srijeda, 15. siječnja 2014.

Svećeniče, gdje je tvoja Misa? (I.)


Započinjemo serijal čiji je naslov nadahnut istoimenom knjigom (Priest, where is thy Mass? - Mass, where is thy Priest?), koja sadrži svjedočanstva svećenika, o tome zašto su smatrali obveznima u savjesti napustiti novu Misu i prijeći - ili vratiti se, služenju isključivo tradicionalne latinske Mise. Prvi od intervjua uzet je iz spomenutog naslova.

p. Graham Walters: U bogosloviju sam otišao 1955. i studirao kod lazarista u Houstonu u bogosloviji  Sv. Marije. Zaređen sam 1963., baš prije nego što su počele stizati promjene. Bio sam iz mjesne biskupije, bila je to zapravo sufraganska biskupija. Bila je to biskupija Tulsa – Oklahoma City. Slani smo u različite bogoslovije jer ovdje nismo imali svoju bogosloviju. Prošao sam formaciju potpuno i isključivo na tradicionalnoj Misi. Nijedna od promjena nije se čak ni očekivala kad sam zaređen. Sve to došlo mi je kao krajnji i potpuni šok. Kad sam bio na svojoj prvoj službi u Tulsi, u crkvi sv. Franje Ksaverskog, prva od svih tih promjena pojavila se u okretanju oltara. Onda smo imali ono što zovem „stol za piknik na kotačima“, a svećenik, koji je bio vrlo poslušan bostonski Irac, katolik, doživio je da je za svime na kraju požalio. No u ono vrijeme, znate, činili smo ono što nam je bilo rečeno. Biskup je to želio i mi smo mislili da je to ono što trebamo činiti, pa smo to i činili. S moje strane, činio sam to uz mnogo negodovanja. Bio sam vrlo uznemiren.

Dakle čak ni dok ste bili đakon, nisu vas pripremali ni na što od toga?

p. Walters: Ni najmanje. Osoblje sjemeništa bilo je vrlo stara škola, tako reći. Možda je bilo nekih modernih pogleda koje je zastupao profesor Sv. Pisma, ali jedini zloslutni znakovi koje sam ikad primijetio u sjemeništu bili su povremeni posjeti svećenika iz biskupije. Oni su sadili svoje male ideje i svoje male sjemenke. I, naravno, mnogi od mojih kolega bili su vrlo oduševljeni za to. No ja sam bio obraćenik i nikako mi se to nije sviđalo.

Koja je bila definicija svećeništva koja vam je bila dana u sjemeništu?

Svećenik je posrednik, onaj koji ovdje na zemlji u osobi Krista prinosi u Kristovo ime (u ime Crkve) žrtvu Kalvarije. On je alter Christus. Ovo je vrlo eksplicitno u tradicionalnoj misi. Ovdje je vidljivi celebrant, ali onaj koji doista celebrira je Isus Krist. Mi smo tek instrumenti koje on koristi kako bi proširio svoje prisustvo u vremenu i prostoru nakon što je uzišao na Nebo.

Kako su vas prisilili da prihvatite promjene?

Bio je tu velik nedostatak suradnje s moje strane, cijelo vrijeme. U stvari, negdje 1972., lokalni nadbiskup Oklahoma Cityija, vrlo mladi John Raphael Quinn, koji će kasnije postati nadbiskup San Francisca, a zatim odstupiti da bi postao profesor na Oxfordu, rekao mi je da će se nešto jednostavno morati poduzeti sa mnom jer moja teologija nije aktualna. Srećom, bio sam dovoljno priseban da mu zahvalim! Imao je vrlo velike obrve i nikada neću zaboraviti njegovu reakciju. Na neki način su se podigle, a njegove oči (imao je vrlo intenzivan pogled, vrlo zrnate oči) pogledale su ravno kroz mene. Pomislio sam, „Ovo nije Crkva koju sam prihvatio kao istinitu, i neću poći za ovim što je, za mene, nova religija“. Nisam mu to tada rekao, no to je bio temelj moje pozicije i moga razmišljanja.

Koji je bio alarmni signal koji vas je naveo na zaključak da je riječ o novoj religiji?

Pa, bilo je mnogo alarmnih signala! Ranije sam vam spomenuo da sam odgojen, ne baš revno, u „Kršćanskoj crkvi“, nakon čega sam vlastitom odlukom prešao u Episkopalnu crkvu, koja je bila crkva mojih djedova po majci. Odlučio sam krenuti u Episkopalnu crkvu jer je ondje postojalo nešto što me privlačilo, ljepota, ritual. Postojala je formalnost; postojalo je nešto što drugdje nije postojalo, a što mi se sviđalo. A tada sam, naravno, počeo više čitati, jer bio sam znatiželjan, i gledao sam u enciklopedijama i povijestima, posvuda, i svugdje sam nalazio alarmne signale, osim u Katoličkoj Crkvi. To je bila jedina Crkva koja je imala stvarni kontinuitet. Ne samo da je postojala stoljećima prije bilo koje druge, nego nije bilo nikakvog prekida u povijesti ove Crkve. I pomislio sam, „Pa, njoj želim pripadati“.

Nakon moga obraćenja, alarmni signal protiv Nove mise bio je taj novi način razmišljanja, taj indiferentizam, to razvodnjavanje i trivijaliziranje. Sve je postajalo sve trivijalnije i trivijalnije od trenutka kad se pojavila Nova misa. Možda je nova liturgija, novi red, karizma za trivijalnost.

Dolazio mi je, konkretno, jedan svećenik, jedva godinu dana izvan sjemeništa. Studirao je u Rimu pet godina. Jednostavno je dolazio na razgovor i da bi mi plakao na ramenu u vezi situacije. Jedan od izraza koje je upotrebljavao bio je da je sve postalo trivijalizirano. Smatrao je priličnim izazovom pokušati išta učiniti s tim ljudima. I opet, bili su tako unazađeni i trivijalizirani na svaki način. Dolazili su u crkvu odjeveni u kratke majice, traperice, odrezane hlače i sandale, s japankama i kapicama (okrenutima naopako) na glavama – možete vidjeti što god zamislite. Ne znaju bolje jer nisu poučeni boljem. A svećenici, klerici, nisu ih poučili ničemu, jer su i sami trivijalizirani.

To je potpuno suprotno svemu čemu sam se nadao prihvatiti kad sam postao katolik. Ono što je započelo kao moja najveća ljubav, najveća radost, postalo je moje najveće razočaranje. Katolička Crkva kao organizacija, kao institucija, odnosno materijalni i ljudski dio onoga što je ona postala uz sve promjene, postali su najveće razočaranje moga života. Morao sam nešto učiniti sa svojim životom, osobno, da ne bih doživio istu sudbinu kao praktički svi od mojih kolega iz razreda, koji su napustili svećeništvo nakon što su zaređeni tijekom kasnih šezdesetih. Neki su ostali tek godinu dana, neki čak i manje.

Koliko god bile loše te preliminarne promjene, što se dogodilo 1969. kad je izišla nova misa? Je li to kap koja je prelila čašu?

P. W.: Nije, bilo je to samo produbljenje duhovne krize mom životu. Samo je dodala ulje na vatru. Postajao sam gori od mlakog – bio sam ravnodušan, kiseo. Zapravo 1969. je bila godina kad sam prvi put postao župnik. A bio sam postavljen daleko u jugozapadnoj Oklahomu, u udaljenom području. Bila je to lijepa župa, barem na fizičkom planu. Ali bio sam vrlo usamljen i vrlo opterećen tom novom crkvom. Bio sam vrlo neposlušan na mnogo načina glede onoga što se događalo, a nadbiskup, kojega sam prethodno spomenuo, bio je vrlo odlučan da me preodgoji.

Neprestano sam dobivao pozive od Helen, nadbiskupove tajnice; „Nadbiskup želi da dođete na ručak“. Pa, imali su se o čemu drugom brinuti umjesto ručka! Bilo je motivacijskih razgovora i što sve ne. Nastupao je autoritativno u pokušaju da me ispravi. Dakle, morao bih ući u auto, voziti devedeset milja da bih došao na ručak i bio mentalno maltretiran i da bi mi bilo rečeno da moje svećeništvo ide nizbrdo, a u župi sam bio prepušten sam sebi. Činio sam nešto s tim lijepim mjestom (ljudi su bili vrlo, vrlo velikodušni, spremni pomoći i pružiti podršku). Crkva je bila moderna, ali nabavio sam lijepe stvari za nju. Obnovio sam oltar Presvetog Sakramenta i objesio neke lijepe tapiserije. Nabavio sam novi tabernakul i lijepu svjetiljku za svetište kako bi se Presveti Sakrament istaknuo u središte, ali ništa od toga nije se sviđalo preuzvišenom. Došao bih tamo, a da nikad nisam čuo ni riječ ohrabrenja u bilo čemu, jer nisam bio dio tog novog poretka.

Jesu li vas slali na seminare za reedukaciju?

Pokušali su.

I odbili ste?

Otišao bih, dok ne bi postali toliko naporni da bi ih napustio.

I nije bilo nikakvih posljedica nakon što biste otišli?

Pa, siguran sam da je bilo posljedica, jer sam bio premješten nakon samo četiri godine. Obično, svećenik bi ostajao u župi sedam ili osam godina. Nadbiskup mi je rekao da me je želio premjestiti u malo mjesto u žitnim poljima Bisona u Oklahomi, gdje nije bilo radnog dohotka, ili što već. Taj put sam odnio pobjedu i nisam bio premješten, ali sljedeće godine nije bilo rasprave. Imenovao me bolničkim kapelanom (i za Baptistički medicinski centar i bolnicu Deaconess u Oklahoma Citiju) i dao mi dvije službe koje više ne postoje. Dakle, to sam radio pet godina prije konačnog napuštanja nadbiskupije.

Zašto ne bismo malo porazgovarali o tome? Kako ste odlučili napustiti Novu misu i njezinu novu religiju?

Pa, davno je to bilo. Naravno, u sjemeništu su me pripremali služiti Tradicionalnu misu. I služio sam je nakon ređenja gotovo godinu dana prije nego što su se počele uvlačiti promjene. U prvoj župi u Tulsi imali smo tri svećenika: šest misa svake nedjelje, jedna od kojih je bila svečana velika misa! Dok sam slijedio postupne promjene, našao sam se u situaciji da mi je nešto nedostajalo.

Mnogo je ljudi dolazilo na moju misu, i to je vjerojatno jedan od razloga zašto su me se htjeli brzo riješiti, jer je jedva bilo stajaćih mjesta kad se pročulo da p. Walters još služi tradicionalni tip mise. Obavljao sam blagoslov i ostale funkcije, znate, na normalan način, i ljudi su dolazili. I dodatno, propovijedao sam i pokušavao im dati nešto bitno dok sam propovijedao. I crkva je bila puna.
Konačno, kad sam bio u Altusu ranih sedamdesetih, shvatio sam što mi je nedostajalo. Ondje je bila mala grupa uglavnom starijih ljudi, stupova te župe, koji su uvijek bili spremni pomoći i dati što god je bilo potrebno. Rekao sam im: „Znate, volio bih služiti latinsku misu“. „Oh, velečasni, vi biste to učinili?“, odgovorili su. Rekao sam „Da, učinimo to!“ Tako smo namjestili maleni oltar u sobi pored župne crkve. Dobio sam sve potrebne predmete, oltarne pločice, svijećnjake, i sve ostalo, i počeo ondje služiti Tradicionalnu misu. Rekao sam: „Morate ovo držati u tajnosti“, no oni su ionako bili jedini koji su dolazili na dnevnu misu.

Stvari su se, međutim, drastično promijenile kad sam postavljen za bolničkog kapelana. Ovo pokazuje kako se moj vlastiti duhovni život spiralno srozavao. Bio sam na dužnosti dvadeset i četiri sata dnevno i nitko od drugih svećenika nije mi ponudio pomoć; nitko mi nije bio voljan pomoći. Jedva da sam ikada dobivao odmor. Čak sam nosio i beeper (zato i ne volim te mobitele koji vise na svakom boku, jer sam mrzio te beepere još ranih sedamdesetih). Živio sam u „pastoralnom centru“ koji je bio pet milja udaljen od bolnice. Išao sam u te bolnice po dvaput svake noći: smrti, prometne nesreće, svašta. Išao sam u mrtvačnicu gledati raskidana tijela i onda se vraćao i pokušavao spavati. Taj posao sam radio pet godina i služio Novu misu u najgroznijoj kapeli koja je bila postavljena za umirovljene svećenike. Nitko mi nije dolazio na misu. Moram reći da sam jednostavno prestao služiti tu misu.

Ne biste koncelebrirali s ostalima?

Ne, uvijek sam se gnušao koncelebracije. Hrpa šeprtlji. Tako izvještačeno, tako nemarno. Svi stoje kao da su spremni za grupnu fotografiju. Tako glupo! Ne znaju čak ni kamo bi s rukama. Najgluplja konglomeracija koju sam vidio u životu. Ne, nikada nisam koncelebrirao. I naravno, to me još više izoliralo.

Je li služenje Nove mise dovelo vaše svećenstvo do te točke?

Nova misa me gotovo dovela do gubitka vjere. To nije bila moja karizma. Možda je to karizma za neke od njih, ne znam jer ne znam kakvu vjeru oni imaju, ali mislim da to nije istinita katolička vjera. Nova misa bila je zapreka mojoj vjeri, i to je razlog zašto sam ju morao napustiti. Slijepo sam izišao u hladnoću i mrak, ali znao sam da moram sačuvati vjeru. Morao sam moliti Boga da me vodi i on me poveo i pokazao mi put. Nije bilo lako, ali on je bio sa mnom na svakom koraku puta koji sam prošao tijekom posljednje dvadeset i dvije godine. (Sedamnaest godina bio sam u nadbiskupiji). Na svakom koraku puta u ovom apostolatu, bio sam blagoslovljen. Imao sam mir i spokoj i odnos s Bogom koje nisam imao dok sam služio Novu misu. Imao sam tišinu i vrijeme potrebne da Bog govori mom srcu. Ali dok sam bio u onoj drugoj situaciji, nisam imao šanse.

Dakle, stara misa štiti svećenikovu vjeru i pomaže mu živjeti kao istinski svećenik?

U mom slučaju svakako je bilo tako! Da sam ostao, bio bih propao baš poput mojih razrednih kolega. Prije nekoliko godina otišao sam posjetiti trenutnog nadbiskupa i odnio sam mu sliku s mog ređenja, koje on nikada nije vidio, naravno, jer to je bilo 1963. Bilo nas je deset ili dvanaest, neki od njih iz drugih sjemeništa, i pokazao sam mu neke od svećenika. Nikada nije čuo za njih. Rekao sam mu da su bili moji kolege iz razreda, zaređeni su kad i ja. A ja sam jedini koji je ostao u svećeništvu. Dvojica od njih studirali su u Rimu. Jedan je studirao u Innsbrucku. Jedan u Louvianu. Hvala Bogu da nisam otišao u Rim! Gotovo sam bio otišao onamo. Moj župnik mi je ponudio da me pošalje u Rim ako bih želio ići, ali rekao sam, „Ja sam jedino dijete, a majka i otac mi nisu dobro. Ne vjerujem da mogu otići onamo i ostati četiri godine“. Tako i nisam, i možda je dobro da nisam.

Te godine bile su frustrirajuće. Čak sam prestao ići na duhovne vježbe nakon što sam otišao na jedne u benediktinskom samostanu u Shawneu i izišao u dva ujutro jer su moja braća svećenici bili pijani. Naravno, nadbiskup me nazvao i pitao zašto sam napustio vježbe? Rekao sam „Vi ste bili u svom biskupskom apartmanu, ali ja sam bio u spavaonici i nisam mogao spavati zbog sveg pijančevanja koje se ondje odvijalo. Neću se vratiti!“ I sad imaju sve te moralne probleme i što sve ne među svećenicima u biskupiji. Sve dolazi na naplatu!

Biste li rekli da su trenutni skandali rezultat trideset godina nove mise?

To je formalni slom. Kad sam bio u sjemeništu, nikada nije bilo naznaka tako nečega. Pročitao sam nedavno knjigu Zbogom, dobri ljudi (Goodbye, Good Men). Bio sam izvan svega toga od 1980., kroz dvadeset i dvije, gotovo dvadeset i tri godine, gotovo četvrt stoljeća. Bio sam daleko od novog poretka stvari, hvala Bogu! Znao sam puno toga, ali nikada nisam iskusio ili vidio išta slično tome. Jedan od svećenika koji dolaze ovamo na ispovijed bio je zaređen sedamdesetih i ispričao mi je stvari koje definitivno potvrđuju ono što je Michael Rose napisao. Čak je rekao da ga je napastovao prior samostana gdje je bio kao đakon.

Njihovo shvaćanje svećeništva potpuno je drukčije od vašeg. Što ti novi svećenici misle o sebi? Što oni smatraju da je svećenik? U što su vas pokušali uvjeriti da svećenik jest kad su vas pokušavali modernizirati?

Znate, sad je to potpuno humanistički pristup. Postoji samo svjetovni Bog. A koncept grijeha su srozali i izbacili kroz prozor. Nikakvo čudo da se ponašaju tako kako se ponašaju!

Dolazi li to novo shvaćanje svećeništva od Nove mise, ili Nova misa dolazi od tog novog shvaćanja svećeništva?

Na neki način, mislim da je nova religija već i prije postojala, a Nova misa ju samo implementira.

Možete li prokomentirati neke od pojedinosti Nove mise koje utjelovljuju tu novu religiju?

Izostavljena je ideja žrtve. „Ljubav Božja neka bude s vama!“ Cijelo gledište se promijenilo. Izostavili su pripravu, molitve u podnožju oltara. Svećenik izlazi i kaže „Dobro jutro“. Potpuna banalnost! To je poput karikature mise. A nemarnost pomaže da se potpuno zaboravi ideja žrtve. Prikazanje je potpuno nestalo. Toliko sam se trudio da ga poboljšam najbolje što mogu, ali nisam imao s čime raditi.

Je li moguće zaogrnuti novu misu latinskim i tamjanom tako da ju učinimo manje štetom za svećeništvo?

Ako nedostaje istinska ideja Kalvarijske žrtve, sva ta poboljšanja su samo umjetno uljepšavanje. Nova misa je ono brašno od kojega, kao što izreka kaže, ne možete napraviti pogaču!

Kakva je bila reakcija nadbiskupa kad ste otišli 1980? Bili ste suspendirani?

Nikada nisam bio formalno suspendiran. Napisao mi je vrlo rastegnuto pismo koje je očito bilo ravno s jezika. Napisano je potpuno izbezumljeno. Rekao je da sam ja zadnji kojega bi ikad, ikad mogao zamisliti da će učiniti tako nešto kao što sam ja učinio. Ali sve bi bilo u redu kad bih se vratio. Dakle stvar nikada nije otišla dalje od toga. Nisam nikada imao ikakvih problema s njim. Bilo mi je vrlo neugodno, vrlo teško napustiti svoje dvije malene župe. Ali znao sam da sam morao nešto učiniti, jer ako bih ostao, samo bih nastavio putovati slijepom ulicom. A to je bilo vrlo opasno za mene. Obećao sam biskupu koji me zaredio poštovanje i poslušnost, njemu i njegovim nasljednicima. Ali nikada nisam predvidio takav nered.

To je kao kad nešto kupujete, kupujete ono što je ugovoreno. Morate dobiti ono što ste platili. Pa, ja sam kupio nešto što se ispostavilo posve drukčijim, barem u praksi, od onoga za što sam zaređen.

Spomenuli ste da je kontinuitet Crkve jedan od glavnih razloga zašto ste se obratili?

Točno. Ni u tisuću godina ne bih se priključio toj novoj religiji. Priključio sam se Katoličkoj crkvi; nisam se priključio njihovoj Novoj Katoličkoj Crkvi ili što to već jest. I nikada ne bih. U njoj nije bilo ništa i nema ništa što bi me moglo privući. Da nije bilo ovog apostolata, ne bih dalje mogao biti jedan od njih. Ne znam što bih bio, ali ne bih mogao biti jedan od njih. Nemam izbora; to je razlog zašto sam ovdje.

Nadbiskup Lefebvre tvrdio je da nije moguće oblikovati žrtvujućeg svećenika koristeći Novu misu u sjemeništu. Biste li se složili s tom tvrdnjom?

Da, složio bih se s njom. Kao što kažem, u njoj nema ništa za mene. Ona ni u čemu ne pridonosi formaciji svećenika.

Što primjećujete da se događa među svećenicima koji služe Novu misu, a pokušavaju zadržati ispravan pojam svećeništva i zadržati vjeru (i pomoći drugima u tome)?

Kod nekih mladih svećenika koje poznajem, zanimljivo je vidjeti da se pojavljuje znatiželja u ova posljednja tri desetljeća. Počinju se pitati što se doista zbiva u Crkvi. No većina svećenika koji su mojih godina činili su tu novu stvar tijekom trideset do četrdeset godina i vjeruju, znate, da je to jedini način. U nekim slučajevima vrlo im je teško progutati taj novi način, ali predani su tome.

Je li bilo vrlo teško prisjetiti se rubrika, ceremonija mise, kad ste ju počeli opet služiti?

P. W.: Ne, zapravo nije, jer sam ih oduvijek poštovao i veoma ih njegovao. Bio je samo jedan dio koji je bio pomalo težak neko vrijeme – malo zahrđate s latinskim izgovorom. U početku, znate, to je bilo pomalo teško, ali uvijek sam volio latinski i tako je to bila jedina zapreka koju sam imao (i nije bila tako velika zapreka).

Ako bi postojao ikakav savjet koji biste mogli dati svećeniku koji je frustriran i preispituje treba li nešto promijeniti u svom svećeničkom životu, kako bi glasio taj savjet?

Imamo svoju vjeru, i Bog će nam pomoći. On nas uvjerava, ako mu vjerujemo, da će nam pomoći, i ja mislim da hoće – siguran sam da hoće. Mi smo njegova djeca, on nas ljubi, i on će nas voditi kroz oluju. Bit će razdoblja oluje, ali slijedit će razdoblje mira. Situacija s onima koji bi trebali biti u poziciji autoriteta sada je vrlo teška. Posjećivao sam autoritete, razgovarao s njima da se pokušaju riješiti neke od ovih stvari, ali ne vjerujem da postoji ikakvo ljudsko rješenje. Imao sam posla s povjerenstvom Ecclesia Dei i to je kao da pokušavate proći kroz zid. Posjeti lokalnom ordinariju, to je kao da ste s Marsa ili Jupitera ili takvog nekog mjesta. Nismo na istoj valnoj duljini, uopće ne vidimo stvari na isti način. Ecclesia Dei će biti promašaj, mislim da je tako i planirana. Za nas tradicionalne svećenike nema načina da funkcioniramo pod Novus ordo biskupom, i sve dok nam Crkva ne da vlastite biskupe, dok ne budemo imali svoju jurisdikciju, svoju autonomiju, neće funkcionirati. Otkako sam napustio nadbiskupiju vjerovao sam da je to jedino rješenje, vjerujem to i dalje. Znam da će Bog s vremenom sve srediti, jer on je glavni, on kontrolira situaciju, a ne mi. Bit će to u njegovo vrijeme i na njegov način, po njegovom planu.

U međuvremenu postoje rješenja. Postoje mjesta poput ove crkve; postoji Bratstvo sv. Pija X. Ono raste! Rim to shvaća i Rim priznaje njegovu snagu (to je jedino što Rim trenutno prepoznaje kao važno: ne vjeru, nego snagu i prestiž). Na neki način, to nije iznenađujuće; to je samo ljudska strana Crkve. Ona je jedna, sveta, katolička, apostolska, i ljudska. Postoji ljudska strana Crkve i mi se moramo njome baviti. Ali s Bogom na našoj strani, znam da će se riješiti. U mom vlastitom malom, minijaturnom mikrokozmosu ovdje, tako je uvijek bilo. Uvijek je to bio hod uzbrdo, ali je barem prema gore, uvijek napredak. Slava Bogu, učinio je stvari koje su izgledale nemoguće. Imali smo cijelu okolinu protiv sebe kad smo pokušavali sagraditi našu crkvu. Stavili smo to u Božje ruke i on se pobrinuo za to. Onda, kako namaknuti novac za crkvu? On se pobrinuo za to. Stavio sam u to veliki dio vlastitog nasljedstva. Bog se pobrinuo za to u pravo vrijeme, učinio je to dostupnim. Sada mi omogućuje povratak dijela toga tako da imam od čega živjeti u starosti. Ali ne brinem se jer Bog se brine za sve cijelo vrijeme. Da smo pokušali sve to sami učiniti i kontrolirati, ne bi bilo moguće. To su učinili on i Blažena Djevica. Stavili smo to u njihove ruke, pustili njih da vode glavnu riječ i odluče o vremenu, i oni su to učinili. Nikada nisam vidio tako nešto.

Jeste li ikada vidjeli tradicionalnog svećenika gladnog, ili bez mjesta gdje bi služio misu?

Ne, ne, nikad. A niču posvuda. Mi smo dakle tu da privremeno držimo brod na kursu. Novus ordo je pokvaren i raspast će se sam od sebe, sam će sebe uništiti.

Neki svećenici će prigovoriti: „Ne možeš starog psa učiti novim trikovima. Ja ne mogu naučiti Tradicionalnu misu, latinski, teologiju i filozofiju.“ Kako biste na to odgovorili?

Oh, možete sve naučiti. Došao sam iz protestantizma i kad sam ušao u Katoličku crkvu nisam znao što se događa. Vidio sam tu veliku zajednicu kako ustaje i sjeda, ovdje kleči, ondje stoji, prati latinske misale, i što sve ne. Nisam znao nimalo latinskog, ali uzeo sam misal i počeo slušati. Onda sam počeo čitati i počeo pratiti Misu na latinskom. Bio sam tinejdžer. Slušao sam latinski u srednjoj školi i gotovo ga pao jer nikada nisam naučio pravilno učiti, ali bio sam uporan i nastavio. Počeo sam učiti i jako se popravio. Očito, to je bio izazov, ali dobro je staviti razum pred izazov.

Znate, glavno je da sam volio nešto u Crkvi što me silno, silno privlačilo i bio sam voljan uložiti trud. Nisam znao o čemu se radi, ali učio sam i mislim da, ako sam ja to mogao kao četrnaestogodišnjak, netko stariji, netko tko je već svećenik, također to može barem jednako dobro. Mi smo inteligentna bića, dakle možemo učiti. Ako smo uvjereni u autentičnost, integritet i istinitost nečega, moramo za time posegnuti i prihvatiti to čitavim našim bićem.

Broj komentara: 5:

  1. Što je sve morao pretrpiti ovaj svećenik-mučenik.
    Novus ordo tehnologija od socijalističkog anticrkvenog koncila proizvela je kvazimisu, nove tragikomične "duhovnosti", slijepe bezmozgovne poslušnike, lažne tradicionaliste, ulizice za više crkvene službe i časti, moderniste, relativiste, liberale, lažne katolike, eksperimentalne alternativce, icwr-čudovišta, lažne teologe, pohmanitale sveučilišne profesore, klerike lopove, oženjene svećenike, homo-mise, Kikove katehiste, katehete strave i užasa, liturgijske apstinente, kućne biskupove ljubimce, horoskop-katolike, harrypotter-katolike, razne brahman-vudu-budist katolike, lažne monahe i redovnike, gnostike, modernističke pape u svim strukturama Novokatoličke crkve i da ne nabrajam do Uskrsa... I svi se oni mole nekom novus-ordo bogu koji je posljedica njihovih izopačenih umova i duša. Iza njih ostaje sluzav trag u Nebo vapijućih grijeha i nebrojene duše prokletih koje su zauvijek uništili. Izuzimam od ovih skupina normalne, odnosno "obične" i "nebitne" katolike koje je dragi Bog sačuvao da može obnoviti pravu Katoličku Crkvu.
    Zanimljiva mi je ova izjava: "Ecclesia Dei će biti promašaj, mislim da je tako i planirana. Za nas tradicionalne svećenike nema načina da funkcioniramo pod Novus ordo biskupom, i sve dok nam Crkva ne da vlastite biskupe, dok ne budemo imali svoju jurisdikciju, svoju autonomiju, neće funkcionirati. Otkako sam napustio nadbiskupiju vjerovao sam da je to jedino rješenje, vjerujem to i dalje. Znam da će Bog s vremenom sve srediti, jer on je glavni, on kontrolira situaciju, a ne mi. Bit će to u njegovo vrijeme i na njegov način, po njegovom planu."
    I ova također: "Novus ordo je pokvaren i raspast će se sam od sebe, sam će sebe uništiti."
    Cijeli intervju je veoma zanimljiv, potresan i poučan. Nadam se kako će ga pročitati neki naš svećenik i usporediti svoje sumnje i iskustvo s onima koje je proživio ovaj progonjeni svećenik. Ostalo će zaključiti sam, a ako je dostojan možda postane...
    Čestitke autoru posta!
    Zašto prije niste ovo objavili, recimo, u božićno vrijeme?

    Oggy

    OdgovoriIzbriši
  2. Bez žrtvujućeg karaktera sv. Mise nije moguće oblikovati žrtvujućeg svećenika. Dragi svećenici, pređite na stari obred Mise. Vjerujte, oduševit ćete se. Onda će se obistiniti riječi psalma: "Plodnost niče za stopama Njegovim."

    Oggy

    OdgovoriIzbriši
  3. Povratak staroj Misi i katoličkom pravovjerju preduvjet je bilo kakve reforme-barem je to postalo jasno dolaskom pape Franje.
    Progresisti su velik broj Kirchenaustritte u Austriji ili Njemačkoj uvijek pripisivali navodno konzervativnim pokoncilskim papama: "konzervativan" Ivan Pavao II., još konzervativniji Benedikt XVI. Naviješta se nauk, a crkve prazne i vjernici bježe!
    Dolaskom pape Franje ništa se nije promijenilo premda imamo pravi primjer ne-konzervativnog Pape: u Austriji je broj onih koji su napustili Crkvu čak porastao 7%. Biskupi i teolozi su šokirani. Nemaju neko plauzibilno objašnjenje.
    Jasno je da klicanje lijevih medija neće spasiti Crkvu. Jasno je da dodvoravanje svijetu ne može polučiti očekivane rezultate.
    Papa će Franjo samo prodrmati ovaj ostatak katolika, a slobodni se pad nastavlja. S tim da je, po riječima mons.Fellaya, upaljena raketa prema dolje. U Crkvi će uskoro sve eksplodirati!
    P.Walters je jedan od hrabrih koji je uvidio i priznao da je refoma opasna, da je nova Misa loša i da se treba pridržavati Tradicije Crkve. Zar mu protekla desetljeća nisu dala za pravo?!

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  4. Svakako ste u pravu, Kikii!
    Masovni gubitak praktičnih vjernika, ne samo u njemačkim zemljama, govori nam koliko je Novus ordo nemoćan obred, i koliko se sjajno uklapa u duh novog ekumenizma jer posjeduje protestanski karakter. Ne znam što je sludilo mnoge svećenike u svezi Novus ordo, da se toliko i od njega odmiču čineći još strašniji liturgocid - liturgijski terorizam. Mislim da je nova misa velika pokoncilska urota kako bi se pokušala uništiti Katolička Crkva. Nitko me ne može uvjeriti u suprotno. A sv. tradicija je gurnuta namjerno u drugi plan tako da novi obred može bez zapreke izazvati katastrofu, koja se je i dogodila. Previše mi sliči na masonski modus operandi, zar ne?!

    Oggy

    OdgovoriIzbriši
  5. Da! Kad uskoro vijeće osmorice s papom Franjom donese nove zaključke čiji će se fantom Zla nadviti nad Crkvu dodavajući joj još jedne okove nekatoličkih reformi. Nova smrtna doza za Katoličku Crkvu, novi ešaloni sodomita, raskolnika i ostalih, ostvarit će mogućnost da kao članovi Crkve ili ekumenska "braća" izravno i neizravno razaraju Mistično Tijelo.
    Kad pomisle kako su pobijedili doživjeti će fatalan poraz od Bezgrešnog Srca Marijina i Božanskog Srca Isusova!

    Oggy

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.