II.
Bonum ex integra
causa, malum ex quocumque defectu,
kaže klasična izreka: dobro proistječe iz punine; ako li je
naprotiv bitni dio jedne stvari loš, tada je i cjelina loša. Dobra
i ugodna stajališta u papinskoj Pobudnici ne mogu nas zavarati o
čvrstoj volji da se Drugi vatikanski sabor ne ostvaruje samo po
slovu, nego i po (ne-)duhu. Trilogija vjerska
sloboda-kolegijalnost-ekumenizam,
koja po riječima nadbiskupa Lefebvrea odgovara krilaticama francuske
revolucije sloboda-jednakost-bratstvo,
programski je razvijena.
1. Ponajprije se, među ostalim, u broju 94 i 95 teško prekoravaju
vjernici koji su povezani s Tradicijom te ih se čak optužuje zbog
neo-pelagijanstva: „To
je navodna doktrinarna i disciplinarna sigurnost koja daje povod za
narcisoidnu i autoritarnu elitističku svijest, gdje se, umjesto da
se druge evangelizira, njih analizira i vrednuje i, umjesto da se
olakša pristup milosti, energije se troše u kontroliranju“
(...)
„Ne
postoji stvarno zanimanje ni za Isusa Krista, ni za ljude“ (...)
„Kod jednih se utvrđuje očevidna briga za liturgiju, nauk i ugled
Crkve, a da im stvarno uranjanje Evanđelja u narod Božji i
konkretni zahtjevi povijesti prave brige“.
Odakle
Papa to zna? Ne dokazuje li suprotnost upravo dinamika kršćana
čvrsto ukorijenjenih u katoličkoj vjeri? O našem Bratstvu ćemo
šutjeti: zar Franjevci Bezgrješne nisu bili rastuća mlada i
misionarska redovnička zajednica koja je sada zbog brutalnog zahvata
Vatikana teško narušena, ako ne i razorena? Pobudnica nastavlja:
„Na
ovaj se način život Crkve pretvara u muzejski izložak ili u
vlasništvo nekolicine malobrojnih.“
Katoličke škole kao nadasve važno oruđe rekristijanizacije spominju se samo u jednoj jedinoj rečenici kao što je gore primijećeno. Upravo su nam ova žarišta nadasve važna za prenošenje evanđelja. Također je naša radost vidjeti svake godine kako u okviru našega djela nove katoličke škole otvaraju svoja vrata.
2. Pobudnica boluje od svojevrsne udaljenosti od stvarnosti i predaje se
iluziji da će istina sama po sebi nadvladati zabludu. Tome služi u
br. 225 prispodoba o kukolju i pšenici: „Pokazuje
se kako neprijatelj može zaposjesti područje kraljevstva Božjega i
kako nanosi štetu kukoljem. Ali ga se pobjeđuje dobrotom pšenice
što se vremenom očituje“.
Ova je interpretacija u najmanju ruku iskrivljivanje Evanđelja a
jamačno i krivotvorenje smisla prispodobe. Udaljenost od stvarnosti
pokazuje se i u broju 44 gdje se svećenici opominju da od
ispovjedaonice ne učine sobu za mučenje. Pa gdje se to još danas
događa, ako je u tijeku crkvene povijesti gdjegdje zbilja i bilo
takvih zloporaba? Zar nije bilo bolje dodati cijelo poglavlje o
ispovijedi kao oslobođenju od grijeha i krivnje, o pomirenju s Bogom
kao izvrsno stajalište nove evangelizacije i unutarnje obnove duša?
Ova naivnost, koja je više nijekanje istočnog grijeha ili barem
njegovih učinaka u dušama i u društvu, pokazuje se i u br. 84 gdje
se navodi iluzorni govor pape Ivana XXIII. na otvaranje II.
vatikanskog sabora: „Ali
nama se čini da se moramo ograditi od tih zlogukih proroka koji
vazda navješćuju propast kao da je na pomolu konac svijeta…Oni
u suvremenim prilikama vide samo prijevaru i propast“.
Nažalost, pokoncilsko je vrijeme „zlogukim prorocima“ dalo
itekako za pravo.
3.
Potresno dira konstatacija u broju 129, da se ne bi smjelo misliti da
„se
naviještanje Evanđelja uvijek mora prenositi određenim čvrstim
formulama ili točnim riječima koje izriču posve nepromjenjivi
sadržaj“.
Na fatalan način ona podsjeća na evoluciju dogme kako je modernisti
zastupaju i kako ju je sv. Pijo X. izričito osudio u
Antimodernističkoj zakletvi. Ovaj evolucionistički stav dolazi do
izražaja i s obzirom na Crkvu i njezine strukture. Prvi dio br. 19
nosi naslov „Misionarsko
preustrojstvo Crkve“
a u br. 26 Drugi se vatikanski sabor navodi kao krunski svjedok za
otvaranje prema stalnoj reformi, za trajnu reformu, jer i „crkvene
strukture mogu škoditi dinamici evangelizacije“.
4. U
br. 255 čitamo o vjerskoj
slobodi
kao o fundamentalnom ljudskom pravu. Papa citira ovdje svojeg
prethodnika na Petrovoj stolici, Benedikta XVI., riječima „Ona
(vjerska sloboda) uključuje
slobodu izbora religije koju se drži istinitom te javno
ispovijedanje vlastite vjere“.
Ova izjava izravno je suprotstavljena tvrdnji broj 15 iz Syllabusa
Pija IX., gdje je osuđena izjava po kojoj svaki čovjek ima slobodu
„prihvatiti
i ispovijedati religiju, za koju, vođen svjetlom razuma, bude
smatrao da je istinita“.
Drugi dio proturječi nauku papa od Francuske revolucije do Pija
XII., uključujući i njega. Papa govori onda o zdravom pluralizmu.
Je li takav moguće pomiriti sa spoznajom da je druga osoba jednog
istinitog, trojedinog Boga došla u ovaj svijet da ga otkupi; da je
on vrelom svih milosti i da je samo u njemu spasenje? Pobudnica
osuđuje prozelitizam. Ovaj je pojam u današnje vrijeme postao veoma
dvoznačnim. Ako se pod tim razumije vrbovanje za istinsku religiju
nepoštenim sredstvima, onda to, dakako, treba odbaciti; ali kod
većine naših modernih suvremenika na svako se pak misijsko
djelovanje, svako uvjeravanje i argumentiranje u prilog istinite
religije već gleda kao na prozelitizam.
5.
Puno kobnije na budućnost života Crkve će imati utjecaja daljnji
razvoj kolegijalnosti
koji
Papa provodi. O tome bismo zapravo morali pročitati cijeli br. 32:
„Budući
da sam pozvan sām živjeti što od ostalih zahtijevam, moram misliti
na novo usmjerenje papinstva“.
Tada citira Ivana Pavla II. u enciklici Ut
unum sint,
gdje on moli za pomoć, „'kako bi se našao oblik vršenja primata
koji se nipošto ne odriče bitnoga u svojem poslanju, ali se otvara
novoj situaciji.' U
ovome smislu malo smo uznapredovali“.
Papa dakle želi ovdje odlučno ići dalje. Koju viziju slijedi? Kaže
veoma jasno: „Ali
ova želja [voditi
kolegijalnost ka konkretnom ostvarenju]
nije se posve ostvarila jer još nije dovoljno jasno formuliran
statut biskupskih konferencija koji ih razumije subjektom s
konkretnim područjima kompetencije, također i uključujući
određenu autentičnu učiteljsku vlast“.
Po našem skromnom mišljenju, biskupska konferencija nikada ne može
biti subjektom autentične učiteljske vlasti jer nije božanska
ustanova, nego čisto ljudska koja je usko povezana s organizacijskim
dijelom. Papinstvo je božanska ustanova, a također i pojedini
biskup, a prema tome i biskupi razasuti po krugu zemaljskome koji su
s Petrom i pod njim subjektima redovitog učiteljstva, ali ne
biskupska konferencija. Ako se dalje krene ovim kobnim putem, Crkva
će se brzo raspasti u nacionalne Crkve. U broju 16 stoji: „Također
ne vjerujem da se od papinskog Učiteljstva mora očekivati konačna
i potpuna izjava o svim pitanjima koja se tiču Crkve i svijeta“.
Naravno da Crkva ne može zauzeti stav prema svim pojedinim
pitanjima; ali pape su tijekom crkvene povijesti uvijek navodili
načela za djelovanje i držanje pojedinca kao i društva, djelovanje
koje se ravna po vjeri, a to je ono što i danas smijemo i moramo
očekivati od papinskog Učiteljstva. Krist je Petra poradi toga
postavio da pase stado (Iv 21, 15 – 17).
6.
Pozabavimo se na koncu ekumenizmom,
ekumenskim dijalogom i međureligijskim dijalogom.
U br. 246 govor je o
načelu hijerarhije istina. Ovaj nadasve dvoznačan pojam već je
upotrijebljen u Dekretu o ekumenizmu Unitatis
Redintegratio,
br. 11, Drugog vatikanskog sabora. Prema tome, htjelo se sve od
katoličke istine, što bi odijeljenoj braći bilo kamenom
spoticanja, staviti postrance. Nakon toga se umiješala Kongregacija
za nauk vjere godine 1982. i izjavila da hijerarhija istina ne znači
da je jedna istina manje važna od druge, nego da ima istinā iz koje
proistječu druge pojedine
istine. Za ovo pojašnjenje možemo biti samo zahvalni. Katolička
vjera kao božanska krepost zahtijeva naime prihvaćanje cijele
objave na temelju autoriteta Boga koji se objavljuje. Ovo pojašnjenje
moglo bi k tome biti primjerom kako u budućnosti valja pojašnjavati
dvosmislenosti II. vatikanskog sabora, ne uzimajući u obzir one
točke koje su u tekstovima jednoznačno netočne. Na kraju ovoga br.
246 poziva se nas katolike da kod pravoslavnih učimo o značenju
biskupske kolegijalnosti i o iskustvu sinodalnosti.
U broju 247 čitamo
da savez židovskog naroda s Bogom nije nikada dokinut. Nije li pak
Bog ovaj savez uspostavio za pripravu svojeg otkupiteljskog
utjelovljenja u Kristu Isusu? Zar to nisu bili sjena i primjer koji
su morali uzmaknuti pred stvarnošću, umbram
fugat veritas?
Zar novi i vječni Savez nije sklopljen u Kristovom žrtvovanju i
smrti na Kalvariji koji zamjenjuje stari? Zar se hramski zastor kod
događaja na Golgoti nije razderao od vrha do dna? Ako će se po
riječima sv. Pavla u 11. poglavlju Poslanice Rimljanima na kraju
vremenā veliki dio ili čak svi Židovi obratiti, te će biti samo
priznajući Krista jedinim Otkupiteljem svih ljudi, svakog pojedinog
čovjeka, i da ih on pripoji svojoj Crkvi koja se sastoji od
obraćenih pogana i Židova. Ne postoji posebni put spasenja za
Židove izvan Isusa Krista. Osim toga, Crkva je već davno preuzela
vrijednosti starozavjetnog židovstva; sjetimo se poglavito molitve
psalama i knjiga Staroga zavjeta. O bogatoj komplementarnosti s
obzirom na židovstvo naših dana ne može pak biti govora (vidi br.
249).
Brojevi 250 – 253
posvećeni su islamu gdje se kaže da je ovaj međureligijski dijalog
„nužni
uvjet za mir u svijetu“.
U br. 252 nasljedujući Lumen
Gentium
br. 16, II. Vatikanuma, tvrdi se da muslimani „drže
Abrahamovu vjeru, oni se s nama klanjaju Bogu jedinomu (nobiscum
adorant unicum Deum)“.
A zar muslimani izričito ne odbacuju tajnu Presvetog Trojstva te nam
zbog ove dogme predbacuju mnogoboštvo? Oni časte i Isusa i Mariju,
kaže Papa riječima iz Nostra
Aetate
broj 3. Ali klanjaju li se Kristu također kao istobitnom Sinu
Božjem? To se čini gotovo uzgrednim.
U sljedećoj točci
papa dolazi do konkretnih zaključaka: „kršćani
moraju s naklonošću i poštovanjem primiti islamske useljenike koji
dolaze u naše zemlje“;
kaže se također posve iluzorno „tako
kako se mi nadamo i molimo da nas prime i poštuju u zemljama
islamske tradicije“.
Ovaj broj završava s krivom izjavom koja izaziva sablazan „S
obzirom na nedjela nasilnog fundamentalizma, naklonost prema
autentičnim pristalicama islama mora nas dovesti do izbjegavanja
neprijateljskih generalizacija jer se istinski islam i prikladna
interpretacija Kurana suprotstavljaju svakom nasilju.“
Je li Sveti Otac ikada čitao Kuran?
U br. 254 o
nekršćanima se općenito govori da njihovi znakovi i obredi „mogu
biti kanalima koje sam Duh stvara da nekršćane oslobodi od
ateističkog imanentizma i od čisto individualnih religioznih
iskustava“.
Ne znači li to da Duh Sveti djeluje kroz sve nekršćanske religije,
da su one prema tome putovi spasenja? Naravno da je vjera u jednog
boga islama – apstraktno govoreći, uzvišenija od poganskog
mnogoboštva; ali pedagoški i psihološki, puno je lakše obratiti
poganina nego muslimana jer je on integriran u cjelovit religiozno -
društveni sustav čije je napuštanje za njega opasno po život.
Nekršćanske religije nipošto nisu neutralni putovi štovanja Boga,
nego su odveć često prožete demonskim elementima koji priječe
čovjeku da prodre k milosti Kristovoj, krsti se i tako spasi svoju
dušu. Ništa nije toliko štetilo zaštiti i prenošenju vjere u
posljednjih pedeset godina kao bezgranični ekumenizam koji nije
ništa drugo nego „diktatura
relativizma“
(kardinal Ratzinger). Ovo zlo dovelo je dobrim dijelom do gašenja
razumijevanje i svijesti Crkve o sebi da je mistično Tijelo
Kristovo, jedina Zaručnica zaklanog Jaganjca, jedini put k spasenju;
upravo ovaj ekumenizam, koji je misionarsku Crkvu preobrazio u
dijalogizirajuću ekumensku zajednicu među drugim religioznim
zajednicama. Htjeti u okviru ovoga ekumenizma pozvati Crkvu na radost
u evanđelju i preobraziti je u misionarsku, u sebi, dakako, sadrži
tragikomičnosti: Kako ona treba misionarski razmišljati i biti
djelatna ako ne vjeruje u svoj vlastiti identitet i poslanje?
Završetak
Papinska pobudnica Evangelii Gaudium može sadržavati ispravna stajališta koja su raspršena kao sjemenke žita. U cjelini pak nije ništa drugo nego daljnji razvoj Drugog vatikanskog sabora u njegovim najneprihvatljivijim izjavama. Mi u njemu ne vidimo „putove za tijek Crkve u sljedećim godinama“ (br. 1), nego daljnji kobni korak k propasti Crkve, raspadu njezina nauka, rastakanju njezinih struktura, čak i gašenju njezina misionarskog duha koji se uvijek ponovno zaziva. Tako Evangelii Gaudium postaje Dolor fidelium, patnjom i žalosti vjernika.
Katolici povezani s
Tradicijom Crkve dobro čine pridržavajući se gesla i programa
vladavine svetog Pija X.: Instaurare
omnia in Christo
– obnoviti sve u Kristu. To mi vidimo kao jedini mogući put „za
tijek Crkve u sljedećim godinama“. A u svojoj svagdašnjoj molitvi
krunice utecimo se onoj koja je nadvladala sve hereze u cijelome
svijetu.
(p. Franz
Schmidberger, Zaitzkofen, 4. prosinca 2013.)
