srijeda, 19. ožujka 2014.

Posljednji uzdasi


Neki su od nas još tinejdžeri, neki zreli ljudi, neki se spremaju u mirovinu, a neki već u poodmakloj dobi. No, svima nam je jedno zajedničko - valja živjeti po Božjim zapovijedima i stalno imati na umu posljednje stvari, jer zbilja ne znamo kada će nas smrt zateći.
Danas se o svemu govori, raspravlja, svih se tema dotičemo, ali najbitniju se nerijetko prešućuje. A to je naš odlazak s ovoga svijeta i stanje u kojem će nas smrt zateći. Hoćemo li zbilja imati vremena za pokajanje i izmjenu života?!

Otvorih predkoncilski molitvenik i pronađoh posljednje uzdahe:



Klanjam ti se, o Bože živi, istiniti! Vjerujem u te, o vjekovita Istino! Ufam se u te, o neizmjerno Milosrđe! Ljubim te više negoli sve stvari, o najveća i neizmjerna Dobroto! Gospodine, kajem se iz ljubavi prema tebi što sam te, predragog Boga, toliko puta uvrijedio. Neću te nikada više vrijeđati.
Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se! Gospodine, u ruke tvoje predajem dušu svoju.

Ne moja, preslatki Isuse, nego tvoja sveta volja neka bude!
Ovdje žezi, ovdje sijeci, ovdje ne praštaj, samo da mi u vječnosti mogneš oprostiti!
Isuse, budi mi Spasitelj i spasi me!
Isuse, Marijo, Josipe!
Majko Božja, spomeni se mene!
Sveti anđeli Božji, branite me!
Svi sveci i svetice Božje, molite za me!
Gospodine Isuse, primi dušu moju!
Isuse, Isuse, Isuse!

(Kad bolesnik ne mogne više govoriti, oni koji su uz njega neka mu češće kazuju ove uzdahe, ali tako da mu ne budu dosadni ili neprilični).


Jedan vjernik