Christus Rex

Proglašenje svetima Ivana XXIII. i Ivana Pavla II.



Potpisom na dekretu koji je za to nužan, papa Franjo je u petak 5. srpnja omogućio proglašenje svetima dvojice svojih prethodnika: pape Ivana XXIII. i pape Ivana Pavla II.


Krajnje upitne kanonizacije jasan su signal svijetu: Inicijator II. vatikanskog sabora bit će uzdignut na čast oltara te papa „humanističkog sveopćeg spasenja“ kako je to prvi put pred očima svijeta celebrirano u Asizu 1986. godine.


Obje su odluke težak udarac za Crkvu. 


Već godinama Bratstvo sv. Pija X. upozorava na problematiku onog proglašenja svetim koje se u slučaju Ivana Pavla II. zahtijevalo već kod njegovog ukopa: „Santo subito“ skandiralo je mnoštvo. Tempo kanonizacije poljskog Pontifeksa besprimjeran je u crkvenoj povijesti.


Ivan je Pavao II., doduše, bio jak u moralnim pitanjima - u pitanjima kontracepcije, celibata, ređenja žena ili ipak općenito u pitanjima seksualnog morala mogao se još oduprijeti duhu vremena. 


Tim je pogubnije bilo njegovo držanje u pitanjima vjere, osobito s obzirom na prvu Zapovijed: „Čuj Izraele. Ja sam Gospodin, Bog tvoj! Nemoj imati drugih bogova uz mene!“


Ovaj zahtjev prve i time najvažnije zapovijedi Katolička je Crkva s pravom preuzela iz svoje predkršćanske baštine, jer Krist kaže: Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.“ (Ivan 14,6)


Upravo je ovaj nauk prvi put javno posvema prezren prigodom Religijskog susreta u Asizu 1986. On, doduše, nije eksplicitno zanijekan, ali nije ni eksplicitno naučavan.


Po vanjskim djelima poruka je ipak bila jasna: Pogledajte, ima puno putova k Bogu. Crkva je konačno prestala tvrditi da je ona jedini put k Ocu. 


Što su bila ova djela? Bila je to javna, zajednička molitva s mnogobrojnim predstavnicima svjetskih religija. Među njima su se nalazili i oni koji Krista - kao Sina Božjega - izričito odbijaju: islam, židovstvo, budizam, prirodne religije…


Oni su u Asizu smjeli nesmetano izgovoriti svoje molitve, smjeli su djelomično i svoje idolopokloničke službe održavati čak i po katoličkim crkvama. 


Cijeli je susret bio grubo kršenje prve Božje zapovijedi.


Naravno, dobro je i važno pozabaviti se drugim religijama, razgovarati s dotičnim predstavnicima, tražiti dijalog. 


Ali grijeh je prema poslanju Crkve prešućivati ovim ljudima jednu i najvažniju istinu, da naime nema spasenja bez Isusa Krista.


Upravo se to dogodilo u Asizu 1986., kao i u bezbrojnim susretima koji su nakon toga uslijedili. 


Ivan je Pavao II. neovisno o ovim molitvenim susretima svjetskih religija učinio još mnogo sličnih djela koja navješćuju sveopće spasenje, odnosno pojašnjavaju da su sve religije putovi spasenja: njegova molitva na Zidu plača, njegovi posjeti džamijama, njegovi posjeti sinagogama, poljubac Kurana…itd.


Dr. H.-L. Bart navodi u svojoj knjizi "Papst Johannes Paul II. – Santo subito?" ona Papina djela koja šalju upravo ovu upitnu poruku.


Katolički stručnjak za misiologiju prof. dr. Johannes Dörmann (preminuo 2009. godine) iz Münstera i učenik Josepha Ratzingera, podvrgao je minucioznoj analizi Papinu trilogiju, njegove tri velike enciklike o Ocu, Sinu i Duhu Svetome i došao je do zaključka da su sve tri enciklike - REDEMPTOR HOMINIS, DIVES IN MISERICORDIA kao i DOMINUM ET VIVIFICANTEM – utemeljene na načelu sveopćeg spasenja (apokatastaze).


Karol Wojtyla još je kao kardinal u knjizi "Znaci protuslovlja" kratko i jasno ovako formulirao (str. 103): "Sve je ljude od početka do kraja svijeta spasio i opravdao Krist po svojemu križu“ To se događa "neovisno o tome zna li to čovjek ili ne zna, prihvaća li to ili ne prihvaća" (str.108).


„Ovu je teoriju kardinal“, nastavlja Dörmann, „iznosio kasnije i kao papa u dogmatskim enciklikama REDEMPTOR HOMINIS i DIVES IN MISERICORDIA“. I on prosuđuje s pogledom na Sveto pismo i Tradiciju: „Razlika je prema tradicionalnom nauku fundamentalna!“


Kako će se bez dogmatskog prekida Tradicijom tradicionalna istina spasenja uskladiti s novom istinom o sveopćem spasenju?


Prof. Dörmann odgovara: „Rješenje je dao još kardinal Wojtyla u 'Izvorima obnove': Prema tome u odnosu starog nauka prema novom nauku sveopćeg spasenja posrijedi je 'obogaćenje u vjeri koje je stara vjera Crkve doživjela po II. vatikanskom saboru." 


O tome kaže Dörmann: "Međusobni odnos oba nauka shvaća se kao odnos od nepotpunog k potpunijem znanju, od tradicionalne istine Crkve k 'punoj istini' nauka Koncila. 'Puna istina' tajne spasenja jest sveopće spasenje!"


S ovim određenjem odnosa od „istine i „pune istine“ problem bi identiteta i kontinuiteta u vjeri - i u smislu Tradicije - po sebi bio riješen kad bi se „puna istina“ razvila iz tradicionalne istine. To, tako prosuđuje Dörmann, ipak "nije slučaj i očigledno ne bi ni bio moguć!"


Posljedice su ovog novog nauka fatalne: misijskoj se revnosti sa sveopćim spasenjem oduzima razlog postojanja, isto kao i odluci mladih ljudi za svećeništvo, da postanu svećenici radi spasenja duša; ali također i za Crkvu: ta, što je drugo njihova zadaća, nego voditi duše k subjektivnom spasenju propovijedanjem vjere i dijeljenjem sakramenata.


Svim onima koji se intenzivnije žele pozabaviti s „Novom teologijom“ koju je Papa uveo u Crkvu zloporabom svoje učiteljske službe, preporučujemo novo izdanje Dörmannova djela o Papinim trima centralnim enciklikama. 


U izdavačkoj kući Sarto možete (na njemačkom jeziku) naručiti: "Johannes Paul II. - Sein theologischer Weg zum Weltgebetstag der Religionen in Assisi" 




Ivan 3,18: „Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.“


Kako je moguće proglasiti svetim ovoga Papu?



Preuzeto sa stranice njemačkog Distrikta FSSPX-a: www.pius.info

Arhiva bloga

Časopis: