Antikrist

Sudeći po svjedočanstvima rane Crkve, općenito se čini da će Antikrist biti otvoreni bogohulnik koji će se suprotstaviti svakom postojećem bogoštovlju, istinskom i lažnom, progonitelj kršćana, patron Židova i obnovitelj njihove vjere, ali i začetnik novog oblika bogoštovlja. Nadalje, pojavit će se iznenada, pred sâm kraj Rimskog carstva, koje je nekoć bilo živo, a sada samo sniva; ponovno će se spojiti u jedno i starom poretku cara Augusta dodati svoje židovstvo i svoje novo bogoštovlje (možda neku vrstu poganstva); zbog toga će dobiti naslov latinskog ili rimskog cara, što će najbolje odražavati njegov položaj i karakter. I na kraju, nestat će jednako brzo kao što se pojavio.

Još jednom ponavljam da sve to ne govorim kako bih ustvrdio u kojoj su mjeri pretkazanja rane Crkve bila ispravna ili pogrešna, iako su događaji, na različite načine, uglavnom potkrjepljivali njihova općenita tumačenja proročanstava iz Svetog pisma.

Mogli bismo se zapitati: kakve koristi ima govoriti o tim stvarima ako nije sigurno da će se dogoditi? Završit ću kratkim osvrtom na taj mogući prigovor.

Ponajprije, nije nekorisno imati na umu da još uvijek živimo u nečemu što bi se moglo nazvati čudesnim sustavom. Ne želim time reći da se istinska čuda događaju i u naše doba, već da je naše trenutačno stanje samo dio tijeka providnosti koji je počeo čudom te će se barem na kraju svijeta, ako ne prije, završiti čudom. Pojedina iznesena očekivanja mogu biti ispravna ili pogrešna, no Antikrist će doći, tko god i što god on bio; čuda će se dogoditi; staro Rimsko carstvo nije mrtvo; ako Sotona i jest okovan, okovan je na određeno razdoblje; borba dobra i zla nije svršena. Ponavljam! U stanju u kojem se nalazimo, kada je veliki cilj obrazovanja, navodno, riješiti se svega natprirodnog, kad nas se potiče da se smijemo i izrugujemo vjerovanju u ono što se ne može vidjeti, kad nam se govori da sve objašnjavamo samo pomoću poznatog i utvrđenog i da neku tvrdnju provjeravamo iskustvom, moram usvojiti gledište da je ta vizija Antikrista, kao natprirodne sile koja će doći, za nas velika dobrobit, poslana od Providnosti, i protuteža zlim tendencijama našeg doba. Nadalje, za naše je misli sigurno korisno da ih šaljemo naprijed i nazad, prema početku i prema kraju evanđeoskih vremena, prema prvom i drugom Kristovom dolasku. Želimo razumjeti da se nalazimo u istom položaju kao i rani kršćani, s istim zavjetima, svećeničkim dužnostima, sakramentima i obvezama; želimo shvatiti stanje stvari od prije mnogo godina; želimo osjetiti da živimo u grješnom svijetu, svijetu koji počiva na zlobi; želimo shvatiti svoj položaj u njemu, shvatiti da smo svjedoci, da su nam poniženja i patnje suđeni; ne želimo biti iznenađeni kada nas pogode, već, kad nas zaobiđu, to shvatiti kao milostivu iznimku; želimo da nam srca budu budna kao da smo na svoje oči vidjeli Krista i Njegove apostole i njihova čuda, budna za nadu i čekanje Njegova drugog dolaska. Ne samo da ga iščekujemo, već i priželjkujemo znakove koji ga najavljuju; želimo misliti često i mnogo o sudu koji će doći, osobito se zadržavajući i zadubljujući u misao da će nam biti suđeno svakom pojedinačno. Sve su to zasigurno djela svojstvena istinskoj i spasonosnoj vjeri; to je pravi smisao bavljenja Knjigom Otkrivenja i drugim proročkim dijelovima Svetog pisma, i sasvim se razlikuje od našeg poznavanja njihovog ispravnog tumačenja: skidanje vela s naših očiju, skidanje pokrivača što leži preko lica svijeta, kako bismo, dok se krećemo amo-tamo, dok ustajemo i liježemo, dok radimo, hodamo, odmaramo i zabavljamo se, vidjeli Božje Prijestolje podignuto u samom našem središtu, Njegovu veličanstvenost i Njegov sud, neprestano zauzimanje Njegova Sina za odabrane, njihove kušnje i njihovu pobjedu.

Neka nas Bog stoga sve obdari sposobnošću da hodamo uz pomoć vjere, a ne uz pomoć vida, te da živimo u prošlosti i budućnosti, a ne u sadašnjosti.

[Odlomak iz knjige: „Antikrist“, John Henry Newman, Zagreb: Sion, 2006. str. 41-43]

Slatki glas kojim odjekuje Crkva

Iz Apostolske konstitucije Božanskim nadahnućem svetog Pija X., pape

Božanskim nadahnućem sastavljeni su psalmi. Zbirka psalama sastavni je dio Svetoga pisma. Crkva ih od svojih početaka cijeni kao čudesno vrelo za njegovanje pobožnosti u vjernika što stalno prinose žrtvu hvalbenu, to jest plod usana što ispovijedaju ime njegovo. Štoviše, po običaju što se već uvriježio u starome Zakonu, Psaltir je zauzeo odlično mjesto u samoj svetoj liturgiji i božanskoj službi. On je postao, kako veli Bazilije, prirođen glas Crkve. Psalmodija je, po riječima našeg prethodnika Urbana VIII., kći one himnodije što se sveudilj pjeva pred prijestoljem Boga i Jaganjca. Ona po riječima Atanazijevim, osobito ljude posvećene bogoštovlju, uči kojim načinom treba hvaliti Boga i kojim se doličnim riječima slavi. O tome lijepo veli Augustin: Kako bi čovjek dostojno slavio Boga, sam se Bog proslavio; i pošto se Bog udostojao sam sebe proslaviti, čovjek znade put kako da ga slavi.

K tome, u psalmima se nalazi čudesna neka sila, moćna zanijeti duše za sve vrline. Sve Pismo doduše, i staro i novo, bogoduho je i puno nauka, kako stoji pisano. No Psaltir, kao neki raj svih drugih knjiga, sadrži pjesme u kojima propjevaju sve druge knjige. Riječ je to i opet Atanazijeva koji još dodaje: Onome tko psalira psalmi su kao neko ogledalo: u njemu može ogledati sebe i pokrete svog srca, te njima pobuđen moli. Stoga Augustin u Ispovijestima veli: Koliko sam plakao, slušajući tvoje himne i pjesme, snažno dirnut slatkim glasovima kojima je odjekivala tvoja Crkva! Ti su glasovi ulazili u moje uši, u srce se moje razlijevala istina i odande mi se rasplamsavao oganj pobožnosti. Suze su mi tekle, a meni je bilo lijepo uz njih.

Doista, kog da ne uzbude ona česta psalmska mjesta što tako uzvišeno propovijedaju o neizmjernome Božjem veličanstvu, o moći, o neizrecivoj pravednosti, dobroti ili blagosti i drugim nebrojenim pohvalama? Komu da oni ne nadahnu iste osjećaje zahvalnosti za dobročinstva što smo ih od Boga primili i čuvstva ponizne i predane molitve za dobročinstva kojima se nadamo? Tko da njima ne isplače svoju pokajničku dušu? Kog da oni ne raspale ljubavlju prema liku Krista Otkupitelja koji je u njima ocrtan? Jer, po Augustinu, u svim psalmima čuje se njegov – Kristov – glas koji ili psalira ili jeca ili se s pouzdanjem raduje ili uzdiše.

Zahvalnica Majci Božjoj

Tebe Majku Božju hvalimo: tebe Marijo, Djevicom ispovijedamo.

Tebe vječnoga Oca zaručnicu: svi narodi zemlje slave.

Tebe svi anđeli i arkanđeli: tebe sve poglavice ponizno štuju.

Tebe sva mogućstva i visoke kreposti: tebe sva gospodstva slušaju.

Tebe prijestolja, kerubini i serafini časte: tebe svi anđeoski duhovi veličaju.

Njihovim glasovima: i mi naše združujemo.

Da te svetom, čistom i neoskvrnjenom proglasimo.

Sveta i sveta: sveta Marijo, majko Božja i Djevice.

Puna su nebesa i zemlja: slave veličanstva ploda utrobe tvoje.

Tebe slavodobitni skup apostola: majkom Stvoritelja propovijeda.

Tebe hvaljeni broj proroka: da ćeš djevica Boga roditi, davno reče.

Tebe četa blaženih mučenika: roditeljicom Kristovom slavi.

Tebe nebrojena vojska ispovjednika: crkvom svetog Trojstva zove.

Tebe kolo svetih djevica: djevičanstva i poniženstva svoga izgledom glasi.

Tebe sve strane nebeske: nebeskom kraljicom časte.

Tebe po svem okolišu zemaljskomu sveta Crkva:

Majkom Božjeg Veličanstva zove.

Ti si zaista: i slatka i blaga.

Ti anđeoska Gospođa: ti vrata rajska.

Ti ulaz kraljevstva nebeskoga: ti prebivalište Kralja slave.

Ti korablja pomilovanja i milosti: ti vrutak svakog milosrđa.

Ti utočište grješnika: ti majka Spasitelja.

Ti za slobodu čovječanstva: Božjega si nosila Sina u djevičanskoj utrobi.

Po njemu predobiven neprijatelj stari: otvorena su vjernim nebeska kraljevstva.

Ti na njegovu desnu sjediš: u Očevoj slavi.

Ti ga moli za nas, Gospođo: On će san bo suditi.

Tebe dakle molimo, sluge svoje pomozi:

(poklekni) koje neprocijenjena krv Sina tvoga otkupi.

Nastoj, blaga Djevice Marijo: da vječnom slavom nadareni budemo.

Brani nas, puk svoj, o Gospođo: jer smo baštinstvo Sina tvoga.

I vladaj nas sveđer: i uzdigni ća do vijeka.

Mi svaki dan, o draga Marijo: tebe umiljeno pozdravljamo.

I hvalit ćemo te do vijeka: bogoljubnom pameću i jezikom.

Dostoj se, Bogorodice slavna: sad i vazda, od grijeha nas čuvati.

Smiluj se, blaga, nama: za života i na smrti.

Neka veliko milosrđe tvoje bude vazda s nama: jer, Djevo Marijo, u tebe ufamo.

U tebe, slatka Majko, ufamo: da ćeš nas braniti do vijeka. Amen.

(Uzeto iz molitvenika: otac Anđeo-Marija Miškov „Jesenska ružica ili presveto Gospino ružarije“ blagoslovljeno od S. Oca pape Leona XIII. dne 22. prosinca 1890., deseto izdanje, Dubrovnik 1928.)

Uznesenje Blažene Djevice Marije - Velika Gospa

EVANĐELJE

U ono vrijeme napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: "Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!" Tada Marija reče: "Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju,što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje.

Tvoje je tijelo sveto i preslavno

Iz Apostolske konstitucije Predarežljivi Bog, pape Pija XII.

Sveti oci i veliki naučitelji u propovijedima i govorima koje su držali puku na svetkovinu Bogorodičina uznesenja, o Marijinu uznesenju su govorili kao o nauku koji kršćanski vjernici već poznaju i usvajaju: njega su osvjetljavali i tumačili, njegov smisao i sadržaj produbljivali, objašnjavali osobito da se ovom svetkovinom slavi ne samo spomen da je tijelo Blažene Djevice Marije sačuvano od raspadanja nego da je i slavilo pobjedu nad smrću, i da je u nebu proslavljeno, po primjeru njezina Jedinorođenca, Isusa Krista.

Tako sveti Ivan Damašćanski, koji se ističe između ostalih kao odlični glasnik ove predane istine, uspoređujući tjelesno Uznesenje slavne Majke Božje s ostalim njezinim odlikama i povlasticama, snažnom rječitošću uzvikuje: „Trebalo je da ona, koja je u porođaju sačuvala nepovrijeđeno djevičanstvo, svoje tijelo sačuva posve neraspadnuto i poslije smrti. Trebalo je da ona, koja je Stvoritelja kao dječaka u krilu nosila, boravi u božanskim šatorima. Trebalo je da zaručnica, koju je Otac zaručio, boravi u nebeskim ložnicama. Trebalo je da ona, koja je gledala svoga Sina na križu i u srce primila mač boli od kojega je bila izuzeta u porođaju, gleda svoga Sina kako sjedi uz Oca. Trebalo je da Majka Božja ima ono što pripada Sinu, i da je štuje svako stvorenje kao Božju Majku i službenicu“.

Molitva blaženog Alojzija Stepinca Gospi za domovinu Hrvatsku

Zdravo, presveta Djevice i Majko Božja Marijo,

moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske!

Premda nevrijedni da ti služimo, ipak uzdajući se u ljubav i divnu blagost Tvoju izabiremo Te danas pred cijelim dvorom nebeskim za Gospodaricu, odvjetnicu i majku svoju i cijelog našeg naroda te čvrsto odlučujemo da ćemo Ti drage volje i vjerno služiti.

Molimo te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskoga Sina isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov, pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama.

Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivao. Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja.

Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri, da u krilu svete Crkve provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog života da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke. Amen.

Zdravo budi zauvijek, Djevice Majko Božja

''Zdravo budi zauvijek, Djevice Majko Božja, naša vječna radosti, tebi se opet obraćam. Ti si početak naše svetkovine; ti si njezina sredina i kraj; biser neprocjenjivi koji pripada kraljevstvu; pretilina svake žrtve, živi oltar Kruha Života [Isusa]. Zdravo, ti blago ljubavi Božje, vrelo Sinove ljubavi za čovjeka. Ti sjajna, slatka Majko koja daruje darima, sa svjetlošću Sunca; ti blještiš neizrecivom vatrom žarkog milosrđa, po porođenju začetog ploda… otkrivajući skrivenu i neizrecivu tajnu, nevidljivog Sina Očeva – Kraljevića Mira, Koji se na čaroban način pokazao manjim od svake malenkosti.''

(Metodije, Govor o Šimunu i Ani, 14 [ 305. god.])

Posluživao je svetu Kristovu krv

Iz Govorā svetog Augustina, biskupa

Danas nam rimska Crkva preporučuje slavni dan blaženog Lovre, dan kada je on pogazio bučni i prezreo laskavi svijet, i obojim time nadvladao progonitelja đavla. U Crkvi je, kako često čujete, vršio službu đakona. Tu je posluživao svetu Kristovu krv; tu je za Kristovo ime prolio svoju krv. Blaženi apostol Ivan očito tumači otajstvo Gospodnje večere kad kaže: Kao što je Krist za nas položio svoju dušu, tako i mi moramo polagati duše za braću. Braćo, to je sveti Lovro shvatio; shvatio i učinio; i upravo što je blagovao na onom stolu, to je i pripravio. U svome životu ljubio je Krista, nasljedovao ga je i u svojoj smrti.

Zato i mi braćo, ako istinito ljubimo, nasljedujemo. Jer i ne možemo dati bolji plod ljubavi negoli primjer nasljedovanja: Krist je za nas trpio, i tako nam ostavio primjer da se povedemo za njegovim stopama. Čini mi se kao da je apostol Petra tom tvrdnjom htio istaknuti kako je Krist trpio samo za one koji slijede njegove stope i kako Kristova muka nimalo ne koristi osim onima koji idu njegovim stopama. Sveti su mučenici pošli za njim, sve do prolića krvi, do sličnosti muke. Mučenici su slijedili, ali ne jedini. Nije naime porušen most pošto oni njime prijeđoše, niti je presahnuo izvor nakon što su oni pili.

Ima, braćo, zacijelo taj Gospodnji perivoj ne samo ružā mučenikā nego i ljiljanā djevicā, bršljana oženjenih i ljubica udovicā. Doista, predragi, nijedan rod ljudi ne smije očajavati nad svojim pozivom: Krist je trpio za sve. Istinito je o njemu pisano: On hoće da se svi ljudi spase i dospiju do spoznaje istine.

Shvatimo dakle kako kršćanin, i mimo prolijevanja krvi i pogibli muke, treba nasljedovati Krista. Kad govori o Kristu Gospodinu, Apostol kaže: Budući da je bio u liku Boga, nije držao grabežom biti jednak Bogu. Koje li uzvišenosti! Ali sebe snizi uzimljući lik sluge, postavši sličan ljudima i oblikom kao čovjek. Kakve li poniznosti!

Krist se ponizio! Kršćanine, imaš čega ćeš se držati. Krist je poslao poslušan: što se oholiš? Završivši put te poniznosti i odbacivši smrt. Krist uziđe na nebo. Slijedimo ga. Čujmo Apostola kako kaže: Ako ste suuskrsnuli s Kristom, težite za onim što je gore, gdje Krist sjedi Bogu zdesne.

(Govor 304, 1-4; PL 38, 1395-1397)

Sveti Pijo X. i katekizam

Intervju s paterom Johannesom Reinartzom

Za sv. Pija X. poučavanje je djece u katoličkoj vjeri bio ključ za rješavanje krize novog vijeka. Kao jedva koji drugi Pontifeks prije njega dao je katehezi najviše prvenstvo. Mjesečnik Mitteilungsblatt je razgovarao s paterom Johannesom Reinartzom (Stuttgart).

Mitteilungsblatt: Zašto vjeronauk za Pija X. stoji u središtu katoličkog apostolata?

Pater Johannes Reinartz: Poučavanje je katekizma jedna od glavnih zadaća katoličkog svećenstva. Prenošenje vjere ovisno je o dobroj nastavi vjeronauka. Pijo je X. bio uvjeren da je poučavanje katekizma temeljem za ponovnu izgradnju kršćanstva. Već kao mladi kapelan sastavio je vlastiti katekizam za svoju nastavu čiji je rukopis još i danas sačuvan.

U njegovoj biografiji čitamo da je njegovo glavno polje rada kao župnik bio vjeronauk za djecu i kršćanski nauk za mladež i odrasle. Moramo imati na umu da je politička situacija u Italiji između 1858. – godine njegovog svećeničkog ređenja – i 1903. – godine izbora na Petrovu stolicu – bila obilježena golemim previranjima.

Kod svojeg rođenja 1835. Pijo je X. još bio podanikom Austrijskog carstva, onda je došao talijanski „pokret za ujedinjenje“ sa svojim jakim antiklerikalnim i masonskim zaleđem. 1871. Rim je otet papinstvu. Italija je doživjela vrlo jak val iseljavanja. Dalekosežne gospodarske i društvene promjene zahvatile su život ljudi. Modernizam, ova hereza svih hereza, uzdigla je svoju prijeteću glavu.

Kako je trebalo dalje prenositi vjeru? Pitanje je katekizma – u to je Pijo X. bio uvjeren – odlučujuće. Kao biskup je bio posvema prožet ovim uvjerenjem. Kao mantovanski nadpastir aktivno je sudjelovao u izradbi jednog kompendija katekizma za sjevernotalijanske biskupije. 1897. i sam je kao Venecijanski patrijarh izdao katekizam koji je imao nešto preko 100 stranica i koji se rabio u cijelom Venetu.

Duhovitost svetaca (I.dio)

Sveti Filip Neri

Kao mladić u internatu često bi zakasnio. Jedanput nije uspio ustati iz kreveta… pa ga je njegov odgojitelj opomenuo: „Kada zvoni, zamisli da si u čistilištu i Bog te zove…“ Sljedeći je dan opet zakasnio i svojem je prefektu to ovako opisao: „Da, mislio sam na čistilište. Onda sam sebi rekao: već si napravio toliko gluposti te stoga moraš duže ostati u čistilištu – i tada sam ostao dalje ležati…“

Jedanput su pozvali sveca: treba ispitati je li neka časna sestra koja je bila na glasu svetosti zbilja sveta. Zadatak je ovako riješio: čekao je dan kada je jako kišilo. Onda je krenuo k samostanu, gazeći kroz prljavštinu i blato i dao je pozvati dotičnu sestru i zamolio ju je da mu očisti cipele. „Svetica“ je to ljutito odbila…Smješkajući se Filip je Neri otišao kući.

Molitva Tome Mora za humor

„Daruj mi dobru probavu, Gospodine, ali i nešto za probavljanje. Daruj mi zdravlje tijela s potrebnim smislom da ga što je moguće bolje zadržim. Daruj mi svetu dušu, Gospodine, koja zadržava ono u oku što je dobro i čisto da se u trenutku grijeha ne uplaši, nego pronađe sredstvo da stvari opet dovede u red. Daruj mi dušu kojoj je dosada strana, koja ne poznaje mrmljanje, ni uzdisaje ni jadanje. Ne dopusti da se odviše brinem za ovo nešto što se sve više širi, a što se naziva „Ja“. Gospodine, daruj mi smisao za humor, daj mi milost razumjeti šalu da upoznam malo sreće u životu i o tome i drugima zborim.“