Potpisom na dekretu koji je za to nužan,
papa Franjo je u petak 5. srpnja omogućio proglašenje svetima dvojice svojih
prethodnika: pape Ivana XXIII. i pape Ivana Pavla II.
Krajnje upitne kanonizacije jasan su
signal svijetu: Inicijator II. vatikanskog sabora bit će uzdignut na čast
oltara te papa „humanističkog sveopćeg spasenja“ kako je to prvi put pred očima
svijeta celebrirano u Asizu 1986. godine.
Već godinama Bratstvo sv. Pija X.
upozorava na problematiku onog proglašenja svetim koje se u slučaju Ivana Pavla
II. zahtijevalo već kod njegovog ukopa: „Santo subito“ skandiralo je mnoštvo.
Tempo kanonizacije poljskog Pontifeksa besprimjeran je u crkvenoj povijesti.
Ivan je Pavao II., doduše, bio jak u moralnim
pitanjima - u pitanjima kontracepcije, celibata, ređenja žena ili ipak općenito u
pitanjima seksualnog morala mogao se još oduprijeti duhu vremena.
Tim je pogubnije bilo njegovo držanje u
pitanjima vjere, osobito s obzirom na prvu Zapovijed: „Čuj Izraele. Ja sam
Gospodin, Bog tvoj! Nemoj imati drugih bogova uz mene!“
Ovaj zahtjev prve i time najvažnije
zapovijedi Katolička je Crkva s pravom preuzela iz svoje predkršćanske baštine,
jer Krist kaže: „Ja
sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.“ (Ivan 14,6)
Upravo je ovaj nauk prvi put javno
posvema prezren prigodom Religijskog susreta u Asizu 1986. On, doduše, nije
eksplicitno zanijekan, ali nije ni eksplicitno naučavan.
Po vanjskim djelima poruka je ipak bila
jasna: Pogledajte, ima puno putova k Bogu. Crkva je konačno prestala tvrditi da
je ona jedini put k Ocu.
Što su bila ova djela? Bila je to javna,
zajednička molitva s mnogobrojnim predstavnicima svjetskih religija. Među njima
su se nalazili i oni koji Krista - kao Sina Božjega - izričito odbijaju: islam,
židovstvo, budizam, prirodne religije…
Oni su u Asizu smjeli nesmetano
izgovoriti svoje molitve, smjeli su djelomično i svoje idolopokloničke službe
održavati čak i po katoličkim crkvama.
Cijeli je susret bio grubo kršenje prve
Božje zapovijedi.
Naravno, dobro je i važno pozabaviti se drugim
religijama, razgovarati s dotičnim predstavnicima, tražiti dijalog.
Ali grijeh je prema poslanju Crkve
prešućivati ovim ljudima jednu i najvažniju istinu, da naime nema spasenja bez
Isusa Krista.
Upravo se to dogodilo u Asizu 1986., kao
i u bezbrojnim susretima koji su nakon toga uslijedili.
Ivan je Pavao II. neovisno o ovim molitvenim
susretima svjetskih religija učinio još mnogo sličnih djela koja navješćuju
sveopće spasenje, odnosno pojašnjavaju da su sve religije putovi spasenja:
njegova molitva na Zidu plača, njegovi posjeti džamijama, njegovi posjeti
sinagogama, poljubac Kurana…itd.
Dr.
H.-L. Bart navodi u svojoj knjizi "Papst Johannes Paul II. – Santo
subito?" ona Papina djela koja šalju upravo ovu upitnu poruku.
Katolički stručnjak za misiologiju prof.
dr. Johannes Dörmann (preminuo 2009. godine) iz Münstera i učenik Josepha
Ratzingera, podvrgao je minucioznoj analizi Papinu trilogiju, njegove tri
velike enciklike o Ocu, Sinu i Duhu Svetome i došao je do zaključka da su sve tri enciklike - REDEMPTOR HOMINIS, DIVES IN MISERICORDIA kao i DOMINUM ET VIVIFICANTEM – utemeljene na načelu
sveopćeg spasenja (apokatastaze).
Karol Wojtyla još je kao kardinal u
knjizi "Znaci protuslovlja" kratko
i jasno ovako formulirao (str. 103): "Sve je ljude od početka do
kraja svijeta spasio i opravdao Krist po svojemu križu“ To se događa "neovisno o tome
zna li to čovjek ili ne zna, prihvaća li to ili ne prihvaća" (str.108).
„Ovu je teoriju kardinal“, nastavlja
Dörmann, „iznosio kasnije i kao papa u dogmatskim enciklikama REDEMPTOR HOMINIS
i DIVES IN MISERICORDIA“. I on prosuđuje s pogledom na Sveto pismo i Tradiciju:
„Razlika je prema tradicionalnom nauku fundamentalna!“
Kako će se bez dogmatskog prekida Tradicijom
tradicionalna istina spasenja uskladiti s novom istinom o sveopćem spasenju?
Prof.
Dörmann odgovara: „Rješenje je dao još kardinal Wojtyla u 'Izvorima obnove': Prema
tome u odnosu starog nauka prema novom nauku sveopćeg spasenja posrijedi je 'obogaćenje u vjeri koje je stara vjera
Crkve doživjela po II. vatikanskom saboru."
O tome kaže Dörmann: "Međusobni
odnos oba nauka shvaća se kao odnos od nepotpunog k potpunijem znanju, od
tradicionalne istine Crkve k 'punoj istini' nauka Koncila. 'Puna istina'
tajne spasenja jest sveopće spasenje!"
S ovim određenjem odnosa od „istine“ i
„pune istine“ problem bi identiteta i kontinuiteta u vjeri - i u smislu
Tradicije - po sebi bio riješen kad bi se „puna istina“ razvila iz tradicionalne
istine. To, tako prosuđuje Dörmann, ipak "nije slučaj i
očigledno ne bi ni bio moguć!"
Posljedice su ovog novog nauka fatalne: misijskoj
se revnosti sa sveopćim spasenjem oduzima razlog postojanja, isto kao i odluci
mladih ljudi za svećeništvo, da postanu svećenici radi spasenja duša; ali
također i za Crkvu: ta, što je drugo njihova zadaća, nego voditi duše k
subjektivnom spasenju propovijedanjem vjere i dijeljenjem sakramenata.
Svim onima koji se intenzivnije žele
pozabaviti s „Novom teologijom“ koju je Papa uveo u Crkvu zloporabom svoje
učiteljske službe, preporučujemo novo izdanje Dörmannova djela o Papinim trima
centralnim enciklikama.
U izdavačkoj kući
Sarto možete (na njemačkom jeziku) naručiti: "Johannes Paul II. - Sein theologischer Weg zum
Weltgebetstag der Religionen in Assisi"
Ivan 3,18: „Tko vjeruje u
njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime
jedinorođenoga Sina Božjega.“
Kako je moguće proglasiti svetim ovoga
Papu?
Preuzeto sa stranice njemačkog Distrikta FSSPX-a: www.pius.info
