subota, 10. kolovoza 2013.

Ili dogma ili dvorski gizdelini (kicoši)


Tako se zbilja više ne može. Kod svake promjene Pape, kod svake promjene Biskupa, zahukta se utrka da se predvide potezi novog prvosvećenika ili novog prelata. Zahukta se prava utrka da ih se svrsta među konzervativce ili među progresiste, hvatajući među njihovim riječima onu nijansu koja daje predvidjeti njihovo usmjerenje. A među onima koji tako čine, koji su većina, nastaje potom utrka u kukavnom prilagođavanju radi ubrajanja među one koji se sviđaju novom Papi ili novom Biskupu.




To je dvorska utrka, utrka „dvorskih gizdelina“ koji se moraju prilagoditi prinčevim ukusima. Oprostite nam ovaj pomalo tvrd jezik, ne čini li vam se malo neuljudnim prema autoritetu, no on to ne želi biti. To je samo radi jasnog govora o ovoj ljudskoj prilagodbi, odveć ljudskoj, prema onome tko naređuje; prilagođavanje koje ne služi na čast crkvenim vlastima. U zagušljivoj smo klimi koju su izazvali novinari koji ponajčešće ne razumiju ama baš ništa o Crkvi i njezinoj tajni.

Ali novinari pušu na vatru koju oni nisu zapalili: kriza je dogme ta koja je izazvala požar. U Crkvi koja nije većma zabrinuta za čuvanje vjerskih istina, koje se ne mijenjaju, nije većma zabrinuta za održanje naučavanja svih vremena kako bi ga se predalo sljedećoj generaciji, dovodi nas se u stanje da se mora revolucionirati sve, kod svake promjene Pape i Biskupa…da bi se njima svidjelo.

Zamislite u prošlih devetnaest stoljeća crkvene povijesti ovu pomamu za prilagodbom? Možda su se kod svake promjene Pape ili Biskupa katolici, svećenici i vjernici, pitali, vrijedi li još da je Krist jedini otkupitelj? Ili da je Krštenje nužno za spasenje? Ili da izvan Crkve nema spasenja? Zamislite u prošlosti trajno reformiranje misnih obreda po ukusima crkvenih vlasti? Naravno da to nije moguće. Pape su prolazili, više ili manje dobri, više ili manje sposobni, više ili manje hrabri, više ili manje sveti, ali svi su jednostavno čuvali Poklad vjere koji je Krist povjerio njima s cijelom Crkvom; a vjernici nisu očekivali ništa novoga o ovome: očekivali su štoviše da ih Papa obrani pred svakom pogibeljnom krivovjernom promjenom.

Tako su se i Biskupi svih vremena sučeljavali s povijesnim mijenama, zabrinuti za čuvanje i jačanje vjere i kršćanskog života njihovog stada. Sve ovdje.

Danas ne, klima se promijenila: grozni je modernizam načeo vjerske istine, ispraznio ih je, podvrgao ih je stalnim izmjenama značenja zbog čega ne postoji više ništa sigurno…osim prilagođavanja ukusima onoga koji zapovijeda: kako tužno! To nije Crkva.

Jedna velika francuska umjetnica koja se obratila i postala benediktinskom monahinjom početkom XX. stoljeća, majka Geneviève Gallois, ovako je pisala o modernističkoj krizi, govoreći o svojem redovničkom pozivu: „Neumorno sam pokušavala upoznati dogmu, ovu Stijenu, ovaj neslomivi Čelik, ovaj Apsolut na koji sam sjedala sa začuđenom zapanjenošću, jer se nije savijao i sa sobom nije nosio potrebu traženja drugih stvari. Istina je bila ondje, nesalomljiva i posvemašnja: dvije stvari koji nikada nisam bila susrela u kolebljivim mišljenjima u kojima sam se kolebala. Bili su to vremena modernizma, silonizma, feminizma, altruizma, poboljšanja proletarijata itd…Pod izgovorom bratstva pravila se (i pravi se još) salata svih religija, mučeći dogmu da je se prilagodi svim mišljenjima. U svakoj od ovih rastresenosti postoji trunčica istine, ali trunčica odvojena od svog konteksta i denaturirana; Istina tako skuhana pogibeljnija je od jasne zablude. Otac Besse (benediktinac koji ju je vodio u obraćenje) govorio mi je: „Modernizam je usvojio terminologiju katoličanstva, oduzimajući joj njezinu suštinu.“ Religija je postala samo sociologija, ljudski moral koji teži stvoriti u ovom svijetu najbolji mogući Modus vivendi. Bog je tako samo djelitelj naših udobnosti i izvršitelj naših zamisli. To je stavljanje religije s nogama prema gore, a s glavom prema zemlji. Vratimo je u njezinu normalnu poziciju: lice uzdignuto prema Bogu koji je naš jedini cilj.“ (Realité unique et éternelle, ed. Du cloitre 1980., str 37-38).

Jasniju i točniju definiciju modernističke krize koja na strašan način i dalje traje u Crkvi, ne može se dobiti.„Neumorno sam pokušavala upoznati dogmu, ovaj Kamen…“ to je ono čemu služe crkvene vlasti i da bi to učinile, ne trebaju se „kolebati među mišljenjima“.

Ako nema ovog mističnog pogleda o objavljenoj istini, ovog pogleda koji je sam katolički, završit ćemo kao lažni valovi mišljenja, osuđeni istražiti koje će novotarije donijeti trenutačne crkvene vlasti. Ako nema dogme, ako nema postojanosti vjere u objavljene istine, kršćanski život sliči životu dvora koji se prilagođava princu da mu se svidi: a to je tragedija, to je smiješno. Dragi moji, živimo život trajno naslonjen na stijenu, na neslomiv čelik Objave, zahtijevajući od crkvenih vlasti da nam je jednostavno čuvaju.

Izvor: Uvod u časopisu „Radicati nella fede“, kolovoz 2013.


Broj komentara: 5:

  1. Ha, ha, ha...Nije baš sve ovo lijepo čuti, ali i ja sam stekao sličan dojam. Sjetimo se onih "ratzingeriani" koji su preko noći postali "bergogliani". Čini mi se da su ih u Italiji nazivali "kriptopapistima". Jadno, u svakom slučaju!

    Klement

    OdgovoriIzbriši
  2. Nije li i to plod relativizma koji je zavladao u srcima? Odnosno, ne produbljuje li takvo moderno papinstvo modernističku krizu, uz dužno poštovanje Svetom Ocu? Ne bi li stoga pape prvi trebali vratiti pravovjerje i Tradiciju da se zaštite od samih sebe, a puste Duhu Svetomu da utječe na njihov pontifikat?!
    Danas svi žele biti originalni i jedinstveni, neponovljivi i nenadomjestivi, od djeteta do bake: na kraju sve završi u banalnosti.
    Kad vidim starije časne sestre kako predano rade po župama, strpljivo podnose sve, pa i uvrede koje su im upućene, na povratku iz kupnje obvezatno navrate u Crkvu i poklone se Presvetome- nisu li baš one primjer originalnosti, djelovanja Božje milosti u dušama...baš one koje na to i ne pomišljaju?!
    Eto to su remek-djela. Mi ćemo ostali, valjda, biti samo kopije.

    OdgovoriIzbriši
  3. Primijetio bih kako se u posljednje vrijeme (ili duže od toga) javlja fenomen sličan onome iz pontifikata IPII., samo u drugom kontekstu - kult ličnosti koji se prenosi na papu emeritusa Benedikta XVI., kojeg se uzima kao model svega naj naj (pravovjernijeg, idealnijeg, egzemplarnijeg za obnovu Crkve) što uopće postoji u katoličanstvu, gdje leži ogromna opasnost zatvaranja očiju i ušiju za istinsku obnovu Crkve koja leži jedino u tradiciji. Posve se previđa da je 'reforma reforme' samo jedan od pokušaja popravljanja i ušminkavanja lošeg automobila, koji unatoč svemu ostaje defektan i opasan za vožnju. Također, da J. Ratzinger kao teolog, iako jest postao tradicionalniji u svojoj kasnijoj fazi, ipak se nije odrekao, i ne može ga se utemeljeno isključiti iz linije novih teologa koji su manevrirali koncilom i promovirali neomodernističku teologiju. Odraz toga je i motuproprij SP, koji iako je bio veliki korak naprijed za tradiciju, ipak sadrži veliko i neprihvatljivo ograničenje svođenja tradicionalne mise na jedan od 'oblika' rimskog obreda, tj. izjednačavanja s novom misom u smislu liturgijske, teološke i doktrinarne vrijednosti. A takvo što neprihvatljivo je za tradicionaliste, i nisam nimalo uvjeren da je bivši papa mislio drukčije nego što uistinu stoji u dokumentu.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Posve se slažem. Lijepo ste to sročili. To su one teške teme o kojima se ja nisam usuđivao pisati.
      Celebracije kardinala Ratzingera devedesetih, njegova predavanja i knjiga o liturgiji, u širokim su krugovima probudili zanimanje za staru liturgiju. Zacijelo je napravio velik korak u tom smjeru. Međutim, mene je uplašio onaj simpozij o liturgiji u benediktinskoj opatiji Fontgombault: želja za "amalgamiranjem" dvaju obreda. Cijela je Tradicija, posve zaprepaštena, rekla NEIN.
      S druge pak strane, Summorum Pontificum veliki je iskorak iz poslijekoncilske konfuzije, ali je još prerano za prosudbu: možda će se taj motuproprij uskoro staviti izvan snage, a onda će uslijediti masakriranje svih onih koji su vjerovali u "heremeneutiku kontinuiteta"(Franjevci Bezrgešne otužan su primjer žrtvovanja ljudi, pri čemu se moraju pjevati borbene).
      Ponavljam: još je prerano donositi bilo kakve sudove-ovo je, dakako, bila samo hipoteza. Nadajmo se da će se pokazati krivom.
      Na koncu, ja bih rekao da je kardinal Ratzinger zatočenik svoje vjere u Koncil-desetljeća koja su slijedila pokazala su kakvu je katastrofu Koncil prouzročio. Kardinal je Ratzinger po svojoj naravi-razumijevanju glazbe, umjetnosti, ljepote-to ponajbolje osjetio na primjeru uništenja tradicionalne Mise i tu je pružio otpor.
      Očito da su razgovori s nadbiskupom Lefebvreom učinili svoje-kardinal se Ratzinger več u osamdesetima otvoreno suprotstavio duhu Koncila koji je nazivao "Ungeist des Konzils". Kasnije se suprotstavio i "virtualnom Koncilu", Koncilu medija...Jasno da je na sebe izazvao mržnju modernističkih gurua, ali nije smogao snage posve se otvoreno suprotstaviti liberalnim, revolucionarnim načelima koja su ubačena u život Crkve.

      Kikii

      Izbriši
  4. Kad smo već kod razgovora mons. Lefebvrea s kard. Ratzingerom, evo što mu je tom prilikom (1987.) blagopokojni mons. Lefebvre rekao:

    "Uzoritosti, čak i da nam date biskupa, čak i da nam date određenu autonomiju od biskupa, čak i da nam date svu liturgiju iz 1962., čak i da nam date da nastavimo sjemeništa i Bratstvo, kako činimo sad, mi ne možemo surađivati, to je nemoguće, nemoguće, jer radimo u dva dijametralno suprotstavljena smjera: Vi, Vi radite za dekristijanizaciju društva, ljudske osobe i Crkve, a mi radimo za kristijanizaciju. Ne možemo se složiti.

    Za nas, naš Gospodin Isus Krist je sve. On je naš život. Crkva je naš Gospodin Isus Krist; svećenik je drugi Krist; Misa je trijumf Isusa Krista na križu; u našim sjemeništima sve teži prema vladavini našega Gospodina Isusa Krista. Ali Vi, Vi činite suprotno: Vi ste mi upravo željeli dokazati da naš Gospodin Isus Krist ne može i ne smije vladati nad društvom."

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.