petak, 28. ožujka 2014.

Čovjek se rađa slijep… a umire kao bezbožac…

U trbuhu jedne trudnice bile su dvije bebe. Jedna od njih upita drugu: – Vjeruješ li Ti u život nakon poroda. – Naravno. Nešto mora postojati i nakon poroda. Možda smo ovdje radi priprave za ono što ćemo biti kasnije. – Gluposti. Ne postoji život nakon poroda! Kakav bi bio taj život? – Ne znam, ali će jamačno biti više svjetla nego ovdje…Možda ćemo hodati svojim nogama i hraniti se ustima. – Ma, to je apsurdno! Hodati je nemoguće. Jesti ustima? Smiješno! Pupčana je vrpca put hrane…Reći ću ti jednu stvar: život se nakon poroda mora isključiti.

Pupčana je vrpca prekratka. Ja, naprotiv, vjerujem da mora nešto postojati. A možda će biti drukčije od onoga što smo naviknuti imati ovdje. – Ali nitko se nije vratio iz onostranosti, nakon poroda. Porod je kraj života. A na kraju krajeva, život nije drugo nego tjeskobno postojanje u mraku koje nas dovodi do ništavila. – Pa dobro, ne znam točno kako će biti nakon poroda, ali ćemo sigurno vidjeti mamu i ona će se za nas brinuti. – Mamu? Ti vjeruješ u mamu? A gdje vjeruješ da je ona sada? – Gdje? Sva je oko nas! A u njoj i zahvaljujući njoj živimo. Bez nje cijeli ovaj svijet ne bi postojao. – Ja ipak u to ne vjerujem! Nikada nisam vidio mamu, zbog čega je logično da i ne postoji. – U redu, ali pokatkad, kada smo u tišini uspijemo je čuti ili oćutjeti kako miluje naš svijet. Znaš?... Ja mislim da postoji stvarni život koji nas očekuje i da se sada samo za njega pripravljamo… – Valjda je tako, ali ja malo ili nikako ne vjerujem u ono što ne vidim…

Izvor: www.sanpiox.it