Ovu je odgodu zbilja teško razumjeti ako se pregovore ne promatra u njihovu povijesnom kontekstu. Premda nikada nismo željeli prekinuti kontakte s koncilskim Rimom, čak i kada su po našem prvom posjetu Rimu 11. studenog 1974. uslijedile netolerantne i nevaljane mjere - ukidanje djela 6. svibnja 1975. te suspenzija u srpnju 1976. – ove su se veze mogle održati samo u atmosferi sumnjičavosti.
Louis Veuillot kaže: „Nema
netolerantnijeg čovjeka od liberala. Čim se on jedanput upustio u zabludu i
revoluciju, osjeća se prokletim od onih koji ostaju u istini. Stoga ih progoni
sa zajedljivošću kada ima moć!“
To je kod nas slučaj, navlastito kod
onih koji su se suprotstavili liberalnim koncilskim tekstovima i reformama.
Liberali žele pod svaku cijenu da prema
njima imamo kompleks krivnje dok su oni sami prijetvorni.
Tako je između 1976. i 1987. kod
pregovora s kardinalom Šeperom i s kardinalom Ratzingerom vladala uvijek
napeta, iako ljubazna atmosfera. Ipak smo gajili neku nadu da će nas se, kad
samouništenje Crkve brže uznapreduje, na koncu promatrati s dobrohotnošću.
Dotada je za Rim cilj pregovora bio
dovesti nas do prihvaćanja Koncila i reformi kao i do priznanja naše zablude.
Tijek događanja me je morao odvesti toliko daleko da zahtijevam jednog
nasljednika, ako ne i dva ili tri, kako bih osigurao ređenje svećenika i
podjelu svete Potvrde! S obzirom na uporno protivljenje Rima, dana 29. lipnja
1987. objavio sam svoju odluku da ću rediti biskupe.
14. srpnja 1987. kardinal Ratzinger nam
je otvorio nove perspektive iz kojih se s pravom moglo zaključiti da nas Rim
blagonaklono promatra. Više nije bilo govora o tome da trebamo potpisati
dokument koji se tiče nauka u kojem moramo moliti za oprost. Na koncu nam je
najavljen vizitator i istodobno nagoviješteno da bi Bratstvo moglo biti
priznato. Liturgija bi mogla biti predkoncilska liturgija, a svećenički bi
kandidati mogli zadržati isti duh kao i dosada.
S ovom novom vrstom pregovora smo se
slagali, ipak samo pod uvjetom da naš identitet protiv liberalnih utjecaja
dobro štite biskupi iz tradicionalnih redova i s većinom Tradicije u rimskom
Povjerenstvu. Nakon vizitacije koju je obavio kardinal Gagnon,a o čijem
rezultatu još uvijek nismo dobili završno izvješće, nagomilala su se
razočaranja. Pregovori koji su nakon toga slijedili u travnju i u svibnju,
veoma su nas razočarali.
Podastrijet nam je tekst koji se tiče
nauka i time je naglašena vrijednost novog crkvenog prava. Rim zadržava za
rimsko Povjerenstvo od njezinih sedam pravo na pet članova.
Jedan od njih treba biti predsjednikom,
i to kardinal Ratzinger, a jedan drugi dopredsjednikom.
Pitanje se biskupa nerado rješava:
ostaju pri tome da nam pokažu da nam biskup ne treba.
Kardinal Ratzinger nam je priopćio da će
se u crkvi Saint Nicolas du Chardonnet morati dopustiti celebracija jedne nove
Mise. On je inzistirao na jednoj i jedinoj Crkvi, Crkvi Drugog vatikanskog
sabora.
Unatoč ovim razočaranjima potpisao sam
protokol 5. svibnja. Međutim,već je nadnevak ređenja biskupa postao problemom.
Gurnut mi je u ruku nacrt pisma Papi s mojom molbom za oprost.
Vidim da sam prisiljen napisati pismo s
prijetnjom da ću obaviti biskupsko ređenje kako bih postigao da mi dopuste 15.
kolovoz kao nadnevak za biskupsko ređenje.
Atmosfera većma nije u duhu bratske
suradnje i čistog i jednostavnog priznanja Bratstva. Za Rim je cilj pregovora
ponovna izmirba. Kardinal Gagnon to pojašnjava u intervjuu koji je dao
talijanskom listu „L'Avenire”
To znači, povratak zabludjele ovce u
staju. Upravo to izražavam u pismu Papi 2. lipnja: „Za Vas cilj pregovora nije
isti kao za nas.”
Kad mislimo na povijest odnosa Rima
prema tradicionalistima od 1965. do danas, moramo konstatirati da je riječ o
nepokolebljivom i nemilosrdnom progonu kako bi nas se prisililo na podvrgavanje
Koncilu. Nedavni primjer je bogoslovija „Mater Ecclesiae” za prebjege iz
Ecônea, koji su u manje od dvije godine podvrgnuti koncilskoj revoluciji,
usuprot svim obećanjima!
Sadašnji koncilski i modernistički Rim
nikada neće moći trpjeti postojanje snažne grane Katoličke Crkve koja mu svojom
vitalnošću postaje živim prigovorom.
Morat će se zacijelo čekati još nekoliko
godina dok se Rim ne vrati svojoj dvijetisućljetnoj Tradiciji. Mi, pak, i dalje
nastavljamo s Božjom pomoću pružati dokaz da je ova Tradicija jedinim izvorom
posvećenja i spasenja duša i jedina mogućnost za Crkvu da doživi ponovni
procvat.
Ecône, 19. lipnja 1988.
+ Marcel Lefebvre