subota, 29. ožujka 2014.

Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i kriza u Crkvi (I.)



Pojava Svećeničkog bratstva sv. Pija X. u nekoj sredini, ili susret s informacijama o njemu, uvijek izazove različite, nerijetko burne reakcije – od oduševljenja vjernika, kurioziteta, pa do snažnog protivljenja. Prikazat ćemo zato u četiri nastavka, najprije jedan sumarni pregled povijesti najvažnijih zbivanja u Crkvi u posljednjih pola stoljeća – Drugi vatikanski sabor i izbijanje velike krize, da bismo mogli razumijeti povijest nastanka, djelovanje i pozicije FSSPX-a1, a naposljetku odgovoriti i na kritike na koje najčešće nailazimo, i koje su u pravilu uvijek (pa i kod nas) aktualne. Nadamo se da će zato ova mala studija pomoći boljem razumiijevanju ovih pitanja, i poslužiti kao izvor za njihovu objektivnu prosudbu.




Sazivanje Drugog vatikanskog sabora


Godine 1958. papa Ivan XXIII. sazvao je opći ili ekumenski crkveni sabor. Bila je to vijest koja je snažno odjeknula, jer radi se o događaju prvorazredne važnosti za Crkvu. Opći crkveni sabori u povijesti su uvijek sazivani iz dvaju razloga: da bi se utvrdila neka vjerska istina, ili, češće, da bi se razriješilo stanje krize uzrokovano širenjem zabluda i krivovjerja, pojavom praktičnih zlouporaba ili širenja nemorala. Ipak, ovaj je crkveni sabor sazvan iz potpuno netipičnih razloga. Sam papa Ivan XXIII. pohvalio je, štoviše, stanje Crkve i stabilni napredak njezinog vjerskog života i smatrao da nema nikakvog razloga za zabrinutost. Ali je ipak, zaželio da Crkva svoj nauk artikulira na drukčiji način, kako bi njezino djelovanje bilo efektivnije za aktualne prilike. Možemo s pravom reći, da se radilo o plemenitim motivama koje svaki iskreni katolik treba pozdraviti.

Međutim, čitav ovaj plan nije ostao izuzet iz konteksta svog vremena. Poslijeratne godine donijele su sa sobom jednu razumljivu reakciju na sve patnje koje je čovječanstvo moralo proći. U zapadnim zemljama osjećala se snažna povezanost i međuljudska solidarnost, a one razlike koje su prije uvijek bile aktualne, stavljene su u drugi plan. S velikim entuzijazmom obnavljalo se ono porušeno, izgrađivala se nova civilizacija. Tu su došla nova tehnološka otkrića, čovjek je dobio dojam da prekoračuje one granice koje su prethodno bile nezamislive. Sve u svemu, razvila se jedna vjera u čovjekove mogućnosti i napredak, opći optimizam koji je prožimao sva polja života. Pa tako i crkvenog.


Treba svakako kazati da je do dolaska pape Ivana XXIII. Crkva čvrsto čuvala svoja načela te nije nikako dopustila da ih poremeti duh vremena. Na snazi je beskompromisno bila ona ista teologija, liturgija, duhovnost, disciplina, koja je bila izraz vjekovne tradicije, razvijene po vodstvu Duha Svetoga. No s papom Ivanom XXIII. stupila su na snagu neka nova, dotad posve nepoznata načela. Ona su izražena u nekoliko poznatih parola: aggiornamento, otvaranje svijetu, dijalog2. Crkva ne smije više koristiti lijek kazne, nego samo lijek milosrđa – jer će zablude nestati same od sebe, i trebamo se kloniti onih proroka koji naviještaju propast, kazao je papa. Upravo ti izrazi postat će ključni pokretač svih kasnijih zbivanja.


Razjasnimo ovdje na koji je način takav neumjereni optimizam protivan svjedočanstvu čitave povijesti, a time i u opoziciji ljudskoj naravi. Nikad u povijesti, nijedna kriza nije se u Crkvi nadvladala samo pozitivnim iznošenjem nauka, nego je bilo potrebno poduzeti velike napore da se krivovjerja i zablude suzbiju. To je posve razumljivo jer uočavamo da taj princip prožima ljudsku narav i čitavu prirodu. Da bi se očuvalo zdravlje, nije dovoljno samo pozitivno o njemu govoriti nego je nužno i imati lijekove da bi se suzbile bolesti; nije dovoljno da čovjek samo djeluje prema svojim instinktima, nego je potrebno uložiti puno truda oko vlastite discipline da bi njegovo djelovanje odgovaralo redu prema kojemu je Bog stvorio ovaj svijet. Razlog je taj, što je njegova narav ranjena istočnim grijehom, čime je u svijet ušao nered i potrebna nam je izvanjska pomoć Božje milosti. Ipak načela koja je papa Ivan uveo u Crkvu, barem u praksi, tu stvarnost ignoriraju, te će se posljedice ubrzo pokazati.


Teološke pretpostavke


U novije doba, velika prijetnja za katoličku vjeru predstavlja duh bezboštva, koji neprestano poprima sve veći utjecaj i širenje. To je stvarnost koja prati Crkvu već nekoliko stoljeća. Međutim u novije vrijeme javljaju se prijetnje za vjeru koje dolazi unutar Crkve. Iako su pape neprestano osuđivali te krive nauke, ipak je uvijek bilo onih koji su smatrali da je moguće, i potrebno, te nauke spojiti s katoličkim vjerom kako bi ona bila prihvatljivija za suvremenog čovjeka. Taj pristup, koji sa sobom nosi čitav teološki sustav, naziva se modernizam.


Što zapravo pod tim pojmom podrazumijevamo, i o kojim se tu načelima radi? Nasuprot tradicionalnoj katoličkoj filozofiji, koja se temelji na nauku sv. Tome Akvinskog3, i polazi od objektivnog pristupa stvarnosti – utvrđivanja istine na temelju razumskog promatranja i prosudbe stvarnosti, moderna filozofija polazi ne od objektivne stvarnosti, nego od čovjekovih fenomena, iskustava i doživljaja. Uvode se subjektivna načela koja posljedično vode do izvjesnog relativiziranja onih objektivnih istina koje ljudski razum po sebi spoznaje. Tako dolazi do sumnji oko najvažnijih nadnaravnih i naravnih istina (mogućnost spoznaje Božje opstojnosti, providnosti, besmrtnosti ljudske duše, dokazivanja nadnaravnog utemeljenja kršćanske religije, a odatle i pojedinačnih vjerskih istina). Tu metodu moderne filozofije, modernisti će primijeniti na teološke znanosti i tako pokušati preformulirati izražaj katoličke vjere.


Od samog pojavka tog filozofskog usmjerenja, a napose njezine javne radikalne manifestacije, izražene u Francuskoj revoluciji, Crkva će oštro osuđivati sva pogrešna načela koja iz nje proizlaze. Isprva su ona bila ograničena samo na područje izvan Crkve, ali su malo pomalo počela ulaziti u samu Crkvu. Rimski prvosvećenici će se najodlučnije suprotstaviti takvim pojavama te osuditi svaki pokušaj narušavanja nauka Crkve. Najveći značaj u tom smislu imaju enciklika Quanta cura i Syllabus pape Pija IX., zatim enciklika Pascendi i dekret Lamentabili pape Pija X., i enciklika Humani generis pape Pija XII. Tu su popisane i razotkrivene zablude koje su modernisti pokušavali uvesti u Crkvu, o čijoj opasnosti najbolje govore dvije poznate izjave, Pija IX., da su liberalni katolici najveći neprijatelji Crkve, i sv. Pija X., da je modernizam sinteza svih zabluda.


Početak revolucije u Crkvi


No, kako smo spomenuli, taj stav – koji kao trajan i neprekidan nauk Crkve ima apsolutnu obvezatnost, nije se ipak do kraja očuvao. Nastupom dvojice koncilskih papa – Ivana XXIII. i Pavla VI., došlo je do velike promjene u tom pitanju. Pod utjecajem pretjeranog optimizma i pogrešnih načela, zanemarilo se ona upozorenja o opasnosti modernizma – prilagođavanja duhu i filozofiji ovog svijeta, koju su rimski prvosvećenici neprestano isticali. U uvjerenju da praktički nikakve opasnosti Crkvi više ne prijete i da se ne treba na njih osvrtati, otvorena su širom vrata prodoru modernizma, koji se ubrzo zaista i ostvario.


Već na prvom koncilskom zasjedanju, dogodio se pravi početak te modernističke revolucije. Razumljiva procedura koncila bila je takva, da je pripravni posao oko izrađivanja nacrta dokumenata, o kojima će se kasnije raspravljati, bila povjerena posebnoj teološkoj komisiji. Ona je bila sastavljena od prelata i stručnjaka koji su inače obavljali svoju službu u uredima rimske Kurije – Svete Stolice, kojoj pripada vrhovna vlast upravljanja i naučavanja u Crkvi. Stoga su ti dokumenti bili izrađeni s beskompromisnim izričajem katoličke vjere, ali na vrlo brižljiv način, sa sviješću o pastoralnim potrebama današnjice. Modernistički aktivisti znali su da pod tim uvjetima ne bi mogli izvršiti svoje naume, stoga je bilo potrebno da se ti dokumenti diskreditiraju. To se i postiglo. Iako na samom glasovanju nije bilo dovoljne većine da se dokumenti odbace, progresivistički orijentirani biskupi4 izvršili su moralni pritisak kod pape, i postigli da se – protivno koncilskim pravilima, dokumenti odbace i da se izrade posve nove sheme. Bilo je potrebno da se za tu svrhu ustanove nove komisije, u koje su ubačeni pretežitim dijelom teolozi tih istih progresivnih biskupa – od kojih su neki prethodno bili pod crkvenim osudama5, koji će izvršiti golemi utjecaj na stvaranje tekstova. Tako se ušlo u stanje jedne velike konfuzije i sukoba između progresivističke i tradicionalne struje, iz koje će na koncu proizaći kompromisna rješenja.


vlč. Marko Tilošanec




1Napomenimo da se kod nas uvriježilo korištenje naziva: SSPX, koji dolazi od engleske varijante (Society of St. Pius X). Međutim, ta uporaba nije ispravna jer taj naziv nije službeni nego samo ograničen na englesko govorno područje te se drugdje i ne koristi; već je u drugim područjima (Francuska, Njemačka, Italija, Latinska Amerika) u uporabi skraćenica izvornog latinskog imena (Fraternitas sacerdotalis sancti Pii X. - FSSPX), koje je i službeno.

2Učinak je ovih parola upravo u insinuacijama koje se iz njih redovito izvlače, u smislu da sve ono što one na prvi pogled donose, prethodno nije postojalo - da je Crkva na jedan nerazuman i krivi način bila zatvorena za svjetska zbivanja; dok je istina potpuno suprotna a optužbe teška uvreda za samu bit Crkve, čija bi trajna i vjekovna tradicija bila u zabludi. Tako se otvara put za iskrivljivanje ispravnih granica i mjere kontakta sa svjetovnim i omogućuje uvođenje svjetovnog duha i potpadanje pod njegov utjecaj.

3Valja istaknuti da nauk sv. Tome u svojoj biti jest duboko tradicionalan, u smislu da prikuplja, sažima, i gdje je potrebno obogaćuje, dotadašnju ne samo kršćansku, nego cjelokupnu ljudsku misao – sve one vrijednosti do kojih je ljudski razum ikada pristigao, da bi na njima dao utemeljenje Božjoj objavi, i tako oblikovao sustav prve i najviše znanosti – svete teologije.

4Radilo se pretežito o biskupima njemačkog i francuskog govornog područja, zbog čega tu skupinu historiografija Koncila (prije svega R. Wiltgen u svojoj znamenitoj studiji ,,Rhine Flows into the Tiber") naziva ,,Rajnskom ligom".

5Od najznačajnijih imena spomenimo samo: H. de Lubac, Y. Congar, K. Rahner, J. C. Murray, kao i drugi eminentni neomodernistički teolozi, poput H. Künga, H. U. von Balthasara, E. Schillebeeckxa i dr.