S
ada se svjetlost našega Gospodina, za koju se činilo da je nestala zauvijek, vraća i ponovno se pojavljuje u uskrsnoj noći. Naš Gospod je rekao: „Ego sum lux mundi. Ja sam svjetlost svijeta“ (Iv 8,12). „Došao sam da bacim oganj na zemlju, i kako bih htio, da je već planuo!“ (Lk 12, 49). Tako je na isti način svjetlost nastala u noći, a ovo svjetlo će zapaliti cijelu zemlju.
Sva su naša svjetla postala osvijetljena, osvijetljena vatrom Gospodina našega Isusa Krista. Kakve li slike toga vazmenoga ognja koji se mora prenijeti u naše duše, ognja ljubavi našega Gospodina! Tako se za nas rodila velika nada: naš Gospodin nije trajno umro, Gospodin će uskrsnuti. Pa ipak, apostoli opet sumnjaju.
Samo slušajte riječi učenika iz Emausa: sperabamus. Nadali smo se, ali sada smo gotovo očajni. Prošlo je već tri dana otkako je umro i pokopan, a više ništa nismo čuli. Oh, čuli smo da su neke žene otišle do groba i nisu našle ništa više. Apostoli su ih također slijedili i nisu našli ništa. Nihil invenerunt (usp. Lk 24, 21-24).
Nismo li i mi malo nalik tim apostolima i tim ženama? Ništa ne nalazimo. Tražimo, tražimo našega Gospodina, a u opasnosti smo da ništa ne pronađemo. Pa, nedostaje nam vjere!
(nadbiskup Lefebvre, 14. travnja 1974.)
