Jedini
razlog koji može ovlastiti, opravdati katolika da se odupre crkvenim
vlastima jest vjera.
Osobito
s obzirom na liturgiju samo vjera može motivirati odbacivanje novog
obreda
Mise i temeljni razlog zbog kojeg svaki svećenik i vjernik ne može
prihvatiti Novus ordo jest upravo stoga što „predstavlja kako u
cjelini, tako i u pojedinostima, zapanjujuće udaljavanje od
katoličke teologije.“ [1]
Takvo
udaljavanje od katoličke teologije posljedica je približavanja,
željenog i odobrenog, protestantskom nauku i bogoslužju kako je
izjavio sam Pavao VI. koji je uveo novi obred: „Nastojanje
koje se traži od odijeljene braće da se ujedine, mora odgovarati
nastojanje,
isto tako mučno za nas, da se Rimska Crkva očisti u svojim obredima
kako bi postala željenom i da bi se u njoj moglo obitavati“ [2].
I
zbilja, kako se dočulo, Pavao VI. je zamolio šest protestantskih
pastora da sudjeluju u povjerenstvu koje je bilo zaduženo ostvariti
novu Misu. Jedan od njih, Max Thurian, iz zajednice u Taizéu,
prigodom objavljivanja novoga misala, moći će izjaviti: „U ovoj
obnovljenoj Misi nema ništa što zbilja može smetati evangeličkim
pastorima“ [3].
P.
Bugnini nikada nije skrivao svoje ekumenske nakane. Na stupcima
dnevnika Osservatore Romano izjavio je da je liturgijska reforma
prožeta „željom da ukloni svaki kamen koji može predstavljati
samo sjenu rizika spoticaja ili neugodnosti za odijeljenu braću“
[4]. Zbog toga je priznao s obzirom na novu Misu da je posrijedi „u
nekim točkama prava nova tvorevina budući da je liturgija koju je
dao Drugi vatikanski sabor posve različita
od liturgije koju je Katolička Crkva dosada imala“[5].
Mnogi
poznati predstavnici protestantskog svijeta – koji su, naravno,
uvijek odbacivali tradicionalnu Misu, tvrdili su da nema nikakve
poteškoće u uporabi novog obreda
za slavljene protestantske večere. Osim već spomenutog Maxa
Thuriana mogu se spomenuti, među ostalima, G. Siegwalt (u Le Monde-u
od 22. studenog 1970.); ili Jordahn (predavanje od
15. lipnja 1975. u opatiji Maria Laach); i naposljetku, Službena
izjava „Vrhovnog konzistorija Crkve augsburške konfesije Alsacea i
Lorraine“, 8.prosinca 1973. [6]
Novoj
liturgiji odgovara nova vjera za prisan odnos koji postoji između
lex
orandi i
lex credendi
[7], a nova arhitektura pokoncilskih crkava, koju je nadahnula i
željela ova promjena, to eklatantno pokazuje. Zbog toga je nova Misa
opasna za vjeru i navodi vjernike, koji joj pribivaju, na vanjsko
ispovijedanje suprotno vjeri.
Naša
vjernost tradicionalnom obredu, dakle, nije motivirana nostalgičnom
privrženošću latinskomu, tamjanu i čipki, čak ni nekom ritualu,
nego poglavito dužnošću čuvanja vjere i pomaganja vjernicima da
čine isto tako.
Zbog
toga nikada nećemo prihvatiti novi reformirani obred, koji je tako
blizu Lutherovoj „misi“ i zbog toga ohrabrujemo vjernike da
podnose sve žrtve kako bi nazočili Misi svih vremena i bježali od
novih celebracija, ohrabrujući svećenike da celebriraju samo po
tradicionalnom obredu.
don
Pierpaolo Petrucci
____________________________________
[1]
A. Ottaviani-A.Bacci: „Breve esame critico“
[2]
Citirano u J. Guitton, Paolo VI segreto, San Paolo, Milano 1985.
(četvrto izdanje 2002.), str. 59.
[3]
M. Thurian, u La Croix od 30. svibnja 1969.
[4]
Usp. La Documentation catholique, broj 1445 (1965.) col. 604. U ovome
okviru čini se posve vjerojatnom, premda to nije dokazivo s
posvemašnjom sigurnošću, informacija da je mons. Bugnini (postao
biskupom 1972.) pripadao masoneriji; zbilja, masonerija je
propovijedala jednakost svih religija, i dakle, za masone novi obred
Mise prikazuje se puno manje neugodnim, s ovoga stajališta, nego
tradicionalni obred.
Činjenice bi bile ove: 1975. mons. Bugnini je prijavljen kao mason
Pavlu VI.; klerik koji ga je optuživao, pružao je dokaze i prijetio
je da će iznijeti u javnost ovu stvar. Pavao VI. uhvatio se vrlo
ozbiljno te stvari: kako bi izbjegao sablazan, odmah je mons.
Bugninija razriješio njegove službe tajnika Kongregacije za
bogoštovlje i, u siječnju 1976., imenovao ga je pronuncijem u
Teheranu. Nakon toga se ime Annibale Bugnini pojavilo u popisima
prelata masona koje je tisak objavio (popisi koje je objavila
Panorama,
broj 538 od 10. kolovoza 1976., i potom u Osservatore
Politico
Mina Pecorellija 12. rujna 1978.). O ovome slučaju može se
konzultirati istraživanje doktora C.A. Agnoli-ja, La
massoneria alla conquista della Chiesa,
ed. Eiles, Rim 1996.
[5]
A Bugnini, Izjava za
tisak
(4. siječnja 1967.), u la Documentation catholique, broj 1491.
(1967.), col.824
[6]
Katolički katekizam o crkvenoj krizi, Mathias Gaudron, Le Sel 2007.
str.178.
[7]
Pravilo
molitve odgovara
pravilu
vjere.
