Božić, otajstvo radosti i boli u Mariji

S

veti Toma piše o otajstvu Božića: U tom božanskom rođenju „nije se umanjila cjelovitost majke, nego je to bila najveća radost jer je na svjetlo svijeta rođen Bogočovjek” (Summa Theologiae).

Razmotrimo na trenutak ovu bezgraničnu radost Blažene Djevice na koju upućuje sveti Toma.

Uzvišeni je to trenutak kada Njezin nebeski pogled prvi puta pada na lice Božanskoga Dojenčeta kojemu se klanja, a Njezine bezgrješne ruke uzimaju ga k srcu i prvome poljupcu Njezinih majčinskih usana. Neki su sveci imali rijetku povlasticu da nekoliko trenutaka uživaju u zagrljaju Djeteta Isusa koje im se čudesno pojavilo u naručju i bili su neizrecivo poneseni jer su obrazi Djeteta Isusa najdirljiviji i najnježniji Božji obrazi.

Ali ono su bile pojave, ovo je bila stvarnost. Sveti starac Šimun imao je veliku povlasticu držati Dijete u naručju, upravo u njegovoj stvarnosti, te je u svojemu hvalospjevu iznio erupciju veselja: „Sada možeš, Gospodine, po riječi svojoj u miru otpustiti slugu svojega. Oči moje vidješe spasenje”. Sveta Elizabeta obradovala se pohodu Marije koja je u sebi nevidljivo nosila Isusa.

Ali to su sve bila srca svetaca; ovo je, naprotiv, bilo Bezgrješno Srce Kraljice svetih!

Ona je poput svetaca i za Isusa imala ne samo božansku ljubav koju je poticao božanski Gospodin, već i majčinsku nježnost koja je bila neizmjerno veća od svih nježnosti majki, budući da je Njezino Bezgrješno Srce bilo osjetljivije i više je ljubilo svojega Sina; imala je najslađi otkucaj srca kćeri za svojega Boga i najnježniji otkucaj Majke za svojega Isusa.

Isus je bio Njezino blago jer ga je Ona rodila, premda na vrlo poseban i neponovljiv način, jer nije imao prirodnoga zemaljskoga oca; i On je bio Njezino blago, ali doista beskrajne vrijednosti jer je začet po Duhu Svetome te je zbog toga Božje remek-djelo; točnije Bogočovjek.

A ako su Gospodinove svete radosti mnogo dublje kad se za njih pripremamo u sabranosti, razmatranju i molitvi, kolike bi one trebale biti u Mariji, koja se za taj trenutak pripremila s devet mjeseci prisnoga razmatranja i neopisivoga sjedinjenja sa živim Isusom u sebi?

Međutim, radosti se odmah pridružila najmučnija bol. Probola ga je noćna hladnoća, pećinska tama, odvratno odisanje staje, prljavština na zidovima, hroptanje životinja, ona hrpa slame pripremljena u jaslama koja ga je dočekala, a ne bi ga bio dostojan sav sjaj svemira skupljen u jednoj palači.

U Blaženoj Djevici je odsutnost bilo kakve tjelesne boli pri Isusovu rađanju bila široko nadoknađena snažnom moralnom boli. Tako se radost pridružila srceparajućoj boli: to su bile radost i muka ljubavi. Bila je to ljubav koja je rasla sve intenzivnije pred krajnjim poniženjima u kojima je vidjela Isusa uronjenoga radi nas jer što se dublje pojavljuju Božja poniženja, to nas više prisiljavaju da ga ljubimo.

Izvor: fsspx.news