Christus Rex

Radost evanđelja - žalost vjernika (II.)

 


II.

Bonum ex integra causa, malum ex quocumque defectu, kaže klasična izreka: dobro proistječe iz punine; ako li je naprotiv bitni dio jedne stvari loš, tada je i cjelina loša. Dobra i ugodna stajališta u papinskoj Pobudnici ne mogu nas zavarati o čvrstoj volji da se Drugi vatikanski sabor ne ostvaruje samo po slovu, nego i po (ne-)duhu. Trilogija vjerska sloboda-kolegijalnost-ekumenizam, koja po riječima nadbiskupa Lefebvrea odgovara krilaticama francuske revolucije sloboda-jednakost-bratstvo, programski je razvijena.



1.       Ponajprije se, među ostalim, u broju 94 i 95 teško prekoravaju vjernici koji su povezani s Tradicijom te ih se čak optužuje zbog neo-pelagijanstva: „To je navodna doktrinarna i disciplinarna sigurnost koja daje povod za narcisoidnu i autoritarnu elitističku svijest, gdje se, umjesto da se druge evangelizira, njih analizira i vrednuje i, umjesto da se olakša pristup milosti, energije se troše u kontroliranju“ (...) „Ne postoji stvarno zanimanje ni za Isusa Krista, ni za ljude“ (...) „Kod jednih se utvrđuje očevidna briga za liturgiju, nauk i ugled Crkve, a da im stvarno uranjanje Evanđelja u narod Božji i konkretni zahtjevi povijesti prave brige. Odakle Papa to zna? Ne dokazuje li suprotnost upravo dinamika kršćana čvrsto ukorijenjenih u katoličkoj vjeri? O našem Bratstvu ćemo šutjeti: zar Franjevci Bezgrješne nisu bili rastuća mlada i misionarska redovnička zajednica koja je sada zbog brutalnog zahvata Vatikana teško narušena, ako ne i razorena? Pobudnica nastavlja: „Na ovaj se način život Crkve pretvara u muzejski izložak ili u vlasništvo nekolicine malobrojnih.“


Katoličke škole kao nadasve važno oruđe rekristijanizacije spominju se samo u jednoj jedinoj rečenici kao što je gore primijećeno. Upravo su nam ova žarišta nadasve važna za prenošenje evanđelja. Također je naša radost vidjeti svake godine kako u okviru našega djela nove katoličke škole otvaraju svoja vrata.


2.       Pobudnica boluje od svojevrsne udaljenosti od stvarnosti i predaje se iluziji da će istina sama po sebi nadvladati zabludu. Tome služi u br. 225 prispodoba o kukolju i pšenici: „Pokazuje se kako neprijatelj može zaposjesti područje kraljevstva Božjega i kako nanosi štetu kukoljem. Ali ga se pobjeđuje dobrotom pšenice što se vremenom očituje“. Ova je interpretacija u najmanju ruku iskrivljivanje Evanđelja a jamačno i krivotvorenje smisla prispodobe. Udaljenost od stvarnosti pokazuje se i u broju 44 gdje se svećenici opominju da od ispovjedaonice ne učine sobu za mučenje. Pa gdje se to još danas događa, ako je u tijeku crkvene povijesti gdjegdje zbilja i bilo takvih zloporaba? Zar nije bilo bolje dodati cijelo poglavlje o ispovijedi kao oslobođenju od grijeha i krivnje, o pomirenju s Bogom kao izvrsno stajalište nove evangelizacije i unutarnje obnove duša? Ova naivnost, koja je više nijekanje istočnog grijeha ili barem njegovih učinaka u dušama i u društvu, pokazuje se i u br. 84 gdje se navodi iluzorni govor pape Ivana XXIII. na otvaranje II. vatikanskog sabora: „Ali nama se čini da se moramo ograditi od tih zlogukih proroka koji vazda navješćuju propast kao da je na pomolu konac svijeta…Oni u suvremenim prilikama vide samo prijevaru i propast“. Nažalost, pokoncilsko je vrijeme „zlogukim prorocima“ dalo itekako za pravo.



3.      Potresno dira konstatacija u broju 129, da se ne bi smjelo misliti da „se naviještanje Evanđelja uvijek mora prenositi određenim čvrstim formulama ili točnim riječima koje izriču posve nepromjenjivi sadržaj“. Na fatalan način ona podsjeća na evoluciju dogme kako je modernisti zastupaju i kako ju je sv. Pijo X. izričito osudio u Antimodernističkoj zakletvi. Ovaj evolucionistički stav dolazi do izražaja i s obzirom na Crkvu i njezine strukture. Prvi dio br. 19 nosi naslov „Misionarsko preustrojstvo Crkve“ a u br. 26 Drugi se vatikanski sabor navodi kao krunski svjedok za otvaranje prema stalnoj reformi, za trajnu reformu, jer i „crkvene strukture mogu škoditi dinamici evangelizacije“.



4.      U br. 255 čitamo o vjerskoj slobodi kao o fundamentalnom ljudskom pravu. Papa citira ovdje svojeg prethodnika na Petrovoj stolici, Benedikta XVI., riječima „Ona (vjerska sloboda) uključuje slobodu izbora religije koju se drži istinitom te javno ispovijedanje vlastite vjere“. Ova izjava izravno je suprotstavljena tvrdnji broj 15 iz Syllabusa Pija IX., gdje je osuđena izjava po kojoj svaki čovjek ima slobodu „prihvatiti i ispovijedati religiju, za koju, vođen svjetlom razuma, bude smatrao da je istinita“. Drugi dio proturječi nauku papa od Francuske revolucije do Pija XII., uključujući i njega. Papa govori onda o zdravom pluralizmu. Je li takav moguće pomiriti sa spoznajom da je druga osoba jednog istinitog, trojedinog Boga došla u ovaj svijet da ga otkupi; da je on vrelom svih milosti i da je samo u njemu spasenje? Pobudnica osuđuje prozelitizam. Ovaj je pojam u današnje vrijeme postao veoma dvoznačnim. Ako se pod tim razumije vrbovanje za istinsku religiju nepoštenim sredstvima, onda to, dakako, treba odbaciti; ali kod većine naših modernih suvremenika na svako se pak misijsko djelovanje, svako uvjeravanje i argumentiranje u prilog istinite religije već gleda kao na prozelitizam.



5.       Puno kobnije na budućnost života Crkve će imati utjecaja daljnji razvoj kolegijalnosti koji Papa provodi. O tome bismo zapravo morali pročitati cijeli br. 32: „Budući da sam pozvan sām živjeti što od ostalih zahtijevam, moram misliti na novo usmjerenje papinstva“. Tada citira Ivana Pavla II. u enciklici Ut unum sint, gdje on moli za pomoć, „'kako bi se našao oblik vršenja primata koji se nipošto ne odriče bitnoga u svojem poslanju, ali se otvara novoj situaciji.' U ovome smislu malo smo uznapredovali“. Papa dakle želi ovdje odlučno ići dalje. Koju viziju slijedi? Kaže veoma jasno: „Ali ova želja [voditi kolegijalnost ka konkretnom ostvarenju] nije se posve ostvarila jer još nije dovoljno jasno formuliran statut biskupskih konferencija koji ih razumije subjektom s konkretnim područjima kompetencije, također i uključujući određenu autentičnu učiteljsku vlast“. Po našem skromnom mišljenju, biskupska konferencija nikada ne može biti subjektom autentične učiteljske vlasti jer nije božanska ustanova, nego čisto ljudska koja je usko povezana s organizacijskim dijelom. Papinstvo je božanska ustanova, a također i pojedini biskup, a prema tome i biskupi razasuti po krugu zemaljskome koji su s Petrom i pod njim subjektima redovitog učiteljstva, ali ne biskupska konferencija. Ako se dalje krene ovim kobnim putem, Crkva će se brzo raspasti u nacionalne Crkve. U broju 16 stoji: „Također ne vjerujem da se od papinskog Učiteljstva mora očekivati konačna i potpuna izjava o svim pitanjima koja se tiču Crkve i svijeta“. Naravno da Crkva ne može zauzeti stav prema svim pojedinim pitanjima; ali pape su tijekom crkvene povijesti uvijek navodili načela za djelovanje i držanje pojedinca kao i društva, djelovanje koje se ravna po vjeri, a to je ono što i danas smijemo i moramo očekivati od papinskog Učiteljstva. Krist je Petra poradi toga postavio da pase stado (Iv 21, 15 – 17).



6.       Pozabavimo se na koncu ekumenizmom, ekumenskim dijalogom i međureligijskim dijalogom.


U br. 246 govor je o načelu hijerarhije istina. Ovaj nadasve dvoznačan pojam već je upotrijebljen u Dekretu o ekumenizmu Unitatis Redintegratio, br. 11, Drugog vatikanskog sabora. Prema tome, htjelo se sve od katoličke istine, što bi odijeljenoj braći bilo kamenom spoticanja, staviti postrance. Nakon toga se umiješala Kongregacija za nauk vjere godine 1982. i izjavila da hijerarhija istina ne znači da je jedna istina manje važna od druge, nego da ima istinā iz koje proistječu druge pojedine istine. Za ovo pojašnjenje možemo biti samo zahvalni. Katolička vjera kao božanska krepost zahtijeva naime prihvaćanje cijele objave na temelju autoriteta Boga koji se objavljuje. Ovo pojašnjenje moglo bi k tome biti primjerom kako u budućnosti valja pojašnjavati dvosmislenosti II. vatikanskog sabora, ne uzimajući u obzir one točke koje su u tekstovima jednoznačno netočne. Na kraju ovoga br. 246 poziva se nas katolike da kod pravoslavnih učimo o značenju biskupske kolegijalnosti i o iskustvu sinodalnosti.


U broju 247 čitamo da savez židovskog naroda s Bogom nije nikada dokinut. Nije li pak Bog ovaj savez uspostavio za pripravu svojeg otkupiteljskog utjelovljenja u Kristu Isusu? Zar to nisu bili sjena i primjer koji su morali uzmaknuti pred stvarnošću, umbram fugat veritas? Zar novi i vječni Savez nije sklopljen u Kristovom žrtvovanju i smrti na Kalvariji koji zamjenjuje stari? Zar se hramski zastor kod događaja na Golgoti nije razderao od vrha do dna? Ako će se po riječima sv. Pavla u 11. poglavlju Poslanice Rimljanima na kraju vremenā veliki dio ili čak svi Židovi obratiti, te će biti samo priznajući Krista jedinim Otkupiteljem svih ljudi, svakog pojedinog čovjeka, i da ih on pripoji svojoj Crkvi koja se sastoji od obraćenih pogana i Židova. Ne postoji posebni put spasenja za Židove izvan Isusa Krista. Osim toga, Crkva je već davno preuzela vrijednosti starozavjetnog židovstva; sjetimo se poglavito molitve psalama i knjiga Staroga zavjeta. O bogatoj komplementarnosti s obzirom na židovstvo naših dana ne može pak biti govora (vidi br. 249).


Brojevi 250 – 253 posvećeni su islamu gdje se kaže da je ovaj međureligijski dijalog „nužni uvjet za mir u svijetu“. U br. 252 nasljedujući Lumen Gentium br. 16, II. Vatikanuma, tvrdi se da muslimani „drže Abrahamovu vjeru, oni se s nama klanjaju Bogu jedinomu (nobiscum adorant unicum Deum)“. A zar muslimani izričito ne odbacuju tajnu Presvetog Trojstva te nam zbog ove dogme predbacuju mnogoboštvo? Oni časte i Isusa i Mariju, kaže Papa riječima iz Nostra Aetate broj 3. Ali klanjaju li se Kristu također kao istobitnom Sinu Božjem? To se čini gotovo uzgrednim.


U sljedećoj točci papa dolazi do konkretnih zaključaka: „kršćani moraju s naklonošću i poštovanjem primiti islamske useljenike koji dolaze u naše zemlje“; kaže se također posve iluzorno „tako kako se mi nadamo i molimo da nas prime i poštuju u zemljama islamske tradicije“. Ovaj broj završava s krivom izjavom koja izaziva sablazan „S obzirom na nedjela nasilnog fundamentalizma, naklonost prema autentičnim pristalicama islama mora nas dovesti do izbjegavanja neprijateljskih generalizacija jer se istinski islam i prikladna interpretacija Kurana suprotstavljaju svakom nasilju.“ Je li Sveti Otac ikada čitao Kuran?


U br. 254 o nekršćanima se općenito govori da njihovi znakovi i obredi „mogu biti kanalima koje sam Duh stvara da nekršćane oslobodi od ateističkog imanentizma i od čisto individualnih religioznih iskustava“. Ne znači li to da Duh Sveti djeluje kroz sve nekršćanske religije, da su one prema tome putovi spasenja? Naravno da je vjera u jednog boga islama – apstraktno govoreći, uzvišenija od poganskog mnogoboštva; ali pedagoški i psihološki, puno je lakše obratiti poganina nego muslimana jer je on integriran u cjelovit religiozno - društveni sustav čije je napuštanje za njega opasno po život. Nekršćanske religije nipošto nisu neutralni putovi štovanja Boga, nego su odveć često prožete demonskim elementima koji priječe čovjeku da prodre k milosti Kristovoj, krsti se i tako spasi svoju dušu. Ništa nije toliko štetilo zaštiti i prenošenju vjere u posljednjih pedeset godina kao bezgranični ekumenizam koji nije ništa drugo nego „diktatura relativizma“ (kardinal Ratzinger). Ovo zlo dovelo je dobrim dijelom do gašenja razumijevanje i svijesti Crkve o sebi da je mistično Tijelo Kristovo, jedina Zaručnica zaklanog Jaganjca, jedini put k spasenju; upravo ovaj ekumenizam, koji je misionarsku Crkvu preobrazio u dijalogizirajuću ekumensku zajednicu među drugim religioznim zajednicama. Htjeti u okviru ovoga ekumenizma pozvati Crkvu na radost u evanđelju i preobraziti je u misionarsku, u sebi, dakako, sadrži tragikomičnosti: Kako ona treba misionarski razmišljati i biti djelatna ako ne vjeruje u svoj vlastiti identitet i poslanje?



Završetak


Papinska pobudnica
Evangelii Gaudium može sadržavati ispravna stajališta koja su raspršena kao sjemenke žita. U cjelini pak nije ništa drugo nego daljnji razvoj Drugog vatikanskog sabora u njegovim najneprihvatljivijim izjavama. Mi u njemu ne vidimo „putove za tijek Crkve u sljedećim godinama“ (br. 1), nego daljnji kobni korak k propasti Crkve, raspadu njezina nauka, rastakanju njezinih struktura, čak i gašenju njezina misionarskog duha koji se uvijek ponovno zaziva. Tako Evangelii Gaudium postaje Dolor fidelium, patnjom i žalosti vjernika.


Katolici povezani s Tradicijom Crkve dobro čine pridržavajući se gesla i programa vladavine svetog Pija X.: Instaurare omnia in Christo – obnoviti sve u Kristu. To mi vidimo kao jedini mogući put „za tijek Crkve u sljedećim godinama“. A u svojoj svagdašnjoj molitvi krunice utecimo se onoj koja je nadvladala sve hereze u cijelome svijetu.



(p. Franz Schmidberger, Zaitzkofen, 4. prosinca 2013.)

Arhiva bloga

Časopis: