subota, 22. ožujka 2014.

p. Karl Stehlin: Moramo biti ljudi s načelima


Sljedeće pismo pojašnjava kako možemo biti ljudi s načelima u istinskom katoličkom smislu. Nedavno je otac Jean, svećenik tradicionalnih kapucina u Morgonu (Francuska) u jednoj propovijedi izrekao mišljenje da FSSPX ide na „mekom putu k modernizmu“ jer traži praktični sporazum s Rimom.

Kao odgovor na ovu lažnu optužbu pater Karl Stehlin (Poglavar istočnoeuropskih autonomnih kuća) drži se dužnim njemu i kapucinima opširno pisati kako bi podsjetio na pet važnih načela koje je on sam naučio u godinama vlastitog djelovanja kao svećenik FSSPX-a.

Zahvaljujemo pateru Stehlinu za dopuštenje objavljivanja prijevoda pisma.


Varšava, 6. veljače 2014.


Velečasnom ocu Antoinu, velečasnom ocu Jeanu i cijeloj zajednici časne braće kapucina


Velečasni oče Jean,

upravo sam primio tekst Vaše propovijedi od treće nedjelje nakon Bogojavljenja i moram vam reći da me je duboko dirnula. Sjećam se vremena kad sam imao čast primiti Vas u Vojsku Bezgrješne (Militia Immaculatae) kao i Vašeg posjeta u Poljskoj gdje ste sudjelovali na našem velikom hodočašću u Čenstohovu. I ja sam, kako Vi znate, s Vama, ocima kapucinima veoma povezan, osobito stoga što se preko Vas M. I. proširila u Francuskoj i jer su stasali vitezovi Bezgrješne koji žele djelovati za obraćenje duša. I na koncu, velika mi je radost da Poljaci ulaze kod Vas i kod dobrih sestara klarisa.

Pišem Vam sve ovo kako bih Vam kazao da sam Vašu propovijed pročitao s velikom pomnošću. Tim više jer oci rijetko daju izjave „ad extra“.

Kako samo imate pravo kad inzistirate da trebamo biti ljudi s načelima i da se kod načela ne može praviti kompromise. Priznajem da već poduže razmišljam o ovoj točci, a budući da nasljedujući mons. Piea i mons. Lefebvrea želim biti čovjek načela, pokušao sam prikupiti najvažnije od njih (pet sam ih pronašao) i propitati svoju savjest trudim li se ostvarivati ih u djelu. Dopustite mi predstaviti Vam ih, ne po njihovom slijedu po važnosti, nego onako kako mi dođu na um.


Prvo načelo: poslušnost


Kada sam pročitao što Vi kažete kao sin svetog Franje i našeg ljubljenog Maksimilijana Kolbea, najprije sam pomislio koju vrijednost ovaj posljednji pridaje poslušnosti. Poznajete njegove poznate tekstove i znate bolje od mene da za svetog Maksimilijana jedini sigurni znak za glas Bezgrješne jest glas poglavara. Uvijek sam se divio da su oci kapucini majstori u ostvarenju ovoga načela. A sveti Maksimilijan (a prije njega i sveti Toma) rekli su nam da se mi samo onda, kada bi poglavari od naš zahtijevali nešto što je nemoralno ili usmjereno protiv vjere, moramo većma pokoravati Bogu i da se moramo usprotiviti pokoravanju njegovim ljudskim alatima. Zahvaljujući ovome načelu koje čini bit poslušnosti odlučili smo se za nadređenu poslušnost prema Bogu i protiv poslušnosti onima koji su njegovo oruđe, a koji nas očito potiču činiti ili prihvatiti nešto što je usmjereno protiv vjere ili ćudoređa.

Ali ako imam pred sobom zakonitog poglavara (vidi načelo 2), dugujem mu bezuvjetnu poslušnost i tako posve sigurno ispunjam volju Bezgrješne. A sv. Maksimilijan ustrajava pri tome da je ova poslušnost na temelju ljubavi prema Bogu i pokoravanja Bogu nadnaravna.

Priznajem da je to kadšto teško. Čujem još oca Antoina tijekom duhovnih vježbi kako kaže: „Čovjek se mora čvrsto uhvatiti“ da ostane u poslušnosti. Ja sam jako sretan i zahvalan svojim poglavarima da od mene (a ni od ikoga koga poznajem) nisu tražili ništa loše. Štoviše: kako su me često njihove odredbe sačuvale od nečega premda to u tom trenutku nisam ni razumio i po ljudskoj prosudbi sam vjerovao da ta odredba ima malo smisla. Ali načelo je strogo: dok jedna gesta, odredba ili molba nije usmjerena protiv vjere ili ćudoređa, valja biti bezuvjetno poslušan! Kako samo želim da nas sinovi svetog Franje i svetog Maksimilijana Kolbea podsjete na ovo načelo koje je izvorom svake svetosti i apostolske plodnosti. Svi mi svećenici koji smo zaređeni u Tradiciji u trenutku smo svojeg svećeničkog ređenja dali svečano obećanje, a kako je samo bolno s obzirom na to pročitati izjavu svećenika koji se svrstavaju u « Pokret otpora ».

Drugo načelo: autoritet

Jedno drugo načelo jest načelo autoriteta po sebi, jedino načelo koje nas čuva od protestantske slobode savjesti. Cijela Tradicija drži se ovoga načela, da se sve ne bi urušilo, jer dužnost odbijanja uobičajenog autoriteta radi čuvanja vjere, uključuje dužnost podvrgnuti se izvanrednom, zamjenskom autoritetu jurisdikcije. Tradicija je preživjela jer se Providnost utemeljenjem Bratstva, kojemu su se priključili prijateljski redovi, bila pobrinula za ovaj zamjenski autoritet.

Kad se suprotstavimo ovome autoritetu, to ima strašne posljedice. Bez autoriteta nema jedinstva: pogledajmo dvadeset sedisvakantističkih sekti, pogledajmo « Pokret otpora » nakon nepune dvije godine koji nema drugo načelo jedinstva, nego borbu protiv Bratstva. U njegovim redovima ima već dobar broj formalnih sedisvakantista; jedan od njih sada propovijeda da svećenik na neki način mora biti anarhist itd. Pogledajte, Vaša propovijed i Vaš traktat, to je Vaše viđenje i Vama nije moguće, Vašem tekstu podariti više vjere nego argumentima koje navodite. Citirate biskupe Bratstva kritizirajući ih, svatko za sebe drukčije prosuđuje situaciju. Pogledajte svoj lijepi samostan: možda pater XV ima drukčije viđenje stvari, a neki drugi donosi zaključak sedisvakantizma. Što će onda biti od oca gvardijana? Pod izlikom spašavanja vjere „svi će svoju svećeničku službu staviti na raspolaganje vjernicima“ i činiti što žele. Molim Vas, velečasni Oče, odbijajući zakoniti autoritet, potkopavate svoj vlastiti.

Na ovome mjestu želio bih svrnuti Vašu pažnju na mons. Williamsona. Vi znate da godinama radimo na obraćenju jednog broja protestantskih pastora. I, njihovo je svjedočanstvo zanimljivo. Oni kažu da se čitajući Kyrie eleison komentare mons. Williamsona na čudnovat način osjećaju da ih to podsjeća na „proroke XIX.stoljeća“ u luteranskoj crkvenoj zajednici koji su bili prepoznatljivi po svojim apokaliptičnim interpretacijama i koji su došli do zaključka da se svijet bliži propasti i da je sve gotovo. Ostaje samo još dočekati posljednji dan. Svatko se držao upraviteljem istinskog Evanđelja po načelu: objektivnost jesam ja!


Treće načelo: „Ne smijemo se služiti lošim sredstvima radi postizanja dobra“

Pogledajte, velečasni Oče, samo se jedan jedini put u životu nisam obazirao na ovo načelo i da Providnost preko čvrste ruke mojih poglavara nije djelovala, bio bih pao tako nisko da se više ne bih mogao uspraviti. Od tog iskustva posve zazirem od svega što povrjeđuje ovo načelo.

Kada stoga pogledam djelovanje navodnog pokreta otpora, veoma sam šokiran zbog stalnih povrjeda ovog načela. Ove se povrjede događaju uglavnom preko interneta jer se te stvari proširuju diljem svijeta, poglavito osobama koje nemaju mogućnost preispitati istinitost navoda.

Najružnije od svih loših sredstava jest pak širenje „poluistina“, prikazivanje vjerojatnosti činjenicama, prosuđivanje važnih stvari bez točnog poznavanja svih okolnosti i činjenica. Kada vidim izjave smetenih svećenika prema kojima Vi pokazujete takvo jedno poštovanje, mogu samo još plakati jer poznajem (pred-)povijest od otprilike polovice potpisnika i stvarne razloge njihovih kritika i odlaska. Ne poznajem nijednoga o kojemu bi sa svom iskrenošću mogao reći da je kod njega riječ o čuvanju cijele vjere. A kada pred očima imam ove činjenice, onda imam pravo upitati nije li slogan „za čuvanje vjere“ samo sredstvo osvete i opravdanja kako bi se pokazalo „da sam ja imao pravo“.

Poznajem i pismo oca Chazala svojoj subraći o situaciji u Aziji, poznajem i predavanja oca Pflugera u Flavignyju i ono što je veliki tisak « Pokreta otpora » od toga učinio. Uvijek je to isto što se uostalom pojavljuje i u tekstu izjave: tendenciozno i iskrivljeno prikazivanje (primjerice kada se internom tekstu, odnosno namjeri diskusije od 14. travnja 2012. daje naslov „Izjava“ ili kada se ovaj tekst prikazuje sadašnjom pozicijom poglavara Svećeničkog bratstva sv. Pija X. i pri tome se zaključak Generalnog kapitula ne uzima u obzir). Znam jako dobro da Vi to ne činite, ali žalim da ovim ljudima toliko vjerujete.


Četvrto načelo: ad maiorem Dei gloriam

Pozabavimo se sada načelom načelā koje Vi ovako formulirate: „Sve je na ovom svijetu usmjereno prema slavi Božjoj“, a zacijelo nećete imati ništa protiv dodatka „i prema spasenju duša“ – „Salus animarum suprema lex“.

Pogledajte, pod ovo sam načelo stavio svoj cijeli život kao misionar i to su jamačno učinila i sva moja subraća. Želim da svaka sekunda, svaka misao, svaka riječ i svako djelo mog života bude posve usmjereno prema tome i samo prema tome. Za to svaki dan molim Bezgrješnu. Da želim da sve duše prisvoje ovo načelo i po njemu žive. Tim me više boli da u ime ovog načela « Pokret otpora » sudi poglavarima Bratstva. Nešto ću se kasnije još jedanput vratiti na ovu točku; dopustite mi samo dovršiti moj prikaz načela.


Peto načelo: Filius Ecclesiae

Ovo mi načelo daje razumjeti da sam sin jedne majke zahvaljujući kojoj sam sve primio od Boga. Svako svećeničko ređenje počinje riječima „postulat Mater Ecclesia“. Ovo načelo od mene zahtijeva da Crkvu tako ljubim kako ju je Krist ljubio. Međutim, postoji samo jedna vidljiva Crkva koja je izgrađena na apostolskom temelju. Ona je velikom tajnom jer je istodobno božanska i ljudska. Ona je sveta, a njezini su članovi gotovo svi grješnici.

Kada promatram jednu Tereziju Avilsku („Kći sam Crkve“, naslov knjige oca Eugèna OCD), jednog Père Emmanuela, Dom Grea, kardinala Journeta („Crkva utjelovljene Riječi“) ili pak Maksimilijana Kolbea, sa strahom sam ustvrdio da je moja Majka za mene postala teorijom, fikcijom i – ako mislim na njezine trenutačne predstavnike na zemlji – predmetom gađenja. Ljubio sam vjeru, sakramente, sveta blaga Crkve, ali me sama Crkva nije više zanimala. Kada sam mislio na Crkvu, onda je to bila samo još „koncilska Crkva“ sa svom svojom zaslijepljenošću i svom svojom strahotom. Bilo je kao da za mene postoje dvije Crkve, tradicionalna (naš maleni svijet Tradicije) i koncilska koja za mene de facto više nije ni postojala. Međutim, postoji samo jedna Crkva kao Kristova zaručnica, kao mistično tijelo našega Gospodina.

Budući da na kraju svoje propovijedi upućujete na dragu Gospu podno križa, mislio sam da je ona nas sve, nas grozne ljude i sve koji i dalje razapinju našega Gospodina prihvatila kao djecu. Ali ako o tome nešto čitam, razumijem da moram ljubiti svoju Majku, Crkvu koja se bori sa smrću i koja krvari iz svih rana. Razumio sam da mi je Providnost dodijelila posve osobit dar otkrivanja blagā koja su skrivena u nutrini ove Majke, ali koja su ljudima gotovo nedostupna. I ja sam razumio da se moje zvanje u tome sastoji da se približim udovima Crkve, svojoj braći kako bi im prenio što sam primio, ići k bolesnima, umirućima i čak k mrtvim udovima kako bih im donio „ulje i maslinu“ i tako pomogao svojoj Majci da malo manje krvari, da joj bude malo bolje, jer što joj bude bolje, to će bliže sebi privući duše da ih spasi.

Ako to pak ne činim, ako ostanem sjedeći na svom blagu i brinem se samo za maleni broj svetih članova, onda ostavljam svoju Majku na cjedilu zahvaljujući kojoj sam svećenik i od koje sam primio sve u redu milosti.

Kada sam primijenio ovo načelo na našu situaciju, shvatio sam i držanje mons. Lefebvrea nakon biskupskih ređenja kao i zaključak iz 2006. Bila je to, kao što Vi kažete i kako pokazuje knjiga abbé Piverta, jedina mogućnost za nas da sačuvamo baštinu premda nas se pod svaku cijenu htjelo prisiliti da je prodamo u bescjenje kompromisima i izmjenama. To je usluga koju smo učinili Crkvi i striktna primjena ovoga načela.

Nakon toga sam razumio držanje Generalnog poglavara i zaključak 2012. kao istu učinjenu uslugu i kao striktnu primjenu ovoga načela, jer se Providnost poslužila okolnostima da mi, sinovi Crkve i članovi duhovnih redova, ponovno učinimo dobro našoj Majci koja se u svojim udovima bori sa smrću tako što počnemo od glave. I zbilja, zahvaljujući papinskim odlukama, zahvaljujući razgovorima s Rimom i zahvaljujući određenoj „južini“ mnoga su se od ovih duboko zakopanih blaga ponovno pojavila, na veliko dobro mnogih duša. A to je trajalo baš do trenutka kada je Rim ponovno zahtijevao kompromise i izmjene. U ovom trenutku zahtijevala je primjena načela od nas da se ponovno povučemo i pričekamo bolja vremena.

Dopustite mi na ovom mjestu porazmisliti o Vašem tumačenju velikog načela. Ovo je načelo posvemašnje čuvanje vjere i sloboda navješćivati je, dakle ispuniti misijsko poslanje. Ovo načelo jest obveza da se učini sve što je moguće za spasenje duša, dakle i navješćivanje u svoj slobodi jedine istine, kao i borbu protiv zabluda.

Ovo se načelo ne sastoji u sredstvima po kojima bi se moglo ostvariti načelo. Jer se sredstva mogu promijeniti kako Vi sami pokazujete na primjeru mons. Lefebvrea: prije biskupskih ređenja, nakon biskupskih ređenja. Po tome sami priznajete da je kod Nadbiskupa postojala mogućnost da se sredstva za primjenu promijene. Sredstva stoga ovise o okolnostima u kojima živimo, a ove je buduće okolnosti mons. Lefebvre isto tako malo mogao predvidjeti kao i Internet i iPad.

Nakon biskupskih ređenja okolnosti su bile sljedeće: nekontrolirani ekumenizam, 2x2 je sve, samo ne 4. Stoga je bilo jasno da za Tradiciju nije postojala mogućnost naići na razumijevanje u Rimu. Pod Benediktom XVI. također se promijenila situacija. 2x2 će opet biti 4, ali također i 5 i 6. Sa stajališta logike to je gore jer to je zadaća načela proturječja, ali Bog je očito iz ove situacije proizveo dobro da se glas Tradicije ponovno zaori u Crkvi. S papom Franjom nastaje opet nova situacija, možda najgora od svih. Kome će pripasti pravo odabira najboljih sredstava kako bi se postigao cilj? Autoritetu!

To je pet načela koje Vam dajem na promišljanje i zahvaljujem svojim pretpostavljenima cijelim srcem za Svećeničko bratstvo sv. Pija X. koje mi pomaže da ih ostvarim u djelu.

Dopustite mi još da Vam ispričam o svom iskustvu koje ste uvijek veoma cijenili. Kroz brojne duhovne vježbe, hodočašće, duhovne obnove, naše publikacije i javna predavanja savjesno primjenjujemo VELIKO NAČELO. Ne znam ima li igdje na svijetu toliko puno otvorenih predavanja koje imaju za cilj obranu naše vjere i borbu protiv zabluda. Djelovanje se sastoji u stalno rastućem broju vjernika (osobito mladih ljudi) koji su čvrsto usidreni u vjeri i koji djeluju protiv modernističkih zabluda.

Zahvaljujući utemeljenju Vojske Bezgrješne tradicionalne opservancije gotovo se polovina naših vjernika (otprilike tisuću) dalje izgrađuje po načelima i po idealu svetog Maksimilijana. To je želja biti poslušan Bezgrješnoj, razumijevajući zadaću alata kojima se ona služi. Kada vjernici otkriju izdaju i nevjeru službenog klera, a istodobno našu vjernost, čvrsto prianjaju uz Tradiciju i žive sve više u nadnaravnoj poslušnosti. Postoje samo dvije vrste vjernika koji stvaraju pomutnju kako bi podijelili Tradiciju: sedisvakantisti i « Pokret otpora ».

Kada promatram prošle godine, dođem do posve drukčije procjene zaključaka poglavara Bratstva, a to su također i činjenice: do godine 2007. bio je broj vjernika u Poljskoj gotovo neznatan, ali od motuproprija ima otprilike 70 mjesta na kojima se slavi tradicionalna Misa pri čemu je dobar dio svećenika s našom pomoći naučio celebrirati Misu svih vremena. Zahvaljujući ovome događaju vjernici su NO-a otkrili Misu i preko nje blago Tradicije. Često su uz pomoć ovih svećenika otkrili našu tradicionalnu literaturu i nakon toga u velikom broju sudjelovali na našim duhovnim vježbama. Osobito nakon siječnja 2009. punile su se naše kapelice i broj vjernika u Varšavi kreće se sada oko 450.

I rimski su razgovori imali odjek: često sam pozivan na predavanja s raspravama s modernističkim svećenicima, smio sam govoriti na sveučilištu i svugdje su dolazili bezbrojni mladi ljudi NO-a kako bi slušali. Glas Tradicije mogao se čuti u javnosti i naša je predavanja katkad slušalo 60.000 osoba preko interneta. Ponajprije, postoji dobar kontakt s mnogobrojnim mladim svećenicima koji sudjeluju na našim duhovnim vježbama, dolaze na naša predavanja i diskretno dobivaju pouku i usavršavanje i time se Tradiciji sve više približavaju. Koja je samo radost za misionara moći kazati da se u posljednjih pet godina broj vjernika koji su se vratili Tradiciji u toj mjeri povećao da ne oklijevam govoriti o čudu Bezgrješne.

Osim toga, više sam puta mogao sudjelovati na susretima koji su povezani s Fatimskim djelom oca Grunera. Tijekom ovih susreta upoznao sam određen broj biskupa i svećenika službene Crkve. Bio sam veoma ugodno iznenađen njihovom reakcijom na moja predavanja i razgovore:

Žeđ za dobrim naukom, velika spremnost pobliže upoznati Tradiciju i čak molba da održim duhovne vježbe njihovim svećenicima. Nitko od mene nije ništa zahtijevao što bi išlo prema kompromisu ili ekumenizmu. Ovi se članovi hijerarhije očito po ovim susretima malo pomalo vraćaju Tradiciji.

Vidite, velečasni Oče, sve ovo ne bi bilo moguće bez mudrosti poglavara koji ne odbijaju kontakt s Rimom i razgovore i koji su voljni pronaći modus vivendi koji potpuno čuva načela, ali brižljivo odabire najbolja sredstva za primjenu.

Primjena načela nakon Vašeg tumačenja naprotiv („najprije na koljena i potpuno priznanje da ste bili u zabludi, s Papom na čelu itd., onda možemo razgovarati“) učinilo bi nemogućim približavanje modernističkog poljskog klera Tradiciji. Bilo bi nas stoga u Poljskoj još uvijek otprilike stotinu, a ne 2000 kao danas.

A glede „sinova Crkve“ pogledajte primjenu načela. Koja je radost za misionara moći reći: O Bezgrješna, zahvaljujući razgovorima s Rimom, zahvaljujući zaključku posljednjeg kapitula dopustila si da sam ja jadni alat mogao pridonijeti da dvadeset biskupa ima veliki interes za Tradiciju; da sam u posljednje tri godine u Poljskoj mogao primiti četiri svećenika u Bratstvo i da već ima četrdeset svećenika koji se nazivaju našim prijateljima i koji se sve više približavaju Tradiciji. Tako sam ipak mogao barem malčice povezati teške rane koje moju majku, Crkvu kidaju. Nisam samo mogao ostati vjeran svim načelima, nego sam ih mogao usaditi u tisuće duša.

S druge strane, jedan svećenik zamolio je za molitvu za uspješne duhovne vježbe koje drži svećenicima jedne biskupije i redovničkoj zajednici koja je preseljena na drugo mjesto. Kada je objavljeno da su se neki svećenici vratili Tradiciji, jedan svećenik blizak « Pokretu otpora » pitao je jesu li ponovno ređeni sub conditione.

Dolazim do kraja: Da, velečasni Oče, itekako su posrijedi načela koja « Pokret otpora » prezire i jedno nakon drugoga gazi nogama. Uzimam Vas za riječ:

Još se nalazimo u borbi oko načela. To je vrlo važna, odlučujuća borba.“

Oprostite mi, molim Vas, velečasni Oče, zbog duljine ovoga pisma i mnogobrojnih gramatičkih i pravopisnih pogrješaka, ali budite uvjereni da ove riječi dolaze iz jednog srca koje čuva najveće poštovanje prema časnoj braći kapucinima. Znam da sam samo siromašan misionar, bijedna metla Bezgrješne, ali tim više joj se molim da u ovim bolnim vremenima priteče u pomoć i da nas spasi.



Vama u Njezinom Žalosnom i Bezgrješnom Srcu najdublje ožalošćeni

pater Karl Stehlin



Pismo je najprije objavljeno u engleskom prijevodu na Stranicama američkog Distrikta

.