Christus Rex

Crkva suočena s kugom: Srednji vijek i moderna vremena (III.)

C
rna smrt bila je pandemija kuge koja je devastirala Europu od 1347. do 1352. godine, ubivši oko 25-30 milijuna ljudi.
Bolest uzrokovana bacili bakterijom koju su prenosile buhe preko glodavaca, potjecala je iz središnje Azije.

Kuga se ponavljala tijekom srednjega vijeka sve do industrijskoga doba. Općenito su u katoličkoj Europi sve vrste organizirane medicinske skrbi kroz dugi niz godina bile proviđene pod crkvenim okriljem putem samostana i redovničkih zajednica.

„Crna smrt” je kuga s kojom se obično uspoređuju sve druge. Ova bubonska kuga ponovno se proširila po svijetu između 1347. i 1354. godine, ubivši do 40-50% europskog stanovništva. Smrtnost je bila takva (25 milijuna ljudi) da su mnogi vjerovali da je to kraj svijeta. Doista, to je promijenilo lice europskoga svijeta: manjak radnika, pad vrijednosti zemlje, potkopavanje temelja feudalnoga sustava i olakšanje puta centraliziranim monarhijama. Mnogi su obnovili vjerski žar i pojavile su se nove manifestacije pobožnosti. Drugi su, međutim, reagirali pesimizmom koji ih je bacio u očaj ili besmisleni hedonizam, što se zauzvrat odrazilo u umjetnosti i literaturi. Mnogi su odgovorili proizvoljnim nasiljima protiv onih za koje se smatralo da su prouzrokovali kugu, ne samo Židova, već i ljudi pogođenih drugim bolestima, kao i prosjaka i stranaca.

Usred tih previranja svećenici su ulazili u bolesničke sobe, materijalno i duhovno pomažući bolesnima i umirućim, znajući da se suočavaju s nevidljivim neprijateljem koji će ih vrlo vjerojatno ubiti. Unatoč tome, tisuće svećenika poduzeli su ionako te korake, riskirajući svoje živote kako bi pružili nadu i utjehu onima koji su u boli i strahu.

Raširene bolesti neprestano su se pojavljivale širom svijeta, čak i u našem stoljeću, i svaki puta je odgovor Crkve bio isti.

Za vrijeme kuge koja je pustošila Milan 1567. godine, sveti Karlo Boromejski bio je uvjeren da to Bog dopušta kao kaznu za ljudske grijehe. No tu se istovremeno ipak stvorila priliku za pročišćenje i obraćenje. Stoga je odlučujući lijek trebalo pronaći u molitvi i pokori.

Budući da su građanske vlasti u svojim nastojanjima da suzbiju zarazu zabranile vjerska okupljanja i procesije, sveti Karlo ih je optužio da su uložili svo povjerenje u ljudska sredstva, bez razmišljanja o božanskima. Kad su se uplašeni ljudi povukli u karantenu u svojim kućama, naredio je postavljanje križeva na glavnim trgovima i raskršćima ulica kako bi ljudi mogli prisustvovati Misama i javnim obredima prošnji sa svojih prozora.

Služio je bolesnima i poticao svoje svećenstvo da čine isto, jer gdje je svijet vidio smrt i pustoš, vidio je mogućnost spašavanja duša. Čak štoviše, ohrabrivao je svećenike rekavši im da je služenje u vrijeme epidemije „pristup mučenika”. Po njegovim riječima to je bilo „priželjkivano vrijeme – sada kada bez okrutnosti tiranina, bez mučila, bez vatre, bez zvijeri i u potpunoj odsutnosti oštrih mučenja, koja su obično najstrašnija za ljudsku slabost, možemo steći krunu mučeništva”.

Za vrijeme kuge koja je pogodila Marseille 1720. godine mons. de Belsunce se osobno, zajedno sa crkvenim sredstvima, posvetio pomoći oboljelima. Njegove riječi odražavale su stav svetoga Karla: „Ne daj Bože da napustim ljude kojima sam dužan biti otac. Dugujem im brigu i svoj život jer sam njihov pastir”.

Bliže našemu vremenu, pandemija gripe 1918.-1919., poznata i kao „španjolska gripa”, smatra se jednom od najgorih pandemija u povijesti. Procjenjuje se da je donijela 50 milijuna smrtnih slučajeva širom svijeta, što je puno više od ukupnoga broja žrtava Prvoga svjetskoga rata. Jedna od njegovih žrtava, Jacinta iz Fatime, prikazala je svoje patnje za obraćenje duša.

U Sjedinjenim Državama smrtnost od španjolske gripe procjenjuje se na oko 675.000. U svakoj su državi bila zatvorena sva mjesta javnog okupljanja protiv širenja bolesti, uključujući i crkve. Zabrane se pridržavalo, iako su mnogi tvrdili da će držanje crkava otvorenim pomoći ublažavanju panike i straha u kojemu samo napreduje epidemija.

U svakom slučaju, svugdje je Crkva ostala na čelu medicinske i duhovne bitke protiv bolesti. Stoga je, kada je Odbor za zdravstvo Philadelphije naredio zatvaranje svih škola i obustavio bogoslužja do daljnjega, nadbiskup Dennis Dougherty ponudio korištenje nadbiskupskih zgrada kao privremenih bolnica. Također je angažirao sve svećenike, neklauzurne redovnice i laike članova Družbe sv. Vinka Paulskoga kako bi pomogli žrtvama gripe.

Izvor: fsspx.news

Arhiva bloga

Časopis: