Neki
su od nas još tinejdžeri, neki zreli ljudi, neki se spremaju u
mirovinu, a neki već u poodmakloj dobi. No, svima nam je jedno
zajedničko - valja živjeti po Božjim zapovijedima i stalno imati
na umu posljednje stvari, jer zbilja ne znamo kada će nas smrt
zateći.
Danas
se o svemu govori, raspravlja, svih se tema dotičemo, ali najbitniju
se nerijetko prešućuje. A to je naš odlazak s ovoga svijeta i
stanje u kojem će nas smrt zateći. Hoćemo li zbilja imati vremena
za pokajanje i izmjenu života?!
Otvorih
predkoncilski molitvenik i pronađoh posljednje uzdahe:
Klanjam
ti se, o Bože živi, istiniti! Vjerujem u te, o vjekovita Istino!
Ufam se u te, o neizmjerno Milosrđe! Ljubim te više negoli sve
stvari, o najveća i neizmjerna Dobroto! Gospodine, kajem se iz
ljubavi prema tebi što sam te, predragog Boga, toliko puta
uvrijedio. Neću te nikada više vrijeđati.
Isuse,
Sine Davidov, smiluj mi se! Gospodine, u ruke tvoje predajem dušu
svoju.
Ne moja,
preslatki Isuse, nego tvoja sveta volja neka bude!
Ovdje žezi,
ovdje sijeci, ovdje ne praštaj, samo da mi u vječnosti mogneš
oprostiti!
Isuse, budi mi
Spasitelj i spasi me!
Isuse, Marijo,
Josipe!
Majko Božja,
spomeni se mene!
Sveti anđeli
Božji, branite me!
Svi sveci i
svetice Božje, molite za me!
Gospodine
Isuse, primi dušu moju!
Isuse, Isuse,
Isuse!
(Kad
bolesnik ne mogne više govoriti, oni koji su uz njega neka mu češće
kazuju ove uzdahe, ali tako da mu ne budu dosadni ili neprilični).
Jedan
vjernik
