Christus Rex

Moramo čuvati Tradiciju te je prenositi


Donosimo cjeloviti prijepis konferencije koju je u Parizu održao don Davide Pagliarani, generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X., na završetku 16. teološkog kongresa Courrier de Rome, u suradnji s DICI-jem, 15. siječnja 2022.

S
igurno je da se nalazimo u ključnom trenutku, trenutku koji je i tužan i logičan.
Istina je da Svećeničko bratstvo sv. Pija X. nije izravno zahvaćeno motuproprijem Traditionis custodes iz razloga koji su vam poznati. Međutim, u cijeloj stvarnosti ova nova situacija koja je nastala pokazuje više nego ikad da je stajalište Bratstva sv. Pija X. jedina održiva pozicija koja ima temelja.

Ja možda nisam najbolja osoba da to kažem, ali postoje činjenice koje su objektivne i one su očigledne.

Zašto je to tako? Jednostavno zato što čak i ako različite ustanove pod Ecclesiom Dei, koje su izravno uključene ovim motuproprijem, nisu dio Bratstva sv. Pija X., one ipak postoje zato što postoji Bratstvo sv. Pija X. Njihov je nastanak, općenito gledano, na ovaj ili onaj način povezan s poviješću Bratstva. Stoga ovise o njemu, barem neizravno. Nadalje, ova nova situacija još više naglašava opseg uloge i poslanja Bratstva – i neizbježno, potrebu za Tradicijom u njezinoj cjelovitosti.

Tradicija je jedna cjelina jer je vjera jedna. Potreba za nesmetanim ispovijedanjem ove vjere sada se osjeća više nego ikada. Prvo i najvažnije, prava sloboda Božje djece je sloboda ispovijedanja svoje vjere.

Opozicija pape Franje

Ako mogu reći jednu digresiju… Neizbježno ćemo razgovarati o Ecclesia Dei ustanovama. Stoga želim jasno reći da na osobnoj razini nemam ništa protiv onih koji pripadaju tim ustanovama – ni vjernika, ni njihovih članova. Potpuno smo izvan područja osobne opozicije. Na ljudskoj razini, svugdje ima dragih ljudi i onih nepodnošljivih. To vrijedi za cijelo čovječanstvo, a vrijedi i za nas, na određeni način. Inzistiram na ovoj preliminarnoj napomeni jer će mi to omogućiti da budem slobodniji u svom izlaganju.

Problem nije u tome što bi Bratstvo sv. Pija X. moglo „pokrenuti napad na Ecclesia Dei ustanove“.

Zapravo, trenutno se čini da je sam papa Franjo umoran od Ecclesia Dei ustanova i općenito, umoran od svih svećenika koji su privrženi Tridentskoj Misi. Vratimo se dakle na početak Ecclesije Dei. Ovaj tekst od 2. srpnja 1988.[1] sadrži osudu Svećeničkog bratstva sv. Pija X. i nadbiskupa Lefebvrea te se odnosi i na Ecclesia Dei ustanove.

Čak i ako je poznat, vrijedi pročitati nekoliko odlomaka kako bismo ga prokomentirali u svjetlu nedavnih događaja.

Motuproprij Ecclesia Dei adflicta

Prije svega, evo teološkog razloga zbog kojeg su nadbiskup Lefebvre i Bratstvo osuđeni: „Korijen ovoga raskolničkog čina može se razabrati u nepotpunome i proturječnom poimanju Predaje. Nepotpunome, budući da nedovoljno uzima u obzir živi značaj Predaje, koja, prema jasnome nauku Drugoga vatikanskoga sabora, ‘dolazi od apostola... te se razvija u Crkvi uz pomoć Duha Svetoga: raste, naime, uvid u stvarnosti i riječi koje su predane, bilo razmatranjem i studijem vjernika koji o njima promišljaju u svome srcu, bilo intimnim razumijevanjem smisla duhovnih stvarnosti koje iskuse, bilo naviještanjem onih koji su, zajedno sa svojim biskupskim slijedom, primili i sigurnu karizmu istine’“

„Međutim, osobito je proturječno poimanje Predaje u suprotnosti sa sveopćim Učiteljstvom Crkve, koje spada na Rimskoga biskupa i na biskupski zbor. Nitko ne može ostati vjeran Predaji ukoliko raskine crkveni vez s onime kome je sam Krist, u osobi apostola Petra, povjerio službu jedinstva u svojoj Crkvi.“

I tu je sama srž problema.

Ovaj čin nadbiskupa Lefebvrea iz 1988. – kao i cijela povijest  Bratstva sv. Pija X. – čin je vjernosti Katoličkoj Crkvi. To je čin vjernosti Papi, katoličkoj hijerarhiji i dušama. I to bez obzira na to što rimske vlasti mogu reći ili ne reći. Bez obzira na to što oni misle ili što radije ne misle.

S druge strane kamo nas dovodi pojam žive tradicije? Bilo je to teško predvidjeti 1988. Međutim, danas imamo Amoris lætitia, imamo klanjanje Zemlji i imamo Pachamamu.

A ima i drugih posljedica za koje još ne znamo jer s ovim dinamičnim i evolucijskim poimanjem Tradicije može se doći do apsolutno bilo kojeg rezultata. Uistinu, oni su u drugoj dimenziji. Oni su odsječeni od Tradicije koja je ukorijenjena u apostolima i Božanskoj Objavi i koja je sama izvor Objave.

Malo dalje, u istom tekstu nalazimo ispruženu ruku pape Ivana Pavla II. prema onima koji bi trebali postati Ecclesia Dei skupine:

„U sadašnjim okolnostima osobito želim uputiti poziv, svečan i srdačan, očinski i bratski, svima onima koji su do sada bili na različite načine povezani s pokretom nadbiskupa Lefebvrea, neka izvrše svoju tešku obvezu privrženosti Kristovome Namjesniku u jedinstvu Katoličke Crkve i neka više ni na koji način ne podržavaju takav pokudan način djelovanja. Svatko mora biti svjestan da formalno pristajanje uz raskol predstavlja tešku uvrjedu Bogu i da povlači kaznu izopćenja određenu crkvenim zakonom.“

„Svim katoličkim vjernicima koji se osjećaju privrženima nekim prijašnjim liturgijskim i disciplinskim oblicima latinske tradicije želim očitovati svoju volju da im se omogući crkveno zajedništvo pomoću nužnih mjera koje jamče poštivanje njihovih opravdanih težnji.“ 

Ovdje se lako može vidjeti problem. Jedinstvo se postiže kroz vjeru. Jedinstvo se ne može postići indultom (dopuštenjem) ili povlasticom koja za neke ima za cilj jedno, a za druge suprotno. Za svećenike i vjernike koji su željeli održati Tridentsku Misu to je bio način očuvanja Tradicije, doduše u određenom obliku. Međutim, za rimske vlasti – koje to sada otvoreno priznaju – to je bio način da ih se, polako, ali sigurno, prikloni „koncilskoj Crkvi“ i da se priklone suvremenom načinu crkvenog razmišljanja. Sve je ovo utvrđeno i obećano u svjetlu protokola koji su 5. svibnja 1988.[2] potpisali kardinal Ratzinger i nadbiskup Lefebvre. Stoga se sada osvrnimo na mudrost nadbiskupa Lefebvrea.

Nadbiskup Lefebvre potpisao je ovaj protokol i, ako hoćemo, držao ga se nekoliko sati. Ali nakon što je proveo noć u molitvi i samoći, shvatio je što Bog očekuje od njega. Onaj koji je morao donijeti odluku koja bi bila toliko važna za povijest, toliko važna za Crkvu i za duše, nakon nekoliko sati u samoći shvatio je ono što mogu razumjeti trideset godina kasnije i oni koji su dio Ecclesije Dei.

„Iskustvo Benedikta XVI.“

Jedna stvar koju je važno razumjeti, pa čak i ako je spomenuta jutros, važno je vratiti se na ono što pojednostavljeno nazivam „iskustvo Benedikta XVI.“: Summorum Pontificum[3], koje se mora razumjeti u svjetlu „hermeneutike kontinuiteta“, glavna osovina pontifikata Benedikta XVI.

Uz Summorum Pontificum, Tridentska Misa je tada dobila mnogo šire pravo. To je omogućilo određenom broju svećenika da ju otkriju; a slaveći ju – mora se priznati – mnogi su svećenici počeli propitivati svoje svećeništvo, propitivati Koncil i novu misu. Upravo je taj proces uplašio Vatikan. Međutim, perspektiva ovog motuproprija, koji je ostao manjkav, temeljila se na zabludi: dva oblika istog obreda mise, a iznad svega, želim dodati, iluzija da se nešto poboljša u trenutnoj krizi bez rasprave o uzrocima krize. To je bila zabluda pape Benedikta XVI. i to su ograničenja ovog motuproprija: on jednostavno nije mogao funkcionirati. Mogao bi djelovati neko vrijeme, ali bi prije ili kasnije doveo do onoga što se dogodilo.

Pogreške se ne mogu ispraviti bez priznanja da su pogreške i bez da ih se odbaci. Ovo je presudno. Hermeneutika kontinuiteta pokušala je „prevladati“ ili napraviti kratak spoj tih problema. Crkva ovdje ima pouku za ubuduće.

Koliko često smo si postavljali pitanje: kada će se ispraviti Koncil? Hoće li Koncil morati biti odbačen? Može li ga se jednostavno zaboraviti? Hoće li sve dobre stvari s Koncila biti spašene? Uostalom, Koncil ne sadrži samo zablude... Ali ovdje moramo biti realni. Istina je da Koncil ne sadrži samo zablude – bilo bi to metafizički nemoguće. Zabluda je uvijek pomiješana s istinom. Ali budimo iskreni i realni. Ono što je uistinu činilo Koncil, što je bila okosnica Sabora – pravi Drugi vatikanski sabor – bila je nova misa, ekumenizam, dostojanstvo čovjeka i vjerska sloboda. To su bili ključni elementi i zablude koje su promijenile Crkvu. One su središnji dio pravog Koncila koji je promijenio Katoličku Crkvu!

Sve ostalo u koncilskim dokumentima – malo pojednostavljujem – svi citati crkvenih otaca i citati s prethodnih koncila jednostavno su podloga za obilaženje bitnih središnjih elemenata, poput okvira za sliku oko slike. Opet, moramo biti iskreni. Pravi Drugi vatikanski sabor mora se odbaciti. Katolička crkva se ne može obnoviti ako on ne bude odbačen. Imamo eksperiment pape Benedikta XVI. i on ne djeluje: staviti istinu uz zabludu; staviti dvije Mise jednu do druge, tako da jedna može „oploditi“ drugu; imati „reformu reforme kroz kontinuitet“... to je potpuna iluzija.

Sve to znamo. Ova načela poznajemo teoretski i spekulativno. Međutim, sada imamo konkretan dokaz koji je iznimno koristan za budućnost.

Zabluda i istina ne mogu ići ruku pod ruku

Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei koje je bilo odgovorno za nadzor i vodstvo Ecclesia Dei ustanova, ukinuto je prije točno tri godine, u siječnju 2019. Evo citata iz Papinog pisma u kojem je najavljena ova odluka:
„Razmatrajući da su se promijenili uvjeti koji su naveli svetog papu Ivana Pavla II. na utemeljenje Papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei; i utvrđujući da su redovničke ustanove i zajednice koje se običajno služe izvanrednim oblikom danas pronašle svoju stabilnost u brojnosti i u životu.“

Drugim riječima, Ecclesia Dei ustanove su dovoljno reintegrirane pa se zato ukida povjerenstvo koje bi ih trebalo štititi.

Često se citira nadbiskupa Arthura Rochea[4], predstojnika Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, jer nikada službeni autoritet nije bio tako izričit i jasan. U svom odgovoru kardinalu Vincentu Nicholsu[5], nadbiskupu Westminstera (Engleska), nadbiskup Roche je napisao:

„Pogrešno tumačenje i promicanje upotrebe ovih [tradicionalnih liturgijskih] tekstova, nakon samo ograničenih ustupaka prethodnih papa, koristilo se za poticanje liturgije koja je u raskoraku s koncilskom reformom (i koju je, zapravo, derogirao papa Pavao VI.) i ekleziologije koja nije dio crkvenog Učiteljstva. […] Jasno je da je glavni komentar na novi zakon kojim se uređuje dopuštanje ranijih liturgijskih tekstova – iznimnim ustupkom, a ne promicanjem – popratno pismo pape Franje biskupima. Također je očito da se ti iznimni ustupci trebaju dati samo onima koji prihvaćaju valjanost i zakonitost liturgijske reforme Drugoga vatikanskog sabora i Učiteljstva rimskih prvosvećenika. Sve što je u novom zakonu, usmjereno je na povratak i stabilizaciju liturgije kako je to odredio Drugi vatikanski sabor.“ – Mislim da je ovo dovoljno jasno!

Vratimo se malo unazad... Sjećam se da je 2016. godine biskup kojega je Rim imenovao da pregovara sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X. rekao: „Ne vidim zašto bi vam se nametao Koncil. U konačnici, vjernike koji idu na Misu u župnu crkvu ne pitamo prihvaćaju li Koncil. Zašto bi se onda trebao nametati vama?“ Međutim, nadbiskup Roche sada govori upravo suprotno. Naime, tijekom pregovora događa se da čujemo stvari koje ne odgovaraju savršeno stvarnosti, a čujemo i obećanja koja se ne mogu održati.

Dakle, koja je središnja točka svega što je danas rečeno i svega što je naglašeno? Koja je glavna nakana Traditionis custodes? Sve možemo sažeti u ovo načelo: Tridentska Misa se ne može služiti kao izraz prave Katoličke Crkve ni istinske katoličke vjere. Možemo čak dodati: njezino služenje se može dopustiti pod uvjetom da se ne služi onakva kakva doista jest. U tome primjećujemo paradoks! Tu se nalazi čitavi problem.

U stvarnosti su se Ecclesia Dei ustanove vratile u istu situaciju kao 1988. Danas su suočene s istim izborom i, čak više nego ikad, nameće se nužni odabir između dvije opcije:

– Ili zadržati bezuvjetnu slobodu ispovijedanja vjere u njezinoj cjelovitosti i upotrijebiti razmjerna sredstva – prepuštajući Božanskoj Providnosti da se nosi s posljedicama. To je bio izbor Bratstva sv. Pija X. s nadbiskupom Lefebvreom;
– Ili tu mogućnost (služenja Tridentske Mise) podrediti volji vlasti koja ide u suprotnom smjeru – a koja to čak priznaje i javno govori.

Ipak, potonji izbor je slijepa ulica. Nemoguće je ići naprijed bez jedinstva nakana. Ne možete zajedno povezati dva entiteta čije volje idu u suprotstavljenim smjerovima. Prije ili kasnije doći ćete u situaciju kakvu imamo u sadašnjoj krizi. Dali su privilegiju, udijelili indult, stvarajući specifičnu, ali nestabilnu situaciju, a onda su čekali da prođe otprilike jedna generacija – otprilike tridesetak godina. Međutim, ono što je odobreno za neke ima posebno značenje, usmjereno prema određenom cilju; a drugima njihov cilj ima suprotnu svrhu. Nemoguće je istovremeno htjeti dobro duša kroz Tradiciju i novu Crkvu bez Tradicije.

Povijest je najbolja učiteljica

Povijest je velika učiteljica života i mudrosti, a Ecclesia Dei ustanove su danas suočene s izborom. Međutim, one su u prednosti. One imaju retrospektivu kakvu nadbiskup Lefebvre svojevremeno nije imao. Pedeset godina kasnije ljudi dobre volje imaju dodatne instrumente koji im pomažu u procjeni onoga što se događa u Crkvi. Oni sada mogu ocijeniti čak i dugoročne posljedice postavljenih načela.

Ne možemo šutjeti o izboru i odluci koju je nadbiskup Lefebvre donio prije više od trideset godina. 1988. je bila najvažniji trenutak u povijesti Svećeničkoga bratstva sv. Pija X.

Ljudski govoreći ne možemo to objasniti – jednostavnim ljudskim iskustvima, životnom mudrošću, kulturom i ljudskim razumijevanjem – ne možemo uistinu objasniti dubinu mudrosti odluke koju je nadbiskup Lefebvre donio 1988. Ti čimbenici su nedostatni. To može biti samo nepogrešivi znak svetosti, ta sposobnost da bude potaknut Duhom Svetim i da stvari jasno vidi, kada su se mnoga druga tumačenja još uvijek mogla zamisliti i uzeti u obzir.

Imati hrabrosti donijeti takvu odluku koja je nepovratno usmjerila Bratstvo, njegovu osobu, a na određeni način i cijelu Katoličku Crkvu i ulogu Tradicije u Crkvi; donijeti tu odluku – u samoći i molitvi pred Svemogućim Bogom – odluku čija je relevantnost, točnost i dubina vizije potvrđena više od trideset godina kasnije! Sve se to ne može objasniti bez uzimanja u obzir dara Duha Svetoga, a to je dar savjeta, po kojem je duša poslušna onoliko koliko je sveta i koliko je čista. Povijest, učiteljica života, daje nam odgovor.

Graditi na zahtjevima vjere

No, vratimo se na Ecclesia Dei ustanove... Nakon jednoga naraštaja – a kao što smo rekli, imaju više nego dovoljno uvida u prošlost – oni sada nisu suočeni s izborom između Summorum pontificuma i Traditionis custodes. Sigurno ne. Moramo napustiti ovu umjetnu logiku. Kao što smo vidjeli, istaknuli smo osnovnu povezanost između ovih dviju različitih mjera. Čak i ako su na prvi pogled vrlo različite, obje imaju zajednički temelj. Izbor nije između Summorum pontificuma i Traditionis custodes, ni između „indulta A“ ili „indulta B“ ili „povlastice C“ – moramo izaći iz te perspektive.

Izbor je između deklaracije iz 1974.[6] – deklaracije o privrženosti, bezuvjetnoj i bezrezervnoj vjernosti vječnome Rimu – i ustupku određenog indulta s već poznatim posljedicama. Postoji opasnost od nepovratnog ulaska u slijepu ulicu za Ecclesia Dei ustanove. U ovoj situaciji ne može se računati na nekakva stečena prava; treba se osloniti na zahtjeve vjere.

Zašto? Zato što određena družba može imati određeno pravo, povlasticu[7] ili „karizmu“, ali Rim može promijeniti konstitucije, pa čak i dokinuti zajednicu! Kako su dokinuti isusovci i Bratstvo sv. Pija X., tako bez problema može biti suzbijena bilo koja druga družba ili ustanova – neću ih imenovati zbog diskrecije – ali Rim to može. Ako se netko desetljećima borio samo na temelju posebnih povlastica danih određenim družbama – sve se to može dokinuti.

Što je, dakle, vječno i čini našu borbu nepobjedivom? To je vjera. Verbum Domini manet in æternum (1 Pt 1,25).

Vjera je nužni temelj za sadašnju bitku, našu borbu za Tradiciju. To je vjera, a ne neka povlastica.

Instrumentalna uporaba Mise pape sv. Pija V.

Ima još jedan vidik Traditionis custodes kojega bi trebalo istaknuti. To je optužba da se tradicionalni misal upotrebljava na instrumentalni način. Papa Franjo iznio je optužbu da „upotrebljavamo misal kao stijeg neke druge Crkve, neke druge vjere, koju nazivamo pravom vjerom“. Međutim, tko zapravo koristi ovaj misal na instumentalni način?

Kao što smo jutros vidjeli, Tridentska Misa sama po sebi, intrinzično, izražava drugačije poimanje Katoličke Crkve, drugačije poimanje duhovnoga života i drugačije poimanje svećeništva. To je neizbježno. Zato ju je morala zamijeniti druga Misa koja odgovara novom poimanju Crkve, duhovnoga života i svećeništva. Stoga, upotreba tradicionalnog misala u Crkvi nije bila instrumentalna: to je bila normalna upotreba Mise koja je hranila katoličko shvaćanje kršćanskoga života.

S druge strane, postoji instrumentalna upotreba misala sv. Pija V. od strane rimskih vlasti. One su ga iskoristile za ostvarenje svojih ciljeva kako bi potaknuli konzervativne katolike da krenu određenim putem. Međutim, ne možemo se igrati s misalom. Ne možemo se igrati sa sakramentima. Ne može se reći: „Da, dali smo vam ovaj misal na trideset ili četrdeset godina da biste mogli postupno ići prema koncepciji koju zagovara dominantna struja u Crkvi... ali sada je vrijeme tranzicije prošlo“.

Jednostavno se ne može koristiti Misu na taj način. Htio sam reći da je to homeopatska uporaba, ali bolje je to nazvati homeopatskim zlostavljanjem. Načelo homeopatije temelji se na liječenju bolesti sa samim izvorom bolesti, kako bi se u imunološkom sustavu izazvala postupna reakcija na bolest koju se želi liječiti. Rimske vlasti su to učinile s misalom sv. Pija V. – i to priznaju. Ali se to jednostavno ne može raditi. Ne može se koristiti Misa koja se smatra problemom, da bi se otklonio problem s vjernicima. To je upotreba koja je isključivo instrumentalna, a to je nedopustivo.

Postoji samo jedno otkupljenje

Stoga već sada možemo zaključiti. Kako možemo prenijeti Tradiciju? Kako je možemo očuvati? Koja je uloga Svećeničkog bratsva sv. Pija X.?

Ljudski gledano, nismo bolji od bilo koga drugoga. Ljudski gledano, ne zaslužujemo više od ostalih. Ali naša snaga, koja nije osobna zasluga, nalazi se negdje drugdje. Naša snaga je u onome čega se ne možemo odreći. Naša snaga je u našoj vjeri i u Tradiciji. Naša snaga je u Misi – u Misi kao zastavi i mjerilu vjere i Tradicije.

U svom motupropriju papa Franjo navodi nešto što je vrlo istinito – ako zanemarimo njegove određene vidike. Istina je da Katolička Crkva ima samo jednu Misu. Istina je da Crkva ima samo jedan oblik bogoslužja. Ali ovaj jedinstveni oblik bogoslužja nije nova misa. U tome je čitavi problem.

Ovaj jedinstveni oblik bogoslužja je Misa svih vremena, a zašto je to tako? Zato što postoji samo jedno Otkupljenje.

U Starome zavjetu možemo vidjeti kako je sve upravljeno prema Križu i prema Kalvariji. Mnoštvo različitih žrtava koje su Židovi prinosili – na ovaj ili onaj način – predstavljaju žrtvu Križa, koja ih u svojoj jedinstvenoj savršenosti sve sažima. Cijeli život našega blaženoga Gospodina gledao je prema Križu i prema Njegovoj muci. Zato je ona imala to izvanredno jedinstvo. Ako to mogu ovako sročiti, cijeli život našega Gospodina Isusa Krista izgrađen je u potpunosti oko jedne ideje: doći na Križ. A ova žrtva Križa je toliko savršena da je naš blaženi Gospodin prinosi samo jednom.

Život Crkve, kao i život svake pojedinačne duše, jednostavno je produžetak ove središnje ideje koja sve ujedinjuje. Život Crkve i otkupljenih duša su jedno, a proizlaze iz samog jedinstva Križa i Otkupljenja. Samo je jedan Krist i samo je jedan Križ, pomoću kojega možemo častiti Svemogućega Boga i biti posvećeni. Stoga je nužno to isto jedinstvo koje nalazimo u Misi, u kojoj se Otkupljenje primjenjuje na život Crkve i na život duša. Jer postoji samo jedan čin Otkupljenja, koji je savršen. Postoji, dakle, samo jedan način da se ovo Otkupljenje ovjekovječi, aktualizira u vremenu, kako bi se primijenilo na duše: dakle, postoji samo jedna katolička Misa – ne postoje dvije. Ovo proširenje našeg Otkupljenja je jedno, jer jednostavno ovjekovječuje jedinu, središnju nakanu koja je potekla iz duše našega Gospodina Isusa Krista i ujedinila cijeli njegov život.

Što, dakle, mi zapravo želimo? Što želi Svećeničko bratstvo sv. Pija X.? Mi želimo Križ! Želimo Križ našega Gospodina Isusa Krista! Želimo veličati taj Križ i želimo ući u otajstvo toga Križa. Taj Križ želimo učiniti našim. Nije moguće imati dva križa i nije moguće da postoje dva Otkupljenja ni dvije Mise.

S druge strane, što je alternativa ovom jedinstvenom kršćanskom životu? To je beskorisna, frustrirajuća prilagodba ljudskoj naravi koja je u stvarnosti uvijek ista. Drugim riječima, moderna ideja je da se moramo prilagoditi promjenjivoj ljudskoj naravi kojoj uvijek treba nešto novo. Ali ova zamisao je pogrešna. Zašto je pogrešna? Jer su izvori grijeha uvijek isti te se mogu izliječiti uvijek i isključivo istim metodama.

Ta laž – budući da je laž – da se suvremenom čovjeku danas mora pristupiti i brinuti se za njega na drugačiji način, proizvodi plodove laži. Ona proizvodi raspad života Crkve. Bez ove primjene Otkupljenja, život Crkve gubi svoje načelo jedinstva.

Stoga je u tom smislu Sveta Misna Žrtva uistinu naša zastava i naš barjak. A u bitci je barjak ono posljednje čega ćete se odreći.

Postoji još jedna, ključna stvar koju Bratstvo mora zadobiti. Ovu Misu ne želimo samo za sebe, već je želimo i za Sveopću Crkvu. Ne želimo samo pobočni oltar u Crkvi. Ne želimo niti pravo da s našom zastavom uđemo u amfiteatar gdje je sve ostalo također dopušteno. Sigurno ne!

Ovu Misu želimo za sebe i ujedno za sve. Ne želimo ovdje malu povlasticu. Ova Misa je naše pravo i pravo svih duša, bez iznimke. Tako će Svećeničko bratstvo sv. Pija X. biti i ostati aktivni dio Katoličke Crkve. To je zato što ima za cilj dobro Crkve. Bratstvo nema za cilj stjecanje određene povlastice. Očigledno je da će Božanska Providnost izabrati trenutak, načine, tijek i okolnosti, ali što se nas tiče, mi želimo ovu Misu i želimo je sada – bezuvjetno i za sve.

To želimo bez da pretjerano ulazimo u ljudsku perspektivu koja traži određenu povlasticu. Ne želimo ulaziti u pregovore u kojima nam se malo po malo dopušta: da nam se dâ crkva ovdje, vrijeme za misu tamo, mogućnost korištenja manipula ili bireta ili liturgija Velikog tjedna sv. Pija X.… Definitivno ne! Ne želimo ulaziti u taj scenarij.

Želimo jednostavno dvije stvari: vjeru i Misu. Želimo katolički nauk i Križ koji hrane duhovni i moralni život duša. Želimo ih sada, bezuvjetno i za sve. I ako zadržimo tu perspektivu, Svećeničko bratstvo sv. Pija X. će uvijek, na savršeni način, biti djelo Katoličke Crkve. Bratstvo će uvijek djelovati u samom srcu Crkve, koja nema drugoga cilja osim spasenja duša, u Crkvi i za Crkvu.

Izvor: fsspx.news

[1] Apostolsko pismo Ecclesia Dei adflicta rimskog prvosvećenika Ivana Pavla II. izdano kao motuproprij u Rimu, 2. srpnja 1988.:
„Uspostavlja se Povjerenstvo čiji će zadatak biti suradnja s biskupima, s dikasterijima Rimske kurije i s dotičnim skupinama, u svrhu uspostavljanja potpunoga crkvenog jedinstva svećenika, bogoslova, redovničkih zajednica ili pojedinaca koji su do sada na različite načine bili povezani s Bratstvom koje je utemeljio nadbiskup Lefebvre, a koji žele ostati privrženi Petrovome Nasljedniku u Katoličkoj Crkvi, istodobno zadržavajući svoje duhovne i liturgijske tradicije u skladu sa Zapisnikom koji su prošloga 5. svibnja potpisali kardinal Ratzinger i nadbiskup Lefebvre“.
[2] U razdoblju od 15. travnja do 5. svibnja 1988. nadbiskup Lefebvre je procijenio da je postigao dobar dogovor koji će osigurati stabilnost i kontinuitet njegova rada. Tako je 4. svibnja sudjelovao u završnim raspravama u Albanu, a 5. svibnja potpisao je Protokol o suglasnosti u Rimu, na blagdan sv. Pija V. Protokol o suglasnosti koji je nadbiskup Lefebvre pristao potpisati navodi da se „iz praktičnih i psiholoških razloga čini korisnim posvećenje člana Bratstva za biskupa“ (br. 5, 2). Međutim, datum nije određen. Dok je potpisivao protokol, kardinal Ratzinger je dao nadbiskupu Lefebvreu pismo od 28. travnja 1988. koje je posijalo pomutnju i razočaranje u umu ovog velikog crkvenjaka.
Već sljedećeg dana, u petak, 6. svibnja, nadbiskup Lefebvre napisao je kardinalu Ratzingeru sljedeće retke: „Jučer sam s pravim zadovoljstvom potpisao Protokol koji je napisan prethodnih dana. Međutim, i sami ste svjedočili mom dubokom razočaranju čitajući pismo koje ste mi dali, s odgovorom Svetog Oca o biskupskim posvećenjima. Od mene se praktički traži da odgodim biskupska posvećenja na neodređeni kasniji datum. To bi bilo četvrti put da se odgađa. U jednom od mojih prethodnih pisama jasno je naznačen datum 30. lipnja kao konačni mogući datum. Već sam vam dao dosje o kandidatima. Ostalo je još dva mjeseca do sastavljanja naloga. S obzirom na posebne okolnosti ovog prijedloga, Sveti Otac može vrlo lako skratiti proceduru tako da nam nalog bude predan sredinom lipnja. U slučaju negativnog odgovora, bio bih po savjesti obvezan nastaviti s posvetama, oslanjajući se na ovlaštenje Svete Stolice u Protokolu za posvećenje jednog biskupa člana Bratstva.“ Vidi: https://fsspx.news/en/news-events/news/30-years-ago-operation-survival-story-episcopal-consecrations-3-39154
[3] Apostolsko pismo Summorum Pontificum rimskog prvosvećenika Benedikta XVI. izdano kao motuproprij u Rimu 7. srpnja 2007.
[4] Nakon ostavke kardinala Roberta Saraha zbog navršene životne dobi 20. veljače 2021., pozicija predstojnika Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata postala je upražnjena. Papa Franjo je 27. svibnja 2021. imenovao za predstojnika dotadašnjeg tajnika Kongregacije, nadbiskupa Arthura Rochea. Rođen u Engleskoj 1950. godine, školovao se uglavnom u Španjolskoj, prije nego što je zaređen za svećenika 1975., za biskupiju Leeds (dio crkvene pokrajine Liverpool). Od 1991. do 1996. živio je u Rimu, studirao na Sveučilištu Gregoriana i djelovao kao duhovnik na English Collegeu. Godine 1996. postao je glavni tajnik Biskupske konferencije Engleske i Walesa.
[5] U pismu od 28. srpnja 2021. kardinal Vincent Nichols tražio je u šest pitanja pojašnjenje o primjeni Traditionis custodes. Ovo pismo objavila je web stranica Gloria.tv 5. studenog 2021. s odgovorom nadbiskupa Rochea od 4. kolovoza. Razmjenu pisama potvrdio je kardinal Nichols za Catholic News Agency 8. studenog 2021.
[6] Izjava nadbiskupa Lefebvrea od 21. studenoga 1974. započela je riječima: „Cijelim srcem i cijelom dušom prianjamo uz katolički Rim, čuvara katoličke vjere i predaja potrebnih za očuvanje ove vjere, uz vječni Rim, učitelja mudrosti i istine.“
[7] Na latinskom, privata lex – privatni zakon. 

Arhiva bloga

Časopis: