I
riječ je tijelom postala, i nastanila se među nama; dragi
vjernici, ove riječi svetog evanđelja po Ivanu slušamo na kraju
svake svete Mise. Nije nam točno poznato – kao i za većinu
dijelova, kako i u kojem povijesnom trenutku je posljednje evanđelje
ušlo u obred svete Mise, ali možemo kazati, da se i ovdje ostvaruje
ono pravilo, da je tradicionalna rimska liturgija nastala pod
brižljivim djelovanjem jedne nevidljive ruke – božanske
providnosti, te je zato uređena na taj način, da na čudesan način
izražava simboliku svetih obreda. Uistinu, ne može biti slučajno,
da baš na zaključku svete Mise stoje one riječi, koje
predstavljaju sažetak naše vjere, jednu od najvažnijih odrednica,
po čemu smo mi kršćani. Da je jedan svemogući Bog postao
čovjekom, vjerska je istina koja kršćanstvo bitno razlikuje od
svake druge religije. Mogli bismo reći, da već samo nutarnje
značenje, i vrijednost te istine, dokazuje da se upravo tu Bog
objavio. To je upravo ono nešto ljudski neočekivano, do kraja
nerazjašnjivo – otajstveno, što nas upućuje, da se ne može
raditi o ljudskoj logici, nego naprotiv božanskoj. I ta istina
potiče nas, da pokušamo uvijek sve više prodrijeti u njezinu
dubinu, i zahvatiti iz neiscrpnog blaga tog velikog otajstva.
Što je potrebno ovom prilikom o tome kazati? Htio bih se, dragi vjernici, usredotočiti na jednu od najvažnijih posljedica, ili plodova tog otajstva, a to je stvarnost, da je čitava naša vjera, naš katolički život, prožet načelom božanskog utjelovljenja. Bog je htio uzeti ljudsku narav. On se nije ograničio samo na duhovnu sferu, nego je, da bi nam se objavio, uzeo ljudsko tijelo i na taj nam način, pokazao dubine svog božanskog života. Gospodin Isus, Sin Božji, očitovao nam se na materijalan način, vidljiv i dostupan svakome, on je djelovao među nama. Kao takav, ostavio nam je brojne znakove – izvanredna djela, čudesa, po kojima možemo spoznati da je uistinu od Boga poslan. Učinio je to pred svojim učenicima, pred tadašnjim svijetom kojemu se obraćao, a njihovo svjedočanstvo prenosi se do nas, kako bismo i mi mogli to božansko djelo sa sigurnošću spoznati. No tu to djelo nije i dovršeno. To utjeloviteljsko djelovanje moralo se nastaviti i dalje, da bismo milost, koju nam Gospodin želi prenijeti, mi, i svi ljudi do kraja svijeta, mogli primiti. Zato je Gospodin ustanovio Crkvu, i otajstva novog saveza – svete sakramente. Sva ta otajstva, svi liturgijski čini, blagoslovi, vjerske tradicije, jesu utjelovljenje božanskog djelovanja u Crkvi. Po njima mi primamo božansku milost, koju je Isus podario ljudskom rodu, svojim činom otkupljenja. Zato nam valja rado (dragovoljno) i revno pristupati tim izvorima kršćanskog života, da bismo po njima uistinu, duhovno živjeli.
A kako se ta sakramentalna stvarnost, koja nam prenosi božansku milost, oblikuje i ostvaruje? Ona se ostvaruje po obredima, koji simbolički na nju upućuju, te je ostvaruju. A kad kažemo obredi, što zapravo pod time mislimo? Govorimo o skupu čina, znakova, riječi i molitava, koji su se u Crkvi kroz vjekove pod vodstvom Duha Svetoga razvili i brižljivo čuvali. Oni su se razvili prirodno, polaganim, gotovo neprimjetnim dodacima i uređivanjima, gdje su se u nju ugrađivala najvrjednija blaga duhovnosti, teologije, molitava, koje su posvećivale živote crkvenih pastira – papa i biskupa, svetaca, i svih vjernih kršćana. Tako je sveta liturgija uvijek bila nepresušno vrelo milosti, na kojem se napajao čitav kršćanski puk. A da li je to još uvijek tako? Zasigurno, ta liturgija pripada samoj biti Crkve, za koju vrijedi Isusovo obećanje, da je vrata paklena neće nadvladati, i zato nikad ne može nestati. Zato zahvaljujemo Gospodinu, da nam je ona dostupna u ovoj crkvi, kao i na mnogim drugim mjestima. Međutim, opažamo istovremeno da se u Crkvi dogodila jedna čudna, nenormalna pojava – da je uveden jedan novi, hibridni obred, koji se nikako ne može smatrati identičnim tradicionalnom rimskom obredu, posvećenom vjekovima katoličkog života. Taj novi obred nastao je kao plod kompromisa, i želje udovoljavanju krivovjernicima i raskolnicima, zbog čega su iz njega uklonjeni nebrojeni elementi koji izričito govore o najvažnijim vjerskim istinama, i zato sadrži brojne opasnosti za našu vjeru. On je toliko razvodnjen i desakraliziran, da nosi u sebi ozbiljnu opasnost od svetogrđa, i zato mu iskrene savjesti, ne možemo prisustvovati. A kolika je samo tragedija, i kakav je samo pokazatelj dubine krize u kojoj se Crkva nalazi, da biskupi, pa čak i postkoncilski pape, prisiljavaju svećenike i vjernike da uz taj obred pristaju! Jasno je da takva obaveza ne može postojati, jer nas katolička vjera uči, da imamo dužnost pristajati uz tradicionalne obrede, i izbjegavati sve ono što može našu vjeru dovesti u opasnost, jer je upravo ona temeljni uvjet našega spasenja.
No,
što zapravo stoji u pozadini tih turbulentnih promjena? Tu se
suočavamo upravo s ovim temeljnim pitanjem o kojemu nam progovara
današnji blagdan – o vjeri, i ispravnom shvaćanju naše vjere, u
Gospodinovo utjelovljenje. Bogatstvo i sjaj naših liturgijskih
obreda, izraz je naše vjere u utjelovljenje našeg Gospodina Isusa –
da on nije neko duhovno biće, koje bi samo prividno uzelo tijelo,
ili pak neki savršeniji, vrlo duhovan čovjek (kao što to Isusa
nerijetko danas prikazuju moderni teolozi), nego pravi Bog i pravi
čovjek, čije su božanstvo i ljudskost otajstveno ujedinjeni u
njegovoj osobi. Njemu se klanjamo kao Bogu i čovjeku, i odatle
proizlazi, da on mora biti istinski prisutan pod prilikama kruha i
vina, gdje mu se također klanjamo, da ovo mora biti prava žrtva
novog saveza, koju prikazuje njegov posvećeni službenik. Nasuprot
tome, protestantizam i modernizam oživljavaju i reformuliraju sva
ona krivovjerja koja su već u prvim stoljećima osuđena. To je
suvremeni nestorijanizam, koji razdvaja Isusa kao Boga i čovjeka, i
suvremeni ikonoklazam, koji želi uništiti materijalne oblike
bogoštovlja. Ako Isus nije stvarno prisutan u euharistiji, ako nema
prave žrtve – ili barem ako je to negdje u drugom planu, naravno
da treba obred razvodniti - da treba okrenuti oltar prema puku,
ukinuti latinski, gregorijanski koral, poklecanja i naklone, i druge
bogate ceremonije. A posljedice će u konačnici većinom biti,
prestanak vjerske prakse, i sumnja, ili gubitak vjere u Boga uopće –
u središnju istinu, da je Bog postao čovjekom, kao što to pokazuju
plodovi protestantske pobune, kao i one modernističke nakon Drugog
vatikanskog sabora.
No
mi želimo čuvati našu vjeru, da je Bog postao čovjekom. Prvi
potreban uvjet za to, jest čuvanje naše liturgijske, teološke,
duhovne baštine koju nalazimo u katoličkoj tradiciji. Ona je izraz
i najbolji čuvar naše vjere u središnju istinu kršćanstva. A
potom, potrebno je da ono što primamo od Crkve kao sredstva našeg
posvećenja, u našim životima prihvatimo i ostvarimo. Potrebno je
da slijedimo uzor naše Bogorodice, Blažene Djevice Marije; da naš
odgovor, ne samo na onaj temeljni kršćanski poziv, nego i na onaj
svakidašnji, u svim našim obvezama i životnim trenucima, bude –
fiat mihi secundum verbum tuum, neka mi bude po tvojoj riječi.
Da spremno prihvatimo sve ono što Gospodin od nas traži i to
ostvarimo u našem životu. Samo na taj način, moći će Kristovo
utjelovljenje zaživjeti u svim ljudskim dušama, i moći će se
ostvariti naš konačni cilj i poziv – da se na Isusovo ime prigne
svako koljeno, i da svaki jezik prizna – Isus Krist jest Gospodin.
Amen.
vlč. Marko Tilošanec
