U
trbuhu jedne trudnice bile su dvije bebe. Jedna od njih upita drugu:
– Vjeruješ li Ti u život nakon poroda. – Naravno. Nešto mora
postojati i nakon poroda. Možda smo ovdje radi priprave za ono što
ćemo biti kasnije. – Gluposti. Ne postoji život nakon poroda!
Kakav bi bio taj život? – Ne znam, ali će jamačno biti više
svjetla nego ovdje…Možda ćemo hodati svojim nogama i hraniti se
ustima. – Ma, to je apsurdno! Hodati je nemoguće. Jesti ustima?
Smiješno! Pupčana je vrpca put hrane…Reći ću ti jednu stvar:
život se nakon poroda mora isključiti.
Pupčana
je vrpca prekratka. Ja, naprotiv, vjerujem da mora nešto postojati.
A možda će biti drukčije od onoga što smo naviknuti imati ovdje.
– Ali nitko se nije vratio iz onostranosti, nakon poroda. Porod je
kraj života. A na kraju krajeva, život nije drugo nego tjeskobno
postojanje u mraku koje nas dovodi do ništavila. – Pa dobro, ne
znam točno kako će biti nakon poroda, ali ćemo sigurno vidjeti
mamu i ona će se za nas brinuti. – Mamu? Ti vjeruješ u mamu? A
gdje vjeruješ da je ona sada? – Gdje? Sva je oko nas! A u njoj i
zahvaljujući njoj živimo. Bez nje cijeli ovaj svijet ne bi
postojao. – Ja ipak u to ne vjerujem! Nikada nisam vidio mamu, zbog
čega je logično da i ne postoji. – U redu, ali pokatkad, kada smo
u tišini uspijemo je čuti ili oćutjeti kako miluje naš svijet.
Znaš?... Ja mislim da postoji stvarni život koji nas očekuje i da
se sada samo za njega pripravljamo… – Valjda je tako, ali ja malo
ili nikako ne vjerujem u ono što ne vidim…
Izvor:
www.sanpiox.it
