P
ape naučavaju da je „pod križem Marija žrtvovala svoja majčinska prava”.Dijete od majke prima meso i krv; njegov je život nastavak života majke. Njegove radosti i žalosti su radosti i žalosti majke. Uvrijediti dijete znači uvrijediti majku. Učiniti štetu djetetu znači učiniti štetu majci. Uzeti djetetov život znači uzeti majci smisao njezinoga života.
Ako je to istina za svaku majku, tada je to prvenstveno istina za Majku Božju. Sve ono što je bila i imala, prenijela je svome Djetetu. Ona je bila stvorena isključivo za Njega: čast, sreća i život njezina Sina bili su joj beskrajno važniji od vlastite časti, sreće i života. Ubiti Njega je za Nju bilo nešto gore nego kad bi Ona sama bila ubijena. Marija je predala sve to kao žrtvu na čast Ocu i za naše spasenje. Dva života, dva bića, dva srca ovdje su sjedinjeni u jednom žrtvenom prinosu, jer se Njezina volja u potpunosti sjedinila s Njegovom voljom. Stoga nema otkupiteljskoga djela Kristovoga bez Marijine supatnje.
Štoviše, Marija je u svojoj supatnji takoreći upotpunjenje Raspetoga. Ona dopušta Kristu da svoju žrtvu proširi na Nju, u najdublja skrovita mjesta Njene duše. Sveti Bernard to sugerira kada kaže: „Nakon što je Isus ispustio duh, okrutno koplje koje mu je otvorilo bok očito nije dotaklo Njegovu dušu, ali probilo je Tvoju dušu. Jer Njegova duša zasigurno više nije bila tu, ali Tvoja nije mogla biti odcijepljena”. Znamo također da su čak i u Njegovoj najintenzivnijoj patnji, više moći Kristove duše zadržale blaženo gledanje. Marija je, međutim, otajstvo križa iskusila u potpunosti u vjeri, nadi i ljubavi. Ona je u stanju prikazati Vrhovnome Svećeniku svoje stanje kao žrtvu bezgrješnoga stvorenja, stanje koje On sam ne može iskusiti, jer je on, Sin Božji – Bog, i kao takav ne posjeduje ni vjeru ni nadu.
Kroz Njezinu potpunu vjeru, kod križa može biti žrtvovan najdublji dio ljudskoga uma. Doista, kroz naše razumijevanje, možemo prikazati Bogu „razumsku službu“ ili „duhovno štovanje“ (rationale obsequium) [usp. Rimljanima 12,1], živeći potpuno od vjere. Marija ostaje stajati ispod križa i podnosi, jer posjeduje savršenu vjeru. Izgleda da je sve u suprotnosti s obećanjima arkanđela Gabrijela. Krista na križu Njegov narod ne prihvaća, nego ga odbacuje, te je daleko od toga da vlada nad kućom Jakovljevom. Ali Marija ne raspravlja, ne sumnja i ne traži da razumije. Ona se u ljubavi sjedinjuje s voljom Očevom. Ta volja je Njezino jedino svjetlo. Zahvaljujući potpunom prikazanju svoje kontemplativne vjere, Marija može žrtvovati Ocu najdublji, najintimniji dio svoga uma: žrtvu koju sam Isus ne može prikazati. To nam omogućuje da spoznamo veličine Njezine supatnje. Budući da je Marija naš primjer i uzor, u kome svi mi nalazimo svoj ideal i svoje savršenstvo, žrtva Njezinoga shvaćanja koja se podređuje Božjoj odredbi u čistoj vjeri, također sadrži žrtvu shvaćanja sve Njezine djece. U Njezinoj žrtvi razum je bačen u najmračniju noć i kao takav se prikazuje u ljubavi: a ovaj je žrtveni prinos upravo ono što još nedostaje u Kristovoj patnji.
Ako je to istina za razum (putem vjere), to je jednako istina za Njezinu volju, u nadi. Najdublje želje Srca Bezgrešne (čast, sreća i dobrota Njezinoga preljubljenoga Sina) prikazane su Ocu u otajstvu Njezine supatnje u činu potpunoga povjerenja. Ako razmotrimo da se naša svijest o životu ostvaruje u našim najdubljim čežnjama, tada možemo donekle shvatiti da je Marija žrtvovanjem tih čežnji doživjela najstrašniju mističnu smrt: smrt mačem koji je probio dubine Njezine duše, prodrijevši sve do rastavljanja duše i duha [Heb 4,12]. Sve je u Mariji ubijeno, prikazano Njezinome Ocu u žrtvi samoga Isusa. Po Mariji je sve od ljudske naravi, zajedno s najdubljim i najosobnijim stvarima koje joj pripadaju, prikazano Ocu na Njegovu čast i za spasenje čovječanstva.
Izvor: fsspx.news
