Christus Rex

Ili dogma ili dvorski gizdelini (kicoši)


Tako se zbilja više ne može. Kod svake promjene Pape, kod svake promjene Biskupa, zahukta se utrka da se predvide potezi novog prvosvećenika ili novog prelata. Zahukta se prava utrka da ih se svrsta među konzervativce ili među progresiste, hvatajući među njihovim riječima onu nijansu koja daje predvidjeti njihovo usmjerenje. A među onima koji tako čine, koji su većina, nastaje potom utrka u kukavnom prilagođavanju radi ubrajanja među one koji se sviđaju novom Papi ili novom Biskupu.




To je dvorska utrka, utrka „dvorskih gizdelina“ koji se moraju prilagoditi prinčevim ukusima. Oprostite nam ovaj pomalo tvrd jezik, ne čini li vam se malo neuljudnim prema autoritetu, no on to ne želi biti. To je samo radi jasnog govora o ovoj ljudskoj prilagodbi, odveć ljudskoj, prema onome tko naređuje; prilagođavanje koje ne služi na čast crkvenim vlastima. U zagušljivoj smo klimi koju su izazvali novinari koji ponajčešće ne razumiju ama baš ništa o Crkvi i njezinoj tajni.

Ali novinari pušu na vatru koju oni nisu zapalili: kriza je dogme ta koja je izazvala požar. U Crkvi koja nije većma zabrinuta za čuvanje vjerskih istina, koje se ne mijenjaju, nije većma zabrinuta za održanje naučavanja svih vremena kako bi ga se predalo sljedećoj generaciji, dovodi nas se u stanje da se mora revolucionirati sve, kod svake promjene Pape i Biskupa…da bi se njima svidjelo.

Zamislite u prošlih devetnaest stoljeća crkvene povijesti ovu pomamu za prilagodbom? Možda su se kod svake promjene Pape ili Biskupa katolici, svećenici i vjernici, pitali, vrijedi li još da je Krist jedini otkupitelj? Ili da je Krštenje nužno za spasenje? Ili da izvan Crkve nema spasenja? Zamislite u prošlosti trajno reformiranje misnih obreda po ukusima crkvenih vlasti? Naravno da to nije moguće. Pape su prolazili, više ili manje dobri, više ili manje sposobni, više ili manje hrabri, više ili manje sveti, ali svi su jednostavno čuvali Poklad vjere koji je Krist povjerio njima s cijelom Crkvom; a vjernici nisu očekivali ništa novoga o ovome: očekivali su štoviše da ih Papa obrani pred svakom pogibeljnom krivovjernom promjenom.

Tako su se i Biskupi svih vremena sučeljavali s povijesnim mijenama, zabrinuti za čuvanje i jačanje vjere i kršćanskog života njihovog stada. Sve ovdje.

Danas ne, klima se promijenila: grozni je modernizam načeo vjerske istine, ispraznio ih je, podvrgao ih je stalnim izmjenama značenja zbog čega ne postoji više ništa sigurno…osim prilagođavanja ukusima onoga koji zapovijeda: kako tužno! To nije Crkva.

Jedna velika francuska umjetnica koja se obratila i postala benediktinskom monahinjom početkom XX. stoljeća, majka Geneviève Gallois, ovako je pisala o modernističkoj krizi, govoreći o svojem redovničkom pozivu: „Neumorno sam pokušavala upoznati dogmu, ovu Stijenu, ovaj neslomivi Čelik, ovaj Apsolut na koji sam sjedala sa začuđenom zapanjenošću, jer se nije savijao i sa sobom nije nosio potrebu traženja drugih stvari. Istina je bila ondje, nesalomljiva i posvemašnja: dvije stvari koji nikada nisam bila susrela u kolebljivim mišljenjima u kojima sam se kolebala. Bili su to vremena modernizma, silonizma, feminizma, altruizma, poboljšanja proletarijata itd…Pod izgovorom bratstva pravila se (i pravi se još) salata svih religija, mučeći dogmu da je se prilagodi svim mišljenjima. U svakoj od ovih rastresenosti postoji trunčica istine, ali trunčica odvojena od svog konteksta i denaturirana; Istina tako skuhana pogibeljnija je od jasne zablude. Otac Besse (benediktinac koji ju je vodio u obraćenje) govorio mi je: „Modernizam je usvojio terminologiju katoličanstva, oduzimajući joj njezinu suštinu.“ Religija je postala samo sociologija, ljudski moral koji teži stvoriti u ovom svijetu najbolji mogući Modus vivendi. Bog je tako samo djelitelj naših udobnosti i izvršitelj naših zamisli. To je stavljanje religije s nogama prema gore, a s glavom prema zemlji. Vratimo je u njezinu normalnu poziciju: lice uzdignuto prema Bogu koji je naš jedini cilj.“ (Realité unique et éternelle, ed. Du cloitre 1980., str 37-38).

Jasniju i točniju definiciju modernističke krize koja na strašan način i dalje traje u Crkvi, ne može se dobiti.„Neumorno sam pokušavala upoznati dogmu, ovaj Kamen…“ to je ono čemu služe crkvene vlasti i da bi to učinile, ne trebaju se „kolebati među mišljenjima“.

Ako nema ovog mističnog pogleda o objavljenoj istini, ovog pogleda koji je sam katolički, završit ćemo kao lažni valovi mišljenja, osuđeni istražiti koje će novotarije donijeti trenutačne crkvene vlasti. Ako nema dogme, ako nema postojanosti vjere u objavljene istine, kršćanski život sliči životu dvora koji se prilagođava princu da mu se svidi: a to je tragedija, to je smiješno. Dragi moji, živimo život trajno naslonjen na stijenu, na neslomiv čelik Objave, zahtijevajući od crkvenih vlasti da nam je jednostavno čuvaju.

Izvor: Uvod u časopisu „Radicati nella fede“, kolovoz 2013.


Arhiva bloga

Časopis: