Nevjerojatno, ponad našega shvaćanja, Bog je svakoga od nas ponaosob želio od vječnosti. A budući da je motiv svega što Bog radi ljubav, On ljubi ono što je stvorio. Bog ljubi svaku osobu koja postoji. On želi da svaka osoba dijeli s Njime život na Nebu.

Zastanimo i razmislimo o tome na trenutak: Bog želi da ti osobno (a i svako drugo ljudsko biće) dijeliš s Njime život u nezamislivoj sreći zauvijek.

To je moguće jer će, kada jednom počnu postojati, ljudska duša i tijelo živjeti zauvijek. Istina je da će kod smrti duša i tijelo biti odijeljeni. Ali, kao što nas naša katolička vjera naučava, oni će biti ponovno sjedinjeni kod uskrsnuća tijela na sudnji dan. (Jedina iznimka tome su tijela Isusa i Njegove Majke, koji oboje posjeduju svoja Tijela sada na nebu). Kod uskrsnuća će duša oživjeti proslavljeno tijelo, dok će neki za cijelu vječnost prebivati u odvratnim tjelesima. Svaka osoba će slobodno odlučiti za vrijeme svoga života na zemlji koje će od ta dva tijela biti njezino.

Velika fatimska tajna

,,Žrtvujte se za grješnike...

„Kako je Gospa izrekla te riječi“, opisuje kasnije Lucija prizor,
otvorila je ponovno ruke kao u dva prethodna mjeseca. Činilo se da će zraka prožeti zemlju i vidjeli smo vatreno more i uronjene u tome moru đavle i duše, koje kao da su prozirno crne ili smeđe, užareno ugljevlje u ljudskom liku. Lebdjele su u plamenu, vatra je izlazila iz njih skupa s oblacima dima i bacala ih je u zrak. Padale su na sve strane poput iskri kod snažnog požara, bez težine i ravnoteže, pod kricima i jaucima od boli i zdvajanja te smo od straha bili potreseni i zapanjeni. Đavli se razlikuju po odvratnom, gadljivom obliku ružnih, nepoznatih životinja, ali su bili prozirni poput crnog, užarenog ugljevlja.

Prestrašeni, smrtno blijedi, troje malih vidioca podigli su oči Gospi u pomoć dok je Lucija povikala: „Oh... Gospo naša!”.

Gospa je objasnila: ,,Vidjeli ste pakao – tamo idu duše jadnih grješnika. Da bi ih spasio, Bog želi ustanoviti po cijelom svijetu pobožnost mojemu Bezgrješnomu Srcu. Ako ljudi naprave što vam kažem, mnoge duše će biti spašene i bit će mir.“. [1]

Bog je poslao svoju Majku u Fatimu 1917. da bi spasio duše, da bi spriječio da ta vrlo voljena stvorenja završe za vječnost u paklu. Došla nas je moliti da prestanemo vrijeđati Boga ,,... jer ga se već previše vrijeđa.“. I došla nas je upozoriti da je put kojim mnogi idu u svojim životima taj koji će neizbježno voditi do sve više ratova, progona, razaranja, patnje, smrti i vječne propasti za mnoge duše, ako se taj put ne promijeni. Izbor je naš i potiče nas na molitvu i žrtvu za grješnike.

Proričući što će se dogoditi ako čovječanstvo nastavi istim putem, Gospa je dala djeci znakove koje će tražiti i poruke koje trebaju prenijeti onima koji imaju autoritet u Crkvi. Taj zadatak nije toliko utjecao na dvoje mlađih vidioca kao na Lucijino pitanje Gospi u drugom ukazanju: „Molila bih Vas također da nas odvedete u nebo!“. Presveta Majka je odgovorila: ,,Da... uskoro ću odvesti Jacintu i Franju. No ti ćeš tu dulje ostati. Isus se želi tobom poslužiti da Mene učini poznatom i voljenom. On želi ustanoviti pobožnost mojemu Bezgrješnomu Srcu u svijetu. Obećavam spasenje svima onima koji ju prigrle i da će njihove duše Bog uzljubiti kao cvijeće koje ja postavljam da krase Njegovo prijestolje.” [2] Za manje od tri godine odvela je Gospa Franju i Jacintu u nebo, a Lucija je morala nastaviti bez njihove vidljive prisutnosti. Da bi ju utješila, Majka Božja joj je obećala: „Nikada te neću ostaviti. Moje Bezgrješno Srce bit će tvoje utočište i put koji će te voditi Bogu.“. [3]

Ovu pobožnost o kojoj govori naša Gospa trebalo je ishoditi prvenstveno na dva načina: proglašenjem Prvih pet subota i posvećenjem Rusije Bezgrješnom Srcu Marijinu. Upute za prvo dala je Blažena Majka kada je posjetila sestru Luciju u samostanu u Pontevedri 10. prosinca 1925.: ,,
Barem me ti [sestra Lucija] pokušaj utješiti i objavi u moje ime da obećavam pomoć u času smrti sa svim milostima potrebnima za spasenje svima onima koji na prve subote pet mjeseci za redom obave Ispovijed, prime svetu Pričest, mole Krunicu i borave u mom društvu petnaest minuta razmatrajući o petnaest otajstava krunice s nakanom da mi daju zadovoljštinu.“ [4] Zadovoljštinu za što? Kao što je naš Gospodin objasnio sestri Luciji u noći s 29. na 30. svibnja 1930.: ,,Kćeri moja, razlog (za pet prvih subota) je jednostavan. Postoji pet vrsta uvreda i svetogrđa počinjenih protiv Bezgrješnog Srca Marijina:
  1. Svetogrđa protiv Bezgrješnog Začeća.
  2. Svetogrđa protiv Njezina vječnog djevičanstva.
  3. Svetogrđa protiv Njezina božanskog majčinstva, u isto vrijeme odbijajući je prepoznati kao Majku ljudi.
  4. Svetogrđa protiv onih koji javno žele posijati u srcima djece ravnodušnost ili omalovažavanje pa čak i mržnju prema Bezgrješnoj Majci.
  5. Uvrede onih koji je izravno grubo vrijeđaju u Njezinim svetim slikama i kipovima.

,,To je, moja kćeri, razlog zašto me Bezgrješno Srce Marijino nadahnulo da tražim taj mali čin naknade... a u odnosu na to, da potaknem svoje milosrđe da oprosti dušama koje su imale nesreću uvrijediti je. Što se tebe tiče, uvijek traži po svojim molitvama i žrtvama da potakneš moje milosrđe da se smilujem i sažalim tim jadnim dušama.” [5]

Obećani blagoslov: pomoć ,,u času smrti, sa svim milostima potrebnima za spasenje...“

Što se tiče posvete Rusije, Gospa se ukazala sestri Luciji 13. srpnja 1929. U njezinu samostanu u Tuyu u Španjolskoj navela je kako treba ispuniti Njezin zahtjev za posvetom. Papa treba narediti SVIM biskupima Katoličke Crkve da mu se pridruže u posveti konkretno Rusije Njezinu Bezgrješnomu Srcu. Taj čin trebaju izvršiti i Papa i biskupi na isti dan, u isto vrijeme. Kada bi neki biskup bio u to vrijeme u Rimu, trebao bi se pridružiti Papi; ako ne, onda treba izvršiti posvetu u javno obznanjenom obredu u svojoj vlastitoj biskupiji. Jedini bi iz toga bili izuzeti oni biskupi koji su bolesni ili na neki drugi način spriječeni to učiniti zbog nekih štetnih ili neprijateljskih sila.

Obećani blagoslov: obraćenje Rusije u Rimokatoličku Crkvu i razdoblje mira koje bi bilo darovano svijetu.

Toliki se blagoslovi i milosti podjeljuju nama i svijetu s toliko malo truda s naše strane! Tko bi normalan odbacio takvu ponudu? Pa, opet, mnogi od nas u Crkvi i među hijerarhijom upravo to rade. Mi – i laici i hijerarhija – nismo uspjeli ispuniti izričite želje i naredbe naše Gospe i Njezina Sina.

Da bi jasno pokazao kako je nezadovoljan što se posveta nije dogodila nakon što su prošle samo dvije godine, naš Gospodin se ukazao sestri Luciji u Rianju u Španjolskoj u kolovozu 1931. te joj rekao:

,,
Obznani mojim svećenicima, da budući da slijede primjer francuskog kralja u odgađanju izvršavanja moje naredbe [da posvete Rusiju], oni će ga slijediti i u nesreći. Nikad neće biti prekasno tražiti utočište kod Isusa i Marije.“ [6]

Kada se posveta i dalje odgađala, sestra Lucija je pisala svom ispovjedniku, p. Joséu Goncalvesu, S.J., 18. svibnja 1936. i obavijestila ga da je upitala našega Gospodina zašto ne želi obratiti Rusiju bez posvete. Gospodin je odgovorio:

,,Jer želim da cijela moja Crkva prizna tu posvetu kao pobjedu Bezgrješnoga Srca Marijina, tako da se kasnije može proširiti ta pobožnost i da bi se ta pobožnost prema Bezgrješnom Srcu postavila uz pobožnost mojemu Presvetomu Srcu.“

Zatim je nastavio:

“Sveti Otac. Moli puno za Svetoga Oca. On će posvetu izvršiti, ali bit će prekasno. Unatoč tomu, Bezgrješno Srce Marijino spasit će Rusiju. Ona mu je povjerena.“ [7]

Godine 1927. sestra Lucija je dobila dozvolu s neba da otkrije prva dva dijela tajne otkrivene djeci 13. srpnja 1917.: viziju pakla i ,,hitnu potrebu pobožnosti prema Bezgrješnomu Srcu Marijinu“. Ona je proslijedila tu informaciju svojem ispovjedniku, majci provincijalki i biskupu Leirije. Papa Pio XI. znao je za Gospine zahtjeve već 1931., a do 9. lipnja 1944. sestra Lucija napisala je u svoju bilježnicu prva dva dijela tajne koji završavaju riječima: ,,U Portugalu će dogma vjere biti zauvijek sačuvana“, itd. Gospine riječi daju nam objašnjenje trećeg djela tajne nakon ,,itd.” i to je bilo zapisano na posebnom listu papira stavljenom u omotnicu na čijoj je vanjskoj strani bio rukopis sestre Lucije. Ti dokumenti su poslani biskupu Leirije na čuvanje. Trebao je otkriti tajnu svijetu ako bi sestra Lucija bila umrla prije 1960. godine, što je godina kada je Gospa htjela da se tajna objavi Crkvi i svijetu. Tajne su ostale kod njega do 1957. kada je naredio da ih se pošalje u Vatikan. On nikada nije pročitao tu tzv. treću tajnu – kako je rečeno – jer nije htio odgovornost da to jedini zna. Nakon što su poslane u Rim, bilježnice su spremljene u Vatikanski arhiv, a pismo u zapečaćenoj omotnici čuvalo se u papinskom apartmanu.

Prilikom posjeta kardinala Alfreda Ottavianija, predstojnika Svetoga Oficija (kasnije preimenovanoga u Zbor za nauk vjere), na pitanje zašto baš 1960., sestra Lucija je odgovorila da je Gospa izabrala tu godinu iz razloga da će te određene godine značenje poruke biti jasnije.

Do današnjega dana posveta kakvu je Gospa zatražila nije izvršena. Stoga nisu podijeljeni ni obećani blagoslovi.

Što ako …?

A što da se posvećenje izvršilo ubrzo nakon što je to Gospa tražila 13. srpnja 1929., kako bi to izgledalo? Rusija bi se sigurno vratila u Katoličku Crkvu i svijetu bi bilo dano razdoblje mira. Koliko dugo razdoblje mira? Barem toliko dugo da bi ono bilo značajno i primjetno. To bi, možda, značilo da ne bi bilo Španjolskoga građanskoga rata, Drugoga svjetskoga rata i (govoreći o Amerikancima) Korejskog rata, Vijetnama, Bosne, Zaljevskoga rata, Afganistana, Iraka, ne bi bilo rata u Siriji, a da ne spominjemo mnoge druge regionalne ratove koji su otada izbili u drugim dijelovima svijeta ili bezbrojne terorističke napade raznih mrziteljskih skupina. Koliko je duša izgubljeno (i koliko će ih i dalje biti izgubljeno) kao rezultat tih konflikata i dugog odgađanja posvete? Tisuće? Milijuni? Bezbrojni milijuni? A sjetite se – Bog je stvorio svaku od tih duša namjerno da bi jednoga dana dijelila božanski život s Njime u vječnosti. Dakle? One su izgubljene za cijelu vječnost. Nema druge prilike, nema „popravnoga“, nema predaje, osuđene su kao i duše koje su djeca vidjela u viđenju pakla koje im je pokazano 13. srpnja 1917. Koju bol i patnju to neprestano nanosi našem Gospodinu i Njegovoj svetoj Majci! A koju je patnju sestra Lucija trpjela zbog odgađanja! Da su te vrlo voljene duše zauvijek izgubljene! Trebamo li se pitati kako se Isus znojio krvavim znojem u vrtu dok je promatrao u stoljeća i vidio sve te voljene koji neće imati koristi od žrtve koju će On uskoro prinijeti na Križu?

Zašto posveta nije izvršena kako je Gospa odredila? Tko ima koristi od odgađanja kada bismo toliko mnogo dobili? Je li bilo unutar same Crkve, možda čak moćnih prelata, koji su namjerno iskrivljavali naredbe naše Gospe i Njezina Sina? Zbog čega? Koji bi uopće mogao biti razlog? Je li on bio vrijedan vječnog gubitka tolikih duša? Pa čak i samo jedne duše?

Treći dio velike tajne

U nedavnom članku u Remnantu (u dvostrukom broju: 5/15 i 31/17), iznio sam dva pitanja povezana s otkrivanjem takozvane treće tajne na novinskoj konferenciji u Vatikanu održanoj 26. lipnja 2000. Ta dva pitanja bila su:

1. Zašto ne bi ona (sestra Lucija) – koja je bila jedina živuća osoba koja je točno znala što sadrži viđenje – mogla pročitati treću tajnu na konferenciji i objasniti njezino značenje?

2. Zašto bi morao Vatikan protumačiti što viđenje znači?

Odgovori na to pitanje su vrlo jednostavni i očigledni. Sestra Lucija
nije bila jedina koja je znala sadržaj viđenja i njegovo značenje. Barem četvorica papa je znalo – papa Ivan XXIII., Pavao VI., Ivan Pavao I. i Ivan Pavao II. – jer oni su pročitali i bilježnice sestre Lucije čuvane u vatikanskim arhivama i pismo s Gospinim riječima koje se čuva u papinskom apartmanu. Uz to su razni visoko pozicionirani prelati, njihovi suradnici i drugi odabrani, znali što je Gospa otkrila djeci vezano za značenje viđenja. A upravo zato što su drugi znali, sestra Lucija je utišana (pod svojim zavjetom poslušnosti) 1960. da ne smije govoriti o trećoj tajni. Ti drugi joj nisu mogli dopustiti da govori jer bi otkrila Gospino tumačenje, nešto što oni nisu htjeli da zna ni Crkva ni svijet. I tako su oni trebali objasniti viđenje na takav način da njezino pravo tumačenje ostane sakriveno. Zašto je istina morala ostati sakrivena? Što je bila ta istina?

Kada je velika tajna dana Lucij
i, Franji i Jacinti 13. srpnja 1917., ona je dana u kontekstu molbi i upozorenja. Gospa je mogla vidjeti što dolazi ako se čovječanstvo ne popravi i ne okrene Gospodinu. Jedno od tih upozorenja je treći dio te velike tajne. Znajući da neće čovječanstvo promijeniti svoje navike na vrijeme, Ona nas je upozorila da nešto dolazi i da će to postati „jasnije“ godine 1960. Taj treći dio tajne, dakle, bio je za nas – i one u Crkvi i svijet - općenito. Iako se njezin jedan dio ticao Pape, ona nije isključivo za Papu. Ona je za sve nas katolike. To je upozorenje da bismo imali malo vremena poduzeti korake da se suprotstavimo i suzbijemo nadolazeću prijetnju. Gospa je htjela da budemo spremni, i Crkva i svijet čekali su otkrivanje tajne. Ali nakon što je pročitao Gospine riječi, papa Ivan XXIII. odlučio ih je zatajiti i ne obznaniti. Donio je odluku koja nije bila na njemu da ju donese. Ubrzo nakon toga, 8. veljače 1960., anonimno vatikansko medijsko priopćenje izvijestilo nas je da treća tajna vrlo vjerojatno nikada neće biti otkrivena (odnosno da nikada neće biti objavljena za Crkvu i svijet). [8]

Zašto se treća tajna – vizija i Gospine riječi koje objašnjavaju značenje vizije – skrivaju od nas? Kako se onda možemo braniti od nadolazeće prijetnje? Što se to sakriva da ne saznamo? Je li treća tajna govorila o nadolazećem vatikanskom saboru, o „opasnostima koje prijete vjeri i životu kršćana i stoga [životu] svijeta” (kardinal Ratzinger), o ,,otpadu [tj. gubitku vjere] unutar Crkve” (kardinal Oddi), o nečemu ,,zastrašujućemu” (majka Angelica), o ideji ,,da su mnogi kardinali, biskupi i svećenici na putu u pakao i da vode mnoge duše sa sobom” (p. Nicolas Gruner, citirajući p. Malachija Martina), o pomisli ,,da će veliki otpad od vjere [unutar] Crkve početi s vrha” (kardinal Mario Ciappi), o velikoj katastrofi (papa Ivan Pavao II. u katedrali u Fuldi 1982.), o stanovištu ,,da će Rusija poduzeti iznenadni rat i da će osvojiti cijelu Europu” (sestra Elena Aiello), o ideji ,,da je stoga posve moguće da se tekst konkretno odnosi na krizu vjere unutar Crkve i na nemar samih svećenika [i o] unutarnjim borbama u samom njedru Crkve i ozbiljnom pastoralnom nemaru više hijerarhije” (p. Alonso – službeni fatimski arhivist), o otkrivenju da ,,moramo biti spremni proći velike nedaće u ne tako dalekoj budućnosti” (Ian Colquhoun u The Fatima Crusader, br. 94, str. 47), o istini da „najveći progon Crkve ne dolazi od vanjskih neprijatelja, nego se rodio iz grijeha u Crkvi... ” (papa Benedikt XVI.), o razmišljanju da ,,Gospina tajna izričito upozorava protiv razarajućih učinaka... izmjena u obredu Svete Mise.” (osoblje Fatima Centra u The Fatima Crusader, br. 110, str. 28).

Ako se do sada skrivene Gospine riječi odnose na išta od ovoga gore, razumljivo je zašto ih Vatikan želi zatajiti. Ali pod koju cijenu? Svakako, ovo je zabrinjavajuće, bolno, sigurno sramotno, zastrašujuće, vrijedno prezira, prijevarno i zaslužuje razne druge pridjeve. Ali zatajiti pod koju cijenu? Cijenu duša! Koliko duša? Samo Bog zna. Je li daljnja tajnost vrijedna gubitka pa čak još i jedne duše? Zar niste vi (u Crkvi) koji ste nas tako dugo varali zabrinuti za svoje vlastite duše? Ili ste posve prestali vjerovati?

A da stvari budu još gore, kada je Vatikan napokon objavio dio treće tajne 26. lipnja 2000., njihovo moguće tumačenje bilo je uvredljivo, posebno onima koji su više upoznati s događajima u Fatimi i onim što je slijedilo. Izjednačiti smrt Pape u viziji s pokušajem atentata na papu Ivana Pavla II. 1981. bilo je komično. Kako bi događaj iz 1981. mogao biti jasniji (mais claro, riječima sestre Lucije) 1960.?

„Zato uzmite sve oružje Božje...“

Dolazi kazna, uz kazne koje je već Bog dopustio da snađu svijet od 1931. Tako su prorekli i naš Gospodin 1931. sestri Luciji kada je govorio o
svom nezadovoljstvu zbog dugog odgađanja posvete Rusije i 13. listopada 1973. kada je Gospa rekla sestri Agnes Sasagawa u Akiti u Japanu: ,,Kao što sam vam rekla, ako se ljudi ne pokaju i ne poprave, Otac će poslati strašnu kaznu na cijelo čovječanstvo.“. [9]

Bilo bi dobro da se podsjetimo da smo u ratu sa Sotonom, „Jer naša borba nije protiv krvi i tijela, nego protiv poglavarstva, protiv vlasti, protiv upravitelja tame ovoga svijeta, protiv duhova pakosti u zračnim visinama. Zato uzmite sve oružje Božje, da biste se mogli oduprijeti u zao dan, i svršivši sve održati se! Stojte dakle opasavši bokove svoje istinom, i obukavši se u oklop pravde, i obuvši noge, da budete spremni za evanđelje mira! A povrh svega uzmite štit vjere, kojim ćete moći pogasiti sve ognjene strijele đavola!“ (Ef. 6,12-16).

U toj borbi, ulozi su visoki – ljudske duše. Pomoć je tu kada za nju molimo i Nebo će nam pružiti tu pomoć. Ali mi je moramo koristiti, mi moramo učiniti svoj dio.

LifeSiteNews portal je 19. svibnja 2017. izvjestio da je kardinal Burke, u pozivu koji je uputio na Roman Life Forumu, pozvao vjernike katolike da „rade za posvetu Rusije Bezgrješnom Srcu Marijinu“. U svom govoru čak je rekao:

,,Zapravo, posveta Rusije Bezgrješnom Srcu Marijinu nije se dogodila kao što je to Ona tražila i Pričest zadovoljštine na prve subote nije postala praksa sveopće Crkve.

Među strašnim posljedicama toga što katolici nisu uspjeli usvojiti praksu prvih subota, a pape nisu posvetili Rusiju kao što je Gospa tražila, je duhovna kriza koja trese Crkvu do njezinih temelja i napad na obitelj, posebno u masovnom ubijanju nerođene djece i sustavnom kvarenju djece...

Koliko su god strašne fizičke kazne povezane s čovjekovim neposluhom i pobunom pred Bogom, još su neizmjerno strašnije duhovne kazne jer su one povezane s plodom strašnoga grijeha: vječnom smrću. Kao što je jasno, samo vjera, koja stavlja čovjeka u odnos jedinstva s Presvetim Srcem Isusovim, po razmatranju o Bezgrješnomu Srcu Marijinu, može spasiti čovjeka od duhovnih kazni koje pobuna protiv Boga nužno donosi svojim počiniteljima i na cijelo društvo i Crkvu.

Odvažno naučavanje vjere u njezinoj cjelovitosti srce je službe crkvenih pastira: rimskoga Prvosvećenika, biskupa u zajedništvu s Petrovom stolicom i njihovim glavnim suradnicima, svećenicima. Iz toga razloga je treća tajna usmjerena, s posebnom snagom, onima koji vrše pastoralnu službu u Crkvi. Njihov neuspjeh u naučavanju vjere, u vjernosti crkvenomu nepromjenjivomu nauku i praksi, bilo kroz površni, zbunjujući ili čak svjetovni pristup i njihova šutnja dovode u smrtnu opasnost, u najdubljem duhovnom smislu, same duše za koje su posvećeni da se o njima brinu. Otrovni plodovi neuspjeha crkvenih pastira vide se u načinu bogoštovlja, naučavanja i moralnoj disciplini koja nije u skladu s božanskim zakonom.“ [10]

Mi (vjernici, hijerarhija i laici) moramo, stoga, činiti ono što su nam naredili Gospodin i Gospa. Nužno je da:

  • Popravimo svoje živote i prestanemo vrijeđati Boga
  • Molimo krunicu svaki dan. Kao što je rekla sestra Lucija:
,,Propadanje svijeta je nesumnjivo rezultat nedostatka duha molitve. Zbog očekivane dezorijentiranosti Blažena Djevica Marija inzistirala je na molitvi krunice. Tražila je to zato što je krunica, nakon svete Mise, najprikladnija za očuvanje i umnoženje vjere u dušama, tako da je đavao počeo ovaj rat protiv nje.“ [11]
  • Molimo posebno za obraćenje grješnika,
  • Činimo žrtve zadovoljštine za grješnike (uključujući sebe), jer mnogi idu u pakao jer nemaju nikoga tko bi molio za njih i prikazivao žrtve za njih,
  • Rusija bude posebno posvećena Bezgrješnom Srcu Marijinu od pape i katoličkih biskupa svijeta, na isti dan i u isto vrijeme,
  • Obavimo pobožnost prvih pet subota, više puta zaredom,
  • Nosimo smeđi škapular Gospe Karmelske,
  • Držimo se čvrsto neprekidnog nauka i tradicije Crkve,
  • Objavimo Gospine riječi koje objašnjavaju viđenje koje su vidjela djeca, bez obzira na zbunjenost ili sramotu koja se može dogoditi. Besmrtne duše su u opasnosti.
“… na kraju će Moje Bezgrješno Srce pobijediti. Sveti Otac će mi posvetiti Rusiju i ona će se obratiti, a svijetu će biti dano razdoblje mira.“ [12]

Neka taj dan uskoro svane, sveta Majko!
,,Zaista, zanemarivanje vječnog spasenja je najveća pogreška.“ (Sv. Euherije)
,,Zanemarivanje duše je propust koji nadilazi sve druge, jer izgubiti dušu je propust bez lijeka.“ (sv. Alfonz Liguori)

Draga Gospo Fatimska, moli za nas!
Sv. Jacinto, moli za nas!
Sv. Franjo, moli za nas!
Sestro Lucija, moli za nas!

Michael McBride

Izvor: The Remnant Newspaper

[1] The True Story of Fatima, p. John de Marchi, I.M.C., 1947. i 2009., izravno preuzeto iz Memoara sestre Lucija uz njezinu provjeru, str. 28.
[2] Ibid., str. 22-23.
[3] Ibid., str. 23.
[4] Ibid., str. 85.
[5] Ibid., str. 86-87.
[6] Ibid., str. 80, 3. fusnota: ,,Kraljevi Francuske nisu sto godina poslušali naredbu koju je Isus izdao 1689. da posvete Francusku Presvetome Srcu te su francuski revolucionari i strahovlada pogubili kralja i njegove službenike između 1789. i 1794.”. Strahovlada je započela točno sto godina otkada je naš Gospodin sv. Margareti Mariji Alacoque dao izvornu naredbu da je prenese kralju.
[7] ,,The Collegial Consecration of Russia and More: Why Our Lady’s Commands Still Stand”, Marianna Bartold, u Catholic Family News, lipanj 2016.
[8] The Devil’s Final Battle, p. Paul Kramer, Our Lady’s Victory Edition, The Missionary Association, Terryville, Connecticut, 2010, II. izdanje, str. 31.
[9] Fatima: the Signs and Secrets, Marianna Bartold, Keeping It Catholic, Lapeer, MI 48446, 2014., str. 151.
[10] www.onepeterfive.com, “Fulfilling Our Lady’s Request: The Importance of First Saturdays”, 2. lipnja 2017.; vidi također: The Remnant Newspaper, dvostruko izdanje od 15. i 31. svibnja 2017., str. 1-2; također: www.fatimaperspectives.com, Christopher A. Ferrara, 19. i 22. svibnja, 2017.
[11] The Remnant Newspaper, “Day 3 Pilgrimage Meditation and Mass”, 2. lipnja 2017, str. 2.
[12] Ibid., The True Story of Fatima, str. 28.


Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.