Christus Rex

Časopis Christus Rex br. 30: Borba za Misu svih vjekova


P
redstavljamo novi, 30. broj časopisa Christus Rex, prvi u 2022. godini.
Ovaj broj časopisa posvećen je osvrtu na nove mjere ograničenja za mogućnost služenja tradicionalne latinske Mise koje su izašle nakon motuproprija Traditionis custodes. Cjelovita PDF verzija časopisa dostupna je za pregled na sljedećoj poveznici:


Časopis je dostupan i u tiskanom izdanju u kapelama Bratstva u Hrvatskoj.

Časopis nema prodajnu cijenu, no bit ćemo zahvalni za svaki prilog da bi se pokrili troškovi tiska i poštarine te omogućili daljnji projekti tiskanih izdanja!

Ako još niste pretplaćeni, a želite primiti poštom tiskano izdanje časopisa (ili prijaviti druge osobe koje žele primati), molimo Vas da nam javite na adresu naše e-pošte:

fsspxhr(et)gmail.com

U nastavku prenosimo tekst predgovora i kazalo sadržaja.

***

Predgovor: Nastavak borbe za Misu svih vjekova i novi aktualni izazovi

Dragi prijatelji i dobročinitelji,

motuproprij Traditionis custodes koji je papa Franjo objavio 16. srpnja prošle godine nije bio konačni čin u jasno izraženoj nakani za radikalnim ograničenjima i eliminacijom tradicionalne latinske Mise iz života Crkve. Njegova se primjena očitovala u uputi koju je 18. prosinca izdala Kongregacija za bogoštovlje, kojom su ove restrikcije dodatno pojačane, a zatim provedene i u praksi putem ograničenja i zabrana koje su uvedene na brojnim mjestima.

Provedba plana o radikalnoj restrikciji tradicionalne Mise

Novi predstojnik Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, msgr. Arthur Roche (imenovan u svibnju prošle godine), pokazao se kao neumoljivi protivnik tradicionalnog rimskog obreda koji bi trebao biti osuđen na izumiranje. On je to najprije izričito priznao u neformalnim izjavama, a onda i formalizirao u spomenutim odgovorima na zamišljena pitanja o primjeni Papinog motuproprija. Tako se on potvrdio kao dosljedni provoditelj plana zacrtanog u sāmom motupropriju – radikalno netolerantne modernističke linije, nasuprot konzervativnom usmjerenju njegovog prethodnika, kardinala Saraha.

Spomenuti plan naišao je na odobravanje te se počeo ostvarivati u liberalno orijentiranim biskupijama. Tako su brojne tradicionalne Mise ubrzo ukinute, a svećenicima je zabranjeno njihovo služenje. Spomenimo primjer Kostarike u kojoj je biskupska konferencija izdala priopćenje kojim se zabranjuju tradicionalne Mise u cijeloj zemlji. Slični se scenarij dogodio i u nama susjednoj Sloveniji, gdje je liturgijska komisija pri tamošnjoj biskupskoj konferenciji izrazila stav da vjekovni rimski obred nije potreban i da ga se više ne bi smjelo dopustiti. Čikaški kardinal Blaise Cupich, jedan od bližih Papinih suradnika i pouzdanika, izdao je odredbu kojom se u njegovoj biskupiji zabranjuje služenje tradicionalne Mise na prve nedjelje u mjesecu te za najveće blagdane: Uskrs, Božić i Duhove. A posebno valja istaknuti odluku kardinala vikara za Rimsku biskupiju, Angela de Donatisa, kojom se zabranjuje služenje tradicionalnih obreda u Svetom trodnevlju.

Sve nam to jasno svjedoči da se radi o procesu koji je s obzirom na trenutne prilike nezaustavljiv te će se i dalje razvijati u tom smjeru, unatoč određenim čimbenicima koji mogu odati drukčiji dojam. Tu mislimo na posebno dopuštenje koje je Papa udijelio tzv. Ecclesia Dei zajednicama po kome se one nesmetano mogu služiti pretkoncilskim liturgijskim knjigama. No pritom se ne smije zaboraviti pretpostavku da je to izraženo u kontekstu Traditionis custodes kojim se zabranjuje otvaranje novih mjesta na kojima će se služiti tradicionalno bogoslužje te daljnje širenje apostolata ovih zajednica. Time se uspostavlja jasno definirani rezervat ili geto u kojemu se tolerira izvjesno preživljavanje tradicionalnog katoličkog bogoslužja, ali samo u njegovim okvirima i nikako izvan njih.

Na takva ograničenja nijedan osviješteni i iskreni katolik koji želi ostati vjeran Crkvi svih vjekova ne može pristati. Zato smo dužni prepoznati ove nepravedne i tiranske odluke te im se suprotstaviti i učiniti sve što je u našoj moći da bismo nastavili živjeti i ispovijedati vjeru koju nam je Crkva prenijela i koju smo dužni pod svaku cijenu čuvati. Ta vjera nepomućeno je izražena u vjekovnim, tradicionalnim liturgijskim obredima Crkve kojima želimo ostati vjerni radi našega spasenja. To pravo jamči nam sāma Crkva te nam ga nitko ne može ograničiti niti oduzeti, pa ni nositelji najviše pastirske vlasti.

Nove nesigurnosti u današnjem svijetu

Pored krize kroz koju Crkva prolazi, a koja se svakim danom povećava, stvari se ne razvijaju nabolje ni na svjetovnom planu. Nakon korona krize koja je sa sobom donijela veliku pomutnju i podjele, u današnjoj Europi i svijetu javljaju se nove turbulencije koje stvaraju nesigurnost. Nedavno započeti rat u Ukrajini stavlja pred naše društvo sasvim nove izazove.

I dok ne želimo ulaziti u geopolitičke analize – u kojima i među pouzdanim stručnjacima postoje različita mišljenja – želimo utvrditi neke neosporne činjenice koje će nam pomoći da sagledamo stvari iz nadnaravne perspektive, jer upravo ćemo tu pronaći ključ za svaki aktualni društveni problem. Želimo si zato postaviti pitanje: koje duhovne silnice stoje iza danas suprotstavljenih strana?

Naše hrvatsko društvo pripada zapadnom civilizacijskom krugu koji je danas obilježen sveopćim spoznajnim, vjerskim i moralnim liberalizmom. Ne priznaje se apsolutna istina koju je Bog objavio i utkao u čovjekovu narav, da bi on po njoj živio i tako postigao sreću i u ovom svijetu, a više od svega u onom budućem. Dopuštaju se i ozakonjuju svakovrsni prijestupi i izopačenja moralnog poretka koji zadiru u same temelje ljudskoga života. Pobačaj, eutanazija i istospolni brakovi počinju se smatrati ljudskim pravom koje nitko ne bi smio dovoditi u pitanje ne želi li iskusiti progon ovoga svijeta koji je liberalan i tolerantan za sve, osim za pravu Istinu. A to je logična posljedica sekularizacije i laicizacije društava koja proizlazi iz nauka o vjerskoj slobodi i društvenom indiferentizmu, gdje bi se svaku religiju i ideologiju trebalo jednako tretirati i davati im ista prava. Zato konačni ishod tog puta – kao što su nas veliki tradicionalni pape jasno upozoravali – ne može biti drukčiji od praktičnog bezboštva, moralnog relativizma i dekadencije, pa i perverzije. 

Nasuprot tome stoji današnja Rusija i istočne zemlje koje barem nominalno afirmiraju određene moralne i kršćanske zasade, ali usporedno možemo prepoznati i drukčije silnice. Tako se ističe značajna uloga pravoslavnih crkava koje ipak u svom društvenom djelovanju odražavaju onaj bitni defekt koji proizlazi iz odvojenosti od jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve koju je Krist utemeljio na sv. Petru i njegovim nasljednicima, papama. Nepostojanje i odbacivanje sveopćeg crkvenog autoriteta – koji je božanski ustanovljen i čije odbacivanje predstavlja raskol i krivovjerje – nužno vodi do partikularizma i devijantnih stremljenja, koja se u pravoslavlju vrlo jasno očituju. Te smo stvarnosti dobro svjesni iz naše nedavne pa i sadašnje povijesti, u djelovanju Srpske pravoslavne crkve koja je bila i ostala izričiti promicatelj velikosrpske ideologije koja je nanijela mnogo zla našemu kao i susjednim narodima. Na istoj nezdravoj i devijantnoj nacionalističkoj liniji djeluje i Ruska pravoslavna crkva koja daje prešutnu, ali vrlo rječitu podršku ruskoj invaziji koju se uza sve pokušaje opravdanja ipak ne može svrstati u kategoriju dopuštene obrambene zaštite vlastitog naroda.

Stoga iz prethodno rečenoga možemo izvući zaključak koji je neizbježan i potpuno siguran: nijedna od spomenutih civilizacijskih, suprotstavljenih strana ne predstavlja ostvarenje zahtjeva o Kristovoj kraljevskoj vlasti nad društvima te stoga ne može dobiti našu izričitu i bezrezervnu podršku. Pritom smo dužni u duhu kršćanskog milosrđa i ljubavi pomoći nevoljnima i stradalima, koliko je to u našoj moći. Tu se posebno želimo prisjetiti brojne naše braće grkokatolika u Ukrajini koji su u prošlosti često bili žrtva bezbožnih progona u kojima ih se htjelo prisiliti da se odreknu svoje vjernosti Katoličkoj Crkvi i Kristovom namjesniku – Svetom Ocu, papi, te da se priključe raskolničkoj pravoslavnoj crkvi. U tome nam iznimni primjer predstavlja junačka vjernost kardinala Josyfa Slipyja, koji je poput našeg bl. Alojzija Stepinca mučenički trpio za Krista i Crkvu.

Gospa Fatimska daje nam ključ za rješenje problema

Blažena Djevica Marija je u svojim objavama u Fatimi 1917. i porukama s. Luciji zatražila da se upravo Rusija posveti Njezinom Bezgrješnom Srcu. Možemo li u ovim događajima otkriti jedan novi, dosad možda nepoznati smisao ovog zahtjeva?

Gospa Fatimska upozorila nas je da će, ako ne budu ispunjeni njezini zahtjevi, Rusija proširiti zablude po cijelome svijetu. Ostvarenje ovih proročkih riječi možemo prepoznati ponajprije u širenju bezbožnog komunizma koji je potekao upravo iz Rusije, po oktobarskoj revoluciji koja se odvijala usporedno s ukazanjima Majke Božje u Fatimi. Crvena neman nije nažalost poštedjela ni našu domovinu koja je od ovog bezbožnog sustava trpjela gotovo pola stoljeća, a njegove posljedice osjećamo i danas.

Kao drugo, pod zabludama Rusije mogli bismo prepoznati i kulturni marksizam koji je potekao iz istog izvora, ali u drukčijoj formi, te je dobio svoj odraz u liberalizmu i moralnoj dekadenciji na zapadu. To je drugi veliki bič koji šiba čovječanstvo te vodi ljudske duše i cijele narode prema propasti.

A ono što nas u trenutnoj situaciji može posebno zabrinuti te nas potiče na razmatranje jesu opomene Blažene Djevice da će, ako Njezini zahtjevi ne budu ispunjeni, Rusija biti sredstvo kazne za grešno čovječanstvo i da će kao posljedica te kazne mnogi narodi biti uništeni.

Je li trenutna kriza možda početak ili navještaj takvog tragičnog raspleta? Vode li trenutne napetosti između Rusije i zapada prema nuklearnom ili trećem svjetskom ratu koji bi mogao imati devastirajuće učinke po čovječanstvo? Ništa od toga ne možemo sa sigurnošću tvrditi, ali s obzirom na iznenadni razvoj nedavnih turbulentnih događaja, takvo produbljivanje i širenje sukoba – pa i u svjetskim razmjerima – nije rasplet koji bismo mogli olako isključiti.

Ipak, Gospa Fatimska nam pored ovih upozorenja upućuje i jasnu poruku nade i utjehe. Ona nam naviješta da će papa u zajedništvu s biskupima jednoga dana posvetiti Rusiju Njezinom Bezgrješnom Srcu i da će tada svijetu biti podaren mir.

Ukrajinski biskupi uputili su na Čistu srijedu zamolbu papi Franji da posveti Rusiju i Ukrajinu Marijinom Bezgrješnom Srcu. Hoće li papa Franjo biti onaj koji će ostvariti taj Gospin zahtjev? Iz dosadašnjeg tijeka ovog pontifikata to nam se, ljudski gledano, ne čini vjerojatnim. Ali Bogu je sve moguće i samo on poznaje tajne srdaca.

Na nama je da učinimo onoliko koliko možemo a to je da, kao što nas poziva Gospa Fatimska, molimo i prikazujemo žrtve za obraćenje grešnika i za mir u svijetu. Budemo li to ustrajno i postojano činili – davali zadovoljštinu za grijehe kojima se vrijeđaju Srce Isusovo i Marijino, posebno u sklopu pobožnosti prvih subota – moći ćemo odvratiti izvršenje Božje pravednosti i kazni za naše grijehe te isprositi brojne milosti i pospješiti dolazak kraljevstva presvetih Srdaca Isusa i Marije.

U tom duhu želimo činiti naša korizmena pokornička djela sa čvrstom nadom u vječno uskrsnuće i da bismo Božji blagoslov mogli doživjeti već u ovome svijetu, po ostvarenju vladavine Krista Kralja u našim dušama i u cijelome društvu!

Sa svećeničkim blagoslovom,

p. Marko Tilošanec

Zagreb, 12. ožujka 2022.,
subota korizmenih kvatri
i spomen sv. Grgura Velikog, pape

***

Sadržaj:

Arhiva bloga

Časopis: