petak, 20. prosinca 2013.

Intervju s preuzvišenim biskupom Bernardom Fellayom - prvi dio



Sljedećih nekoliko dana objavljujemo intervju s preuzvišenim biskupom Bernardom Fellayom, Generalnim poglavarom Svećeničkog bratstva svetog Pija X., kojeg je koncem studenog dao obavijesnoj agenciji DICI-a i koja ga je ondje početkom prosinca objavila na francuskome i engleskome. Intervju je na francuskome objavljen i kao video. Pročitajte danas prvi od tri dijela.

Po Misi ponovno izgraditi Crkvu

Početak službe jednog novog Pape

Početak službe jednog novog pape može se promatrati kao vraćanje sata u automobilu na ništicu. Osobito kod jednog pape koji se po svojem djelovanju, svojim istupima i svojim intervencijama razlikuje od svojih prethodnika i stoji prema njima u frapirajućoj suprotnosti. To može ljude potaknuti da zaborave prethodni pontifikat što se u određenom smislu i dogodilo. Barem što se tiče više konzervativnog, odnosno reformskog pravca pape Benedikta XVI. Izvan je sumnje da su prvi Papini zahvati prouzročili mnogo nejasnoća, upravo proturječje, ili barem kontrast prema reformskom pravcu.

Primjer: Franjevci Bezgrješne

Njihova se duhovnost ravna po načelima oca Maksimilijana Kolbea. To je vrlo zanimljivo jer Maksimilijan Kolbe zahtijeva borbu za Bezgrješnu, borbu po Bezgrješnoj, Božju pobjedu nad Božjim neprijateljima - ovaj je pojam ovdje odista prikladan - naime nad masonima. To je nadasve zanimljivo promatrati. Ova borba protiv svijeta, protiv duha svijeta doveo ih je u našu blizinu, da tako kažemo po prirodi stvari, jer sudjelovanje u borbi protiv svijeta ipak negdje nosi sa sobom križ. U to su uključena vječna načela Crkve: što se naziva kršćanskim nazorom. Ovaj kršćanski nazor izriče se izvanredno u staroj Misi, u tridentskoj Misi. Kada je Benedikt XVI. objavio svoj motuproprij, po kojem je Misa ponovno općenito na raspolaganju, zbog toga se ova redovnička zajednica tijekom svojeg kapitula, to jest po odluci cijele redovničke zajednice, odlučila vratiti staroj Misi i to u cijelosti. Pri tom su bili svjesni da će se naći pred mnoštvom problema - budući da imaju župe - da ovi problemi ipak nisu nerješivi. Mnogi su od njih također počeli postavljati određena pitanja s obzirom na Koncil.

To je dovelo do toga da su neki kverulanti - zapravo samo šačica njih, kad se uzme u obzir njihov broj (ukupno ima otprilike 300 svećenika i braće) - dakle otprilike dvanaestak, u Rimu uložili protest: „Pokušavaju nam nametnuti staru Misu, oni se protive Koncilu“. To je izazvalo oštru reakciju rimske strane, već u tijeku pontifikata Benedikta XVI. - to se mora pojasniti. Zaključci, disciplinske mjere poduzete su doduše za pape Franje. One sadržavaju među ostalim zabranu celebriranja stare Mise za sve članove reda, s nekoliko iznimki i dopuštenja, eventualno gdjegdje…To stoji u izravnom proturječju s motuproprijem koji govori o jednom pravu: da svećenici imaju pravo celebrirati staru Misu i za to nije potrebna dozvola, ni ordinarija ni same Svete Stolice. Stoga je ova stvar prilično šokantna. To je nedvojbeno jedan signal.

Novo usmjerenje Crkve

„Kraj intermeca“. Ovaj je slogan objavilo mnogo progresista kod nastupa službe pape Franje. Mislim svakako da je to za one koje se naziva progresistima bilo točno ono što su priželjkivali. Drugim riječima, nakon službe Benedikta XVI. željeli su njegov pontifikat prepustiti zaboravu, skupa s inicijativama koje su težile za tim da, što se god događalo, ozdraviti stanje nekim korekturama - može li se ovdje govoriti o „ponovnoj izgradnji“? U svakom slučaju postojala je barem djelomično želja da se Crkvu izvede iz katastrofe u kojoj se nalazi.

Papa nastupa s drugim stajalištima i pri tome nasrće gotovo na sve. Svakome je bilo time jasno: Benedikt XVI. je zaboravljen! Bilo je uzaludno reći: „Ali ne! Oni vode istu borbu – Benedikt i Franjo – istu borbu!“. Nazor očito uopće nije isti. Način gledanja, definicija problema koji se tiču Crkve nisu isti! Ova ideja da se uvedu reforme koje su još dalekosežnije od svega ikada viđenoga. U svakom slučaju, ne stječe se dojam da će ove reforme pape Franje biti čisto kozmetičke!

Kakav će to onda imati učinak na Crkvu? To je vrlo teško reći.

Klima pomutnje

Nastup novoga Pape dovodi do zaborava onoga što mu je prethodilo kao da bi se započinjalo od ništice. Pri tome ima puno iznenađenja, ali i puno napada, jer je svojim riječima upravo svakoga iritirao, ne samo nas, nego uopće sve konzervativne. O pitanjima morala zauzeo je nepojmljive stavove, kao primjerice u slučaju homoseksualaca: „Tko sam ja da sudim?“. Pa sad, kao prvo: Papa. On je vrhovni sudac ovdje na zemlji.

Ako dakle netko postoji tko smije suditi, tko mora suditi i tko Božji zakon tumači svijetu, onda je to u svakom slučaju on. Što Papa osobno misli, to nas ne zanima. Od njega očekujemo da bude glasom Kristovim i time glasom Božjim; koji nam prenosi što je Bog rekao! A Bog nije rekao: „Tko sam ja da sudim?“

On je uistinu rekao nešto drugo: pogledajte osude koje pronalazimo u spisima svetog Pavla, a ne samo osude u Starom zavjetu - sjetimo se Sodome i Gomore - jednoznačne su. Sveti Pavao i Otkrivenje veoma snažno govore protiv svega protuprirodnoga. Stoga izjave poput ove stvaraju utisak, pa ako se kasnije i „ispravno protumače“, da je o nekim stvarima rečeno sve i suprotno od svega.

To stvara klimu pomutnje; ljudi su izbačeni iz ravnoteže; nužno očekuju jasnoću u stvarima morala, a još i više u stvarima vjere; ova su dva područja povezana jedno s drugim. Vjera i moral su dva područja naučavanja Crkve na kojima se može pozvati na nezabludivost. I najedanput vidimo Papu koji stvara nejasnoću.
To ide još mnogo dalje: tijekom jednog intervjua s isusovcima Papa napada one koji žele jasnoću. Nevjerojatno! On ne koristi riječ jasnoća. Koristi riječ sigurnost; oni koji žele doktrinarnu sigurnost. Naravno da to želimo! Kad netko osobno ima posla s riječju Božjom, riječju našega Gospodina, koji kaže da se čak niti točka na i ne smije izostaviti (iota unum), onda je bolje biti preciznim!

Papa s neznatnom vjerodostojnošću

Teško je dospjeti do procjene njegovih riječi jer već malo kasnije, ili gotovo istodobno pronalazimo riječi o vjeri, o stvarima vjere, o stvarima morala koje su veoma jasne i koje osuđuju grijeh, đavla; izjave koje veoma uvjerljivo i veoma jasno tumače da nitko bez pravog kajanja za svoje grijehe ne može dospjeti u nebo, da nitko ne može očekivati milost od dragoga Boga ako se iskreno ne pokaje za svoje grijehe.

To su sve opomene zbog kojih smo veoma sretni - prijeko potrebne opomene! Nažalost, zbog suprotstavljenih izjava one su ipak izgubile veći dio svoga učinka.

Mislim da ono što spada u najnesretnije stvari u ovim izjavama jest činjenica da su potkopale njegovu vjerodostojnost. Oduzele su Papi puno na vjerodostojnosti tako da se s izjavama koje on sada ili u budućnosti treba dati o važnim temama, neće postupati ništa drukčije nego prema drugima. Reći će se: „On se pokušava svima svidjeti: jedan korak ulijevo, jedan korak udesno“. Nadam se da sam u krivu, ali stječe se dojam da će to biti jednom od glavnih karakteristika ovoga pontifikata.

Što je netko određen u višu službu, tim opreznije mora biti u svojim izjavama, a to vrijedi nadasve za papine riječi. Mišljenja sam da on previše govori. Zbog toga njegove izjave postaju konfuzne, vulgarne, dakako u dubljem smislu riječi. Non decet: to ne priliči; tako se jedan papa ne bi trebao ponašati.

Više se neće moći reći što je privatno mišljenje, a što nauk…i već dolazi do brkanja. „Da, ali Papa to kaže!“ Ta, papa nije privatna osoba. Naravno da on može govoriti kao teolog, ali usprkos tomu on govori i kao papa! Novine tada neće kazati: „To je Papino privatno mišljenje“, nego prije: „Onaj koji to kaže, jest Papa; Crkva tako misli.

Papa, čovjek djela

Mislim da ipak ne mogu još podastrijeti sintezu. Vidim mnoštvo nadasve različitih elemenata, vidim čovjeka djela. To je prvenstvo djela, u tome nema dvojbe, to nije čovjek nauka. Jedan mi je Argentinac rekao: „Vama će Europljanima biti veoma teško razumjeti njegovu osobnost, jer Papa nije čovjek nauka, nego djela, prakse. On je krajnje pragmatičan čovjek, veoma blizu prakse.

To se prepoznaje u njegovim propovijedima. On je ljudima veoma blizu i to je, dakako, ono što ga čini omiljenim. Jer se ono, što kaže, svakoga tiče. Istodobno on sve pomalo iritira, ali on je blizu praksi. Tu nema mnogo teorije. To se jasno vidi: to je akcija, skromno i jednostavno.

To je ono što se vidi. Ali kako će se to odraziti na Crkvu? Koje će to posljedice imati za cijelu Crkvu? Je li to samo krik u pustinji, bez ikakvog djelovanja, ili će se štoviše jedan dio Crkve, progresivni dio, s time okoristiti. Osjeća se da bi on rado iz toga izvukao korist.

Već sada - kod raščlambe stanja u Crkvi - valja napomenuti kako se izgovaraju nesmotrene riječi, a neki iz toga izvlače zaključke, a nakon toga uslijedi „pojašnjenje“ (pokušava se kitati nauk). Već su bila dva ili tri markantna pojašnjenja - intervencije Pročelnika Kongregacije za nauk vjere koji je još jedanput posve jasno i odlučno formulirao točke koje je Papa pobrkao.

Gotovo je tako kao da bi Pročelnik Kongregacije za nauk vjere morao cenzurirati i ispravljati…to je već pomalo nespretno! Na koncu će progresivni od jedne određene točke početi drugim tonom i reći da to nije ono što su očekivali. U međuvremenu im Papa daje nadu - lažnu nadu…

2 komentara:

  1. Mons. Fellay nas zbilja iznenađuje. Lijepo je da se danas mogu pročitati njegove riječi, a za sve one koji razumiju francuski-da se može pogledati intervju s njim. Mnogi naši svećenici u sedamdesetima i osamdesetima koji su itekako poštovali lik i djelo mons. Lefebvea - a bilo ih je, neka se i to zna - samo bi ponešto saznali iz tiska ili od pojedinaca koji su bili u inozemstvu i susreli Nadbiskupa.
    S jedne strane vidimo trezvenost i opuštenost, daleko od grčevitosti, pokušaja da se odgonetne budućnost, širenja panike, a s druge strane jasnoću da je stanje izuzetno teško, gotovo neizdrživo. A tu pomaže vjera u Crkvu i Kristovo obećanje, no opet bez uljepšavanja i ideoloških natruha - protumačeno u duhu katoličke teologije. Uvijek sam se divio istinskim katoličkim teolozima jer su jedini, jedini koji zbilja tragaju za istinom i koji govore istinu. Toga nema u drugim religijama, toga ima jedva u drugim kršćanskim konfesijama.

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
  2. Bogu hvala na mudrosti mons. Fellaya!
    Primjer je katoličke jasnoće kojom bez uvijanja daje analizu stanja Crkve i pontifikata Pape Franje i njegova prethodnika Benedikta XVI.

    Augustin

    OdgovoriIzbriši

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.