Christus Rex

Crkva suočena s kugom: Učiti iz povijesti (IV.)

V
idimo čemu su Majka Crkva i njezina djeca svjedočili kroz stoljeća: mnoge kuge, kao i njihove prateće histerije i nemiri. Ali odgovor je uvijek bio isti – ostati na strani i u službi onih koji pate.

Kao i u prošlosti, i sadašnja pandemija je za nas kao katolike škola i ispit – ispit naše vjere i nade, škola u ljubavi.

Nikada se ne smijemo kolebati u svom uvjerenju da je Bog glavni, da nas ljubi i da ako mu pokušamo uzvratiti tu ljubav, sve će nam doći na dobro. Bez obzira na konkretne okolnosti u kojima se nalazimo, bitno je da tu vjeru hranimo, jačamo i štitimo sakramentima (kada je to moguće), molitvom, pokorom, krunicom, duhovnim čitanjem i svim katoličkim praksama koje nam je sveta Majka Crkva dala.

Panika i tjeskoba rađaju samo sebičnost i očaj, vodeći nas ili da napustimo bližnjega ili da pomislimo da nas je Bog napustio. Ništa neće zasaditi i hraniti sjeme straha koliko stalno praćenje i zadržavanje na najnovijim vijestima i statistikama. Moramo se također držati dalje od teorija zavjere koje ne nude konkretno rješenje postojećega problema i samo hrane osjećaj očaja ili nas, kao što se to često događalo u prošlosti, potiču na nepromišljene akcije protiv nekoga zamišljenoga neprijatelja.

Nadnaravna ljubav vodila je katolike u vrijeme kuge da se ne zatvaraju sebično u sebe, već da usmjere pogled na našega Gospodina i vide očima vjere istoga Gospodina u svojim bližnjima koji trpe.

Crna smrt daje nam primjer ljubavi i požrtvovnoga služenja nebrojenih svećenika, redovnika i laika koji su bolesnicima pružali sve što su mogli. Na materijalnoj razini oni su ih njegovali, čistili i hranili i činili što su mogli kako bi ublažili njihove potrebe. Na duhovnoj razini molili su za njih i s njima i pružali im duhovnu utjehu, bili im blizu dok su umirali i na kraju ih pokapali – cijelo vrijeme znajući da bi mogli biti među sljedećim koji će ih pratiti u grob.

Ali ne smijemo zaboraviti da nema istinske ljubavi bez istinske razboritosti. Razboritost nas štiti od nesmotrenosti i preuzetnosti koji su isto toliko grešni kao i sebičnost i očaj. I upravo nas razboritost uči prakticirati istinsku ljubav. Prvo moramo tražiti da sačuvamo sebe i druge od štete.

Primjer katolika za vrijeme crne smrti tu nam daje konkretan primjer. Kako se vjerovalo da je bolest u „pokvarenosti zraka”, poduzimalo se sve mjere opreza koje su medicinske znanosti toga vijeka savjetovale da bi se zrak „pročistio” – pokrivanje usta i nosa tkaninama umočenim u ocat, paljenje mirisnoga bilja te nošenje i mirisanje sličnoga bilja.

Danas znamo kako se ta konkretna bolest širi. Stoga se u duhu ljubavi prema nama i našim bližnjima te pravednosti prema zakonitim vlastima, moramo podvrgnuti građanskim propisima i medicinskim savjetima koji imaju za cilj da se očuvamo od zaraze i izbjegnemo njezino širenje.

U ovim teškim vremenima nikada ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da ovaj svijet nije naš dom. Sveta Majka Crkva uvijek je nastojala voditi duše da „traže ono što je gore, gdje Krist sjedi s desne strane Boga“ (Kol 3, 1-3). U doba krize moramo se sjetiti da je sve kušnje i nevolje s kojima se suočavamo dopustio naš ljubljeni Otac nebeski da bismo ondje zaradili svoje mjesto za cijelu vječnost: „Jer naša sadašnja i časovita lagana nevolja donosi nam izobilnu vječnu slavu, koja sve nadvisuje“ (2 Kor 4,17).

Izvor: fsspx.news

Arhiva bloga

Časopis: