Revolucija i
prevrat s permanentnim uništavanjem svega staroga obilježavaju pokoncilsku
Crkvu. Ono čega su se pape XIX. i prve polovice XX. stoljeća silno bojale,
ostvareno je šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Da bi se
uključilo što više teologa, klerika i vjernika u revolucionarna previranja,
trebalo je obećavati brda i doline, procvat svetosti, ujedinjenje s
raskolnicima i krivovjercima, novo proljeće Crkve. A osobito kad mladi ljudi polude, zavedeni lažnim
obećanjima, onda ništa više nije sveto. Dolazi do destrukcije neviđenih
razmjera - a upravo se to događalo u drugoj polovici šezdesetih i u sedamdesetim
godinama prošlog stoljeća.
Liturgiju je
valjalo osuvremeniti i približiti puku, zbaciti breme nepotrebnih propisa i
farizejskih pretjerivanja, teologiju i filozofiju približiti modernoj znanosti
i uvesti suvremene metode i slobodu razmišljanja koju ne sputava nikakav
dikasterij s predpotopnim žbirima i rigoristima koji poput morskih pasa njuše
svaku sumnjivu izjavu od Vatrene zemlje do Mandžurije i Crkvu pretvaraju u
utvrdu odvojenu od modernog društva u kojoj caruju mediokriteti kojima je
podaništvo posve prirodan način života.
Biblijsku je
egzegezu konačno trebalo dovesti na znanstvenu razinu i osloboditi je veriga
koje sputavaju slobodno istraživanje.
I dosta je bilo
strogosti, cjepidlačenja i skrupuloznosti. Valjalo je zaživjeti u punini
slobodu djece Božje.
Mnogi su se
glasovi opomene čuli već nekoliko godina nakon početka revolucije. Ovakve
revolucionarne demagoške naplavine nisu obećavale ništa dobro. Jasno je bilo da
je sve krenulo nizbrdo. Gdje je god revolucija prošla, trava više nije rasla.
Od zelenih pašnjaka s puno cvijeća, dobili smo osušene livade s puno trnja i
zrikavaca. Nije bilo lako odmah prepoznati kako će stvari krenuti. Jadni su se
katolici nadali protiv svake nade, ali to ipak nije pomoglo. Cijeli pothvat s
Kristovim naukom i crkvenim duhom nije imao dodirnih točaka.
Došlo je do
nesretnog stvaranja nekakvog mentaliteta popuštanja svim novotarijama. Kao da
je većini katolika ubrizgano nekakvo cjepivo koje im je pomutilo pamet?! Otada
pojedinci i pokreti koji veličaju poslušnost radi poslušnosti, bez obzira što
je istina, dominiraju katoličkom javnošću. Kao da su crkvene vlasti posve
slobodne u fabriciranju istine, posvema neovisne od Zakona i Proroka, a
vjernici dužni bespogovorno prihvatiti i oduševljeno provoditi u djelo svaku
novotariju. Tradicija je u najboljem slučaju kao nekakva lijepa uspomena ili
arhiva citata. Kao kad govorimo o sv. Šimunu Stilitu - divimo mu se, ali ga
nipošto ne nasljedujmo.
I pokušali su
mnogi jadnici baš u poslušnosti provoditi revoluciju. Mnogi i s dobrim
namjerama i s manje destruktivnosti i antitradicionalne žestine. Nažalost, sve
je ostalo u snovima i nadama. Sve je to propalo. Blagoslov Božji svugdje je
izostao. Bog očito ne želi ove pokoncilske eksperimente i novotarije.
A kakve su ove
obljetnice koje smo proslavili i koje ćemo slaviti? Tužne, jadne i sive. Treba
biti poprilično ograničen ili ideološki zaslijepljen i ne pogledati istini u
oči. Ne prolaze više ni priče o kvaliteti i kvantiteti. Jasno je da reformu
nije nadahnuo Duh Sveti. Ruševine su strašne!
Ondje gdje se
umiješa Treća Božanska Osoba koja poput jaka vihora protrese cijeli pothvat, ne
mogu izostati plodovi. Silan se oganj spušta na pothvate koje nadahnjuje Duh
Sveti. Vatra ljubavi prema svetosti zapali sve sudionike vala obnove. Osjeti se
posvuda Kristov ugodan miris, dolazi do procvata svetosti. I to je prava
katolička obnova. A takvih je bilo više u povijesti Katoličke Crkve.
Nakon II.
vatikanskog koncila samostani i sjemeništa su ispražnjeni. Novicijati su
ukidani jedan za drugim. Broj katolika se stalno umanjivao, ali je zato stalno
rastao broj otpadnika. Mnoštvo je svećenika i redovnika oženilo. Katolici su
svugdje počeli sumnjati u nauk Crkve, ali i aktivno se suprotstavljati odlukama
crkvenog Učiteljstva. O konvertitima jedva da se može govoriti, a misije su na
izdisaju.
Kod nas se to i
nije toliko osjetilo, jer nas je titoistički tip Željezne zavjese štitio od
svih utjecaja sa Zapada, a tako i koncilskih. Premda su jugoslavenske tajne
službe, onoliko koliko su mogle prepoznati što se zbiva u toj „sekti“,
Katoličkoj Crkvi, ipak podupirale revolucionare koji su između ostalog rado
surađivali s tim službama.
Sada vidimo iz
godine u godinu da se nad Crkvu u Hrvata nadvijaju olovni oblaci malovjerja,
sumnje i pobune. Sve je to daleko od zapadnih mjerila, ali proces, premda usporen,
lagano, ali sigurno uništava našu svetu pradjedovsku vjeru. U vrijeme
pontifikata pape Benedikta XVI. vidjelo se jasno ko dan da se Papine riječi
selektivno čitaju: tumače nam ih njemački progresisti i naša sitna provincijska
piskarala, jadne duše koje se za nekoliko srebrnjaka odriču naše svete vjere i
naše katoličke Tradicije i običaja na koje možemo biti ponosni.
Kad se već slave
obljetnice, osim onih velikih osmjeha od uha do uha i veličanja našminkanih
pokoncilskih pejzaža te napamet nabubanih tekstova krcatih kojekakvim otrcanim
frazama blagopokojnih mitteleuropskih i naših domaćih kratkovidnih optimista
koje desetljećima slušamo, k tome i nove fraze, sada već slobodnije u odmaku od
Tradicije, friško prevedene iz austro-njemačkih dijecezanskih listova. Ne, ne,
vrijeme je konačno napraviti bilancu:
Je li zbilja
došlo do procvata svetosti? Budući da je jasno da nije, zašto nije?
Nije došlo niti
do ujedinjenja s raskolnicima i krivovjercima, a ekumenizam, kao novotarija
posve nepoznata životu Katoličke Crkve od svetoga Petra do Ivana XXIII.
jednostavno nije put k jedinstvu. Koliko je god bio težak predkoncilski
povratak zalutalih ovčica u stado Kristovo, bio je kudikako uspješniji i
djelotvorniji. Koliko su samo svetosti izrodile unije s istočnim kršćanima koji
su se vratili Crkvi Kristovoj! To je bio jedini ispravni put!
Liturgija je
osiromašena, obred okljaštren. Novus ordo je jednostavno loš i ne izriče
katoličko pravovjerje kao tradicionalni Rimski obred. Osim toga, liturgiju je zahvatila
manija promjena. Uvukao se nespokoj i nestalnost koji su duhu liturgije
dijametralno oprečni. Nikoga većma ne može uvjeriti spika o plemenitoj ljepoti Rimskog
obreda prvih stoljeća! Obred je razbrbljan, dosadan i profaniziran. Stoga su
modernisti prisiljeni proganjati staru Misu. Ova njihova mašinerija toliko
truda ulaže da mladima sakrije stari obred ili na ga svim mogućim sredstvima
pokuša ocrniti.
Liturgija nije
približena puku. Najbolji je dokaz tome sve manji broj vjernika na reformiranim
misama. Najmodernije crkve i liturgije na Zapadu posjećuju samo još
umirovljenici. Dotle su crkve s tradicionalnom Misom u pravilu svugdje prepune.
Jesmo li zbilja
bolje upoznali Bibliju? Je li moderna egzegeza pridonijela jačanju svijesti o
veličini Svetog pisma? Naravno da nije. Pa to je svima jasno. Liberalna
protestantska egzegeza, iako zaodjenuta plaštem znanstvenosti, rada i
istraživanja, obična je demonska podvala Katoličkoj Crkvi. Žao mi je svih onih
isfrustriranih koji ovim putem krenu tražiti Boga. Mogu samo izgubiti vjeru i
pasti u bezboštvo.
Bultmann ili
ludobaba Uta Ranke-Heinemann koji katolicima s onom pruskom nadmenošću prodaju
svoju istinu, jadni su primjerci zatrovanosti protukatoličkom promidžbom i
življenja pod prokletstvom Lutherove izmišljotine „Sola Scriputra“. Pa da i
danas nakon toliko stoljeća, s ovakvim protestantizmom netko uopće može
pomisliti da u tome ima nešto.
Imamo mi svoje
katoličke egzegete, svoju katoličku egzegezu i ljubav prema Svetom pismu.
Jadan je narod
čiji se svećenički kandidati hrane knjigama Hansa Künga, Edwarda Schillebeeckxa,
Karla Rahnera ili Leonarda Boffa i Gustava Gutiérreza da druge ne spominjemo.
Stoga je Sveti
Uficij i danas nužan. Pa nazivali mi te predane prelate i teologe i „starim
karabinjerima“, kako je sebe sam kardinal Ottaviani nazivao. U Crkvi mora
postojati institucija koja vjeru Crkve i vjeru malenih čuva od napada zabluda i
nevjere.
Nakon pedeset
godina bilanca je jasna. Koncil treba revidirati. To je bio pastoralni Koncil,
nije dogmatski. One novotarije koje su pape prije toga stoljećima osuđivali,
valja odmah ukloniti i nanovo osuditi. Crkva se mora odreći ekumenizma i
vratiti se misiji. Vjersku slobodu nanovo valja osuditi, a kolegijalnost
udaljiti iz života Crkve dok se strukture nisu posve uništile.
Tradicionalna
Misa mora postati jedinim obredom Katoličke Crkve. Novus ordo treba zabraniti
skupa s Pričešću na ruke, koncelebracijom, laicima koji pričešćuju itd. itd.
Revoluciju valja
maknuti iz tijela Crkve, revolucionare suspendirati a divinis ili
ekskomunicirati. Revolucionarna načela jasno osuditi. Tek onda može početi
istinska katolička obnova. Zar sumnjate da vrlo brzo neće uslijediti silni
plodovi?! Ovdje ne treba obećavati brda i doline. Valja se moliti Duhu Svetomu,
postiti i činiti pokoru. Vihor će se itekako začuti.
Jedan vjernik
