Pojam
„katolički“ odnosi se na sve zemlje, sve krajeve svijeta. To
kazuje i samo značenje riječi - sveopći, univerzalan. Isto se tako
taj pojam odnosi i na druge epohe. Sveti nam Ivan apostol u
posljednjoj knjizi Novoga zavjeta rječito zbori o univerzalnoj
vrijednosti Isusa Krista i njegove jedne i jedine Crkve i svih naroda
i plemena povijesti koji se klanjaju zaklanom Jaganjcu.
Uvođenjem
novog Obreda i prodorom zlosretne nouvelle
théologie
prekinuta je veza s poviješću. Stvorena je averzija prema cijeloj
prošlosti Crkve - svoje vlastite Crkve, a štivom prosječnog
katolika i katoličkog povjesničara, obvezatnim štivom katoličkih
svećeničkih kandidata postale su sve crne legende o Katoličkoj
Crkvi, predkoncilskim papama, svecima, čak i o samom Gospodinu.
Sve
te legende, nastale u glavama mrzitelja katoličanstva, nikada nisu
dovoljno ispitane, nikada dovoljno potkrijepljene stvarnim, valjanim
dokazima, ali danas itekako utječu na razmišljanje prosječnog
katolika koji je sada više nego ikad - zbunjen.
Staro,
predkoncilsko, rigidno, zaostalo – pojmovi su koji se povezuju s
cijelom poviješću Katoličke Crkve.
Pokušaji
rješavanja posvudašnje krize hermeneutikom kontinuiteta, još od
sedamdesetih, nisu polučili željene rezultate: Koncil, nova
liturgija i sve metastaze nouvelle
théologie pokazuju
posljedice velike rupture koja je u pokoncilsko vrijeme posve
zagospodarila strukturama. Čak i kada se pokušavalo s najviših
razina, rezultati su bili neznatni. Dolaskom „posthermeneutičkog
pape“ sve je palo u vodu. O hermeneutici kontinuiteta nitko više i
ne govori.
U
sedamdesetima se oko nadbiskupa Lefebvrea oformio pokret koji se - u
duhu crkvene Tradicije, naputaka papa posljednjih desetljeća te
zahvaljujući Nadbiskupovom velikom iskustvu gotovo polustoljetnog
služenja Crkvi, na svim razinama: od misionara u grmlju, do
apostolskog delegata, nadbiskupa, koncilskog oca, potom generala
spiritanaca - snažno odupro uništenju Crkve.
Nastao
je jak i plodan pokret koji je ubrzo morao izazvati strašne reakcije
modernista. Nakon svih Koncila bilo je trzavica: uvijek su
suspendirani i ekskomunicirani heretici. Ovaj su put samo najbučniji
heretici blago kažnjavani, suspendirani su oni koji se drže
crkvenog nauka i poštuju njezinu Tradiciju. Velik uspjeh modernista
i liberala, dakako! Upravo ono čega su se pribojavali veliki pape
prije Koncila.
Danas
je jasno da u tradicionalnim krugovima katoličanstvo istinski živi:
tradicionalni pokret nije samo rasprostranjen po cijelom svijetu, u
gotovo svakom narodu i kulturi, nego je preko stare liturgije,
gregorijanskog korala i tomističkog razmišljanja i inače zdravog,
istinskog katoličkog razmišljanja ostala živa veza s prošlošću,
sa svim crkvenim epohama, na koje se ne primjenjuju crne legende i o
kojima se ne govori jezikom neprijatelja Crkve.
Upravo
ova povezanost sa svim epohama te osjećaj malenosti u usporedbi s
velikanima Crkve: a to su sveci, crkveni oci, srednjovjekovni
utemeljitelji redova, mistici – omogućuje tradicionalnim
svećenicima i teolozima zadržati zdrav razum i jasno katoličko
razmišljanje jer liberalna bahatost i opijenost današnjim vremenom
zasljepljuje, zamagljuje pogled, a time su i rezultati teološkog
promišljanja oskudni. Izloženost modama, trendovima i pritiscima
raznoraznih moćnika puno veća.
Modernisti
tradicionaliste i Tradiciju Crkve napadaju izravno. Ne uspijevaju
sačuvati mir duha i hiniti: pokažu uvijek svoje lice. Najdraže su
im ekskomunikacije, suspenzije, zabrane i protjerivanja. I to baš
oni koji se najviše zalažu da se sve ovo prema krivovjercima,
raskolnicima, nevjernicima i javnim grješnicima ublaži ili posve
dokine. Kojeg li paradoksa!
No,
nije li to tipična liberalna maksima: Sloboda za sve, osim za
neprijatelje slobode! Ovdje se praštaju „greškice“: svakom se
tradicionalistu odmah smije reći da je i raskolnik i krivovjerac i
neposlušan…No mercy!
Nakon
suspenzija, ekskomunikacija, protjerivanja, kleveta, tradicionalni je
pokret dobio mjesto u izgnanstvu. Postojano se širi i napreduje.
Modernisti mu sada malo mogu nauditi.
Jasno,
tu nastaje novi problem. Onamo kamo ne mogu doprijeti modernisti,
dolazi njihova produžena ruka: neokonzervativci.
Čudan
je to neki pokret, pomalo morbidan. Otpočetka ih modernisti ne vole.
Proganjaju ih gdje god stignu.
Neokonzervativci
o sebi imaju visoko mišljenje: da Crkvu brane od liberala, masona,
nevjernika i svih ostalih opasnosti. Sebe nazivaju samo: katolicima.
Lijep dokaz o stanju duha. Ali ova nepovezanost e ostalim epohama
crkvene prošlosti, vezanost za sve pokoncilsko razlogom je za brigu.
Možda
bismo ih ispravno trebali nazvati: polukonzervativnima. Ako se
pravovjerje po svojoj naravi može nazvati konzervativnim, onda im
taj pridjev nikako ne odgovara.
Istina
je da čuvaju ponešto od Tradicije i da ne reagiraju toliko burno na
tradicionalnu sv. Misu, osobito nakon motuproprija „Summorum
Pontificum“. Istina je da i sami gdjegdje njeguju gregorijanski
koral te ne uništavaju sve one običaje, tradicije i molitve koje su
preživjele iz predkoncilskog vremena. Tako da pokoji tradicionalist
pomisli da su nam oni bliski.
Zabrinjavajući
je pak neokonzervativni pogled na crkveno Učiteljstvo: o prvenstvu i
nezabludivosti Rimskog Prvosvećenika, Svetog Oca, Pape imamo jasno
definirane istine na Prvom vatikanskom saboru. Te su istine de
fide,
jasne su. Glava je Katoličke Crkve Papa. Znamo u kojim je
situacijama nezabludiv, znamo da smo mu dugujemo poslušnost. K tome,
Svetoga Oca treba voljeti i poštovati, moliti se za njega i u
javnosti mu odavati počast.
No,
opet, i u dokumentima I. vatikanskog sabora jasno stoji da Petrovim
nasljednicima nije obećan Duh Sveti kako bi naviještali novi nauk.
Dužnost papa je uz pomoć Duha Svetoga sveto čuvati i vjerno
iznositi objavu, poklad vjere koji smo primili od apostola.
Za
neokonzervativce ovaj dio nije bitan. Oni vjeruju u živo
Učiteljstvo, slobodno u fabriciranju istine, posve neovisno od
crkvene Tradicije. Tradicija doduše ima neko mjesto u životu Crkve,
ali samo reinterpretirana i nikada cjelovita.
Prenaglašava
se nezabludivost, katkad se stječe dojam da se stvara aura
nepogrješivosti osobe kao kod poganskih naroda. Ova niska udvornost
i papolatrijska glavinjanja onemogućuju zdravo razmišljanje i
snažno utječu na ispravan odnos sredstava i cilja: a cilj je naš
Gospodin, Isus Krist!
Ni
o kakvim se odlukama Učiteljstva ne smije razmišljati: sve je
dobro, odlično, najbolje za naše vrijeme. Pa čak i posve
proturječne izjave i odluke pape Bendikta XVI. i pape Franje također
bi se trebale odmah prihvatiti na koljenima…
Napomenimo
da se ipak odluke pape Benedikta, i kod nas i drugdje po svijetu, i
nisu prihvaćale na koljenima. Nismo vidjeli neokonzervativce na
slave staru Misu, da mijenjaju riječi pro
multis.
Dakle, ipak je riječ o opravdavanju novotarija koje pokoncilski pape
uvode. Kad je riječ o povratku Tradiciji, onda ne vlada toliki
entuzijazam, nego čista Realpolitik.
Uz
ovaj nekatolički pogled na ulogu crkvenog Učiteljstva za
neokonzervativce je tipičan moralni rigorizam, zbog čega ih
gdjekoji prosječan katolik drži pravim katolicima. No opet, taj
moralni rigorizam spojen s liturgijskim voluntarizmom, sa stalnim
popuštanjima na polju liturgije, ali sve više i teologije, stvara
nekakva nejestiva učenja koja jedino sami neokonzervativci mogu
razumjeti. Stoga je njihova komunikacija s ostalim katolicima
uglavnom napadačka, živčana i bahata. Opasno su „nemuzični“ i
blago zaudaraju po sektaštvu.
Zanimljiva
je jedna činjenica: kad nas tradicionaliste modernisti i
neprijatelji Crkve počnu proglašavati farizejima, oholicima,
opasnim i retrogradnim tipovima, mrziteljima napretka, tolerancije i
suživota, homofobima, mizantropima, islamofobima, klerofašistima,
neposlušnima, šljamom, ološem i delinkventima, neokonzervativci će
se ili priključiti napadačima ili postrance nijemo stajati,
pilatovski perući ruke.
Samo
onda kada ne postoji opasnost od širenja tradicionalnog pokreta,
izustit će pokoju pozitivnu riječ o Tradiciji, staroj Misi,
gregorijanskom koralu ili će otvoreno napasti duh Koncila ili
zapadnoeuropske biskupske konferencije.
Zanimljivo je da mnogi od njih nazoče staroj Misi, a onda i nakon toga odlučno zastupaju kako je novi obred divan, a stari obred eventualno ravan novomu, odnosno kako postoje svećenici koji novi obred dostojanstveno celebriraju (a to su uvijek duhovnici neokonzervativnih skupina). Međutim, sveta Misna Žrtva nije neka svećenikova privatna pobožnost koja ovisi o njegovim darovima – to je najizvrsnija molitva, kult Crkve koji mora izražavati vjeru Crkve. Odlučujuće je dostojanstvo obreda i ižarivanje dogmi katoličke vjere, a ne svećenikova osobnost. Kod dolaska na svetu Misu ne priklanjamo se svećenikovoj duhovnosti - franjevačkoj, karmelskoj, monaškoj itd., nego želimo predstavnika Crkve koji u obredu vrši i predstavlja službeni kult Crkve.
Da
zaključimo: na naš tradicionalni pokret nasrnut će svakakve
napasti. Možda se na modernistički napad najviše spremamo. To je
vazda krvav pohod na Tradiciju, der
Totale Krieg
goebbelsovskog tipa.
Nasrnut
će i sedisvakantisti. Brojno su maleni, nezanimljivi, nesposobni
stvoriti bilo kakvu zajednicu ili pokret. Uglavnom su to (nerijetko
nestabilni) pojedinci ili malene skupine koje se dijele i svađaju.
Kao virusi se nastoje ubaciti u tradicionalne skupine i razoriti ih
iznutra.
I,
dakako, neće izostati napad neokonzervativaca na koji se manje
spremamo jer su napadi podmukliji. Najprije drvljem i kamenjem, u
svom bahatom, primitivnom stilu (kada bi barem tako nasrnuli na
moderniste?!). Onda svojim teološko-filozofskim dociranjem. A onda
naposljetku vrbovanjem: za svoje skupine neokonzervativcima su
itekako potrebni tradicionalisti, ali „obraćeni tradicionalisti“.
Oni su dobra lovina. Budući da neokonzervativci uglavnom ne služe
staru Misu, a sam novi obred unosi liberalni duh, a mlađe generacije
sve su dalje od naše vjere kako smo je odvajkada živjeli, postoji
pogibelj pada ulijevo. Netko treba držati i desno krilo, a sve je
manje onih koji dolaze iz župa sa starim, pobožnim župnicima ili
časnim sestrama koji su ih naučili istinskom (dobrim dijelom
predkoncilskom) katoličanstvu. Na ovom permanentnom klizištu,
itekako dobro dođu mladi ljudi koji su bili u kontaktu s Tradicijom
i koji su djelomično prozreli modernizam. To su pravi trofeji. Oni
služe popravljanju sve više narušene unutarnje dinamike ovih inače
hermetički zatvorenih skupina. Dobivaju časno mjesto, zanimljivi
su, drži ih se pobožnima i učenima. Povjeravaju im se dužnosti,
često su u centru pažnje. Ovo je itekako velika napast, osobito za
one tradicionaliste koji su tašti, svojeglavi i nedovoljno ušli u
tradicionalnu duhovnost. Opet se za par srebrnjaka prodaje blago
katoličke Tradicije i pada se u zamku hegelijanstva koje je inače
tipično za upravljanje pokoncilskim strukturama i zajednicama:
teza+antiteza=sinteza. A to je daleko od katoličkog traženja
istine, a da ne govorimo o časnom pozivu obrane naše svete vjere,
Crkve i Tradicije.
Biti
tradicionalist trenutačno je najveća čast u svetoj Crkvi, ali i
najpotrebnija stvar u Crkvi u Hrvata. Da će na svakog
tradicionalista nasrnuti svakojake napasti, kao na sv. Antuna Opata,
logična je stvar, no ljepotu tradicionalnog katoličkog života,
molitve i liturgije nikakva blaga ovoga svijeta ne mogu platiti.
Jedan
vjernik
