Već je prošlo 25 godina
od biskupskih ređenja 30. lipnja 1988. godine. Ovih četvrt stoljeća pruža nam mogućnost
za prvi osvrt radi bolje procjene koliko je dobro utemeljena odluka koju je
tada donio utemeljitelj Bratstva sv. Pija X., mons. Marcel Lefebvre.
Valja primijetiti da
katolici cijelog svijeta u tijeku ovog dugog vremenskog razdoblja nisu vidjeli
da se pojavio nijedan drugi istaknutiji, veliki katolički biskup. Slabljenje i
stranputice nauka jasno su doveli do slabljenja i stranputica karaktera i
osobnosti.
Izuzmemo li mons.
Lefebvrea i mons. de Castro-Mayera, koji će drugi biskup ovih posljednjih
desetljeća ostati upisan u povijesti Crkve ovog vremenskog razdoblja?
Premda ne treba
zaboraviti hrabar povratak Tradiciji mons. Salvadora Laza 1995. godine, ostaje
činjenica da je ovaj filipinski biskup u miru bio, nažalost, jedini izuzetak
ove četvrti stoljeća. Štoviše, sveopće ruševine pokazuju sa svom jasnoćom
otrovane plodove aggiornamenta.
Naravno, danas kao i
prije 25 godina, olako se govori o „konzervativnim“ biskupima i kardinalima, ali
što točno znači ovaj pojam?
Općenito, on znači
određenu čvrstoću na području morala, protimbu ekscesima koje rađa Misa Pavla
VI., to jest sluh za Misu svetog Pija V.; ali ne znači nikada stvarno i javno
protivljenje koncilskih novotarijama.
Je li moguće navesti
ime jednog jedinog prelata kojem se daje prišivak „konzervativan“ da je javno
protestirao protiv bezbrojnih ekumenskih i međureligijskih sablazni koje se i
dalje događaju u Rimu?
Istina je da su neki
bili potreseni u svojoj nutrini i izrekli su određene pridržaje s obzirom na
sve to. Ovaj je ili onaj napisao privatno pismo Papi da mu izrazi svoj prigovor
ili je čak riskirao napisati predgovor neke knjige koja kritizira devijaciju
koju Koncil nedvojbeno podupire. (Mons. Mario Olivieri je napisao predgovor
knjizi mons. Brunera Gherardinija: “Concilio ecumenico vaticano II. Un discorso
da fare“). Ali nitko, u 25 godina, nije se zbilja usprotivio, kao sveti Pavao
nasuprot svetom Petru ili kao mons. Lefebvre nasuprot Pavlu VI.
A sada, baš ovo
nevjerojatno promicanje jednakosti religija ima najveću odgovornost za gubitak
vjere i slabljenje katoličanstva.
Da nije bilo Bratstva
sv. Pija X. i njegovih biskupa koje je zaredio mons. Lefebvre, da javno osude
govore i čine koncilskih papa koji su slijedili na Petrovoj stolici u ovih 25
godina - govore i čine zbilja poražavajuće za duše - ne bi bilo moguće osigurati
ispovijest katoličke vjere koja nužno zahtjeva javnu osudu zabluda koje joj se
suprotstavljaju. Vjerski relativizam do kojeg je doveo Koncil, bio bi svagdje
trijumfirao, a da se i ne bi bio čuo ni jedan glas protivljenja, osim glasa
nekoliko svećenika koji bi vrlo skoro bili osuđeni na nestanak, bez ikakve nade
da ih netko nasljeduje.
Biskupska su dakle
ređenja 1988. godine, i to samo ona, omogućila ne samo preživljavanje vjere u
tradicionalnim utvrdama, nego također i poglavito nastavak energičnog protesta
protiv dijaloga i bratstva među svim religijama, pozvanima na ostvarenje
fiktivnog jedinstva na korist mira u svijetu pod predsjedavanjem koncilskog
Rima.
Ulazimo u drugu četvrt
stoljeća, u sljedećem stoljeću s obzirom na biskupska ređenja 1988. godine.
Naravno, nadamo se svim srcem da će se povratak biskupa i papa Tradiciji dogoditi
tijekom ovog novog vremenskog razdoblja i usrdno molimo Nebo da tako i bude.
No, tko zna što nam
budućnost donosi? Koliko će još vremena potrajati ova kriza?
Bljutavost
katoličanstva i kriza koja ga potresa, nisu dostatni za uklanjanje mržnje koja
se gaji protiv njega. Moguće je da u godinama koje slijede upravo ovo
antikršćanstvo, svake godine sve više nasilno, za nas bude providonosnim, jer
će prisiliti katolike koji su ipak sačuvali vjeru da napuste koncilske utopije
kako bi imali snagu duha ostati katolicima.
Što se nas pak tiče,
moramo ostati čvrsto povezani s katoličkom vjerom, truditi se prenositi je
sljedećoj generaciji i tražiti milost da nas se zatekne vjernima u času smrti. „Predadoh što i primih“: ova je jednostavna rečenica
upisana na grob našeg utemeljitelja. Mi ne želimo raditi ništa drugo nego to
isto, te za to ponizno molimo milost Božju.
Pater Régis de
Cacqueray, Poglavar francuskog Distrikta
