petak, 30. listopada 2015.

Izjava mons. Fellaya o Zaključnom izvješću Sinode o obitelji


Zaključno izvješće drugog dijela zasjedanja Sinode o obitelji koje je objavljeno 24. listopada, daleko od toga da pokazuje suglasje među sinodskim ocima, izraz je kompromisa među posve različitim stavovima. U njemu se zacijelo mogu pročitati ponavljanja nauka o braku i obitelji, ali se zamjećuju i neugodne dvosmislenosti i propusti te nadasve otvoreni udari na stegu u ime relativističkog pastoralnog milosrđa. Opći dojam koji se stječe o ovom tekstu jest dojam pomutnje koji će se itekako iskoristiti u oprečnom smislu prema trajnom nauku Crkve.

Zbog toga nam se čini potrebnim ponovno potvrditi istinu o funkciji Pape i biskupa [1] te o obitelji i braku koju smo dobili od Krista. Činimo to u istom duhu koji nas je potaknuo da svetom ocu Franji pošaljemo usrdnu molbu prije drugog dijela zasjedanjā ove Sinode.

1. Funkcija Pape i biskupā

Kao sinovi Katoličke Crkve vjerujemo da je Rimski biskup, nasljednik svetoga Petra, Kristov namjesnik i istodobno Glava cijele Crkve. Njegova vlast je vlast upravljanja u pravom smislu i prema njemu pastiri kao i vjernici partikularnih crkava, uzeti svaki posebno ili skupa ujedinjeni, također i na koncilu, na sinodi ili u biskupskim konferencijama, imaju obvezu hijerarhijske podložnosti i istinske poslušnosti.

Bog je tako uredio stvari da držeći s Rimskim biskupom jedinstvo crkvenog zajedništva i ispovijedanje prave vjere, Kristova Crkva bude samo jedno stado sa samo jednim Pastirom. Sveta Crkva Božja božanski je uređena kao hijerarhijsko društvo gdje vlast koja upravlja vjernicima dolazi od Boga samomu Papi i preko njega biskupima koji su mu podložni.

Kada je Papinsko učiteljstvo dalo autentičan izričaj objavljene istine, bilo u dogmatskim stvarima bilo u stegovnima, na crkvene organizme koji su niže razine – kao biskupskim konferencijama – ne spada uvoditi promjene.


Smisao svetih dogmi koji se dovijeka mora čuvati jest ono što je Papinsko učiteljstvo i biskupsko učiteljstvo proglasilo jednom zauvijek i nije dopušteno od toga se udaljavati. Poradi toga pastoral Crkve kada vrši milosrđe mora početi s izlječenjem bijede vjerskog neznanja, tumačeći dušama smisao istine koja ih spašava. [2]

U takvoj hijerarhiji koju je postavio Bog na području vjere i Učiteljstva, objavljene istine su povjerene kao božanska ostavština apostolima i njihovim nasljednicima, naime Papi i biskupima, kako bi oni ovaj poklad vjere vjerno čuvali i s vlašću poučavali. Ovaj poklad, s obzirom na svoje izvore sadržan je u pisanim knjigama Svetoga pisma i u nepisanim Predajama koji su sami apostoli primili iz Kristovih usta ili koji su sami apostoli pod vodstvom Duha Svetoga predavali gotovo iz ruke u ruku sve do nas.

Kada Crkva koja poučava tumači smisao ovih istina sadržanih u Svetome pismu i u usmenoj Predaji, onda ga ona vjernicima nameće s vlašću kako bi ga prihvatili kao od Boga objavljen te je krivo reći da na Papu i biskupe spada potvrditi ono što im govori sensus fidei [vjersko shvaćanje] ili zajedničko iskustvo naroda Božjega.

Već smo u svojoj Usrdnoj molitvi Svetomu Ocu pismeno to ovako izrekli: „Naš nemir dolazi od osude koju je sveti Pio X. formulirao u enciklici Pascendi, slične prilagodbe dogme zahtjevima koji se danas iziskuju. Sveti Pio i Vi, Svetosti, dobili ste puninu vlasti naučavanja, posvećivanja i upravljanja u poslušnosti Kristu koji je Glava i Pastir stada u svakom vremenu i na svakom mjestu i kojemu Papa mora biti vjerni namjesnik na zemlji. Predmet dogmatske osude ne može vremenom postati praksa koja je pastoralno dopuštena.“

To je ono što je napisao nadbiskup Marcel Lefebvre u svojem Proglasu od 21. 11. 1974.: „Nikakav autoritet, pa čak ni najviši autoritet u hijerarhiji, ne može nas prisiliti da se odreknemo svoje vjere ili da okrnjimo svoju vjeru koju je crkveno Učiteljstvo već devetnaest stoljeća jednoznačno formuliralo i naviještalo. Sveti Pavao kaže: 'Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet!“ (Gal 1,8)!'[3]“

2. Brak i katolička obitelj

Što se tiče braka, Bog se pobrinuo za rast roda ljudskoga ustanovivši brak koji je čvrsta i trajna veza jednoga muškarca i jedne žene [4]. Brak krštenika je sakrament jer ga je Krist uzdigao na ovo dostojanstvo. Brak i obitelj su dakle božanske i naravno-pravne ustanove.

Prva svrha braka je rađanje i odgoj djece i nikakva ljudska volja ne može to isključiti vršeći radnje oprečne ovoj svrsi. Drugotna svrha braka je uzajamna podrška koju supružnici pružaju jedno drugomu, kao i lijek protiv požude.

Krist je ustanovio jedinstvo braka kao konačno i za kršćane kao i za sve ljude. Ovo jedinstvo ima svojstvo nerazrješivosti u toj mjeri da je nikada nitko ne može raskinuti, ni volja obaju supružnika, a ni ljudski autoritet: “Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.“ [5] U slučaju sakramentalnog braka krštenika jedinstvo i nerazrješivost se objašnjava i po činjenici da su oni znak jedinstva Krista sa svojom Zaručnicom, Crkvom.

Sve što ljudi mogu odrediti ili poduzeti protiv jedinstva i nerazrješivosti braka, ne odgovara ni onome što zahtijeva narav, a ni dobro ljudskoga društva. Osim toga, katolički vjernici imaju tešku obvezu ne vezati se samo civilnim brakom, ne uzimajući u obzir sklapanje braka pred Crkvom koja to propisuje.

Primanje Euharistije, odnosno sakramentalna Pričest, zahtijeva stanje posvetne milosti i jedinstva s Kristom po božanskoj ljubavi; ona umnaža ovu ljubav i istodobno označava ljubav Kristovu za Crkvu koja je s njim vjenčana kao jedina Zaručnica. Sukladno tome, one koji po slobodnoj volji žive skupa izvan braka ili čak i u preljubu – protivno Božjim i crkvenim zakonima – ne može se pripustiti euharistijskoj Pričesti i valja ih promatrati javnim grješnicima jer daju loš primjer ogrješenja o pravdi i ljubavi. „Tko otpusti svoju ženu, pa se oženi drugom, čini preljub.“[6]

Kako bi se dobio oprost grijeha u okviru sakramentalne ispovijedi, nužno je imati čvrstu nakanu više ne griješiti. Prema tome, oni koji odbijaju okončati svoju nezakonitu situaciju, ne mogu primiti valjano odrješenje. [7]

Prema Božjem zakonu čovjek ima pravo služiti se svojom spolnošću samo u zakonitom braku i poštujući granice koje su određene moralom. Stoga homoseksualnost proturječi naravnom i božanskom zakonu. Zajedništva u koja se ulazi izvan braka, bilo da su od dvoje ljudi koji žive skupa, preljubnička ili čak homoseksualna, jesu nered protivan zahtjevima božanskog naravnog zakona i time predstavljaju grijeh. U tome se ne može utvrditi nikakvo ćudoredno dobro, čak ni manje savršeno.

S obzirom na trenutačne zablude i građanska zakonodavstva protiv svetosti braka i čistoće običaja može se ustvrditi: naravni zakon ne trpi iznimke jer Bog je u svojoj beskrajnoj mudrosti u naviještanju svoga zakona predvidio sve slučajeve i sve okolnosti, suprotno ljudskim zakonodavcima. Stoga se ne može dopustiti takozvana situacijska etika kod koje se pravila ponašanja, onako kako ih daje naravni zakon, želi prilagoditi promjenjivim okolnostima raznih kultura. Rješenje problema na moralnom području ne smije se podložiti savjesti supružnika ili pastira, naravni zakon se štoviše nameće savjesti kao pravilo za djelovanje.

Brižnost milosrdnog Samaritanca prema grješniku očituje se smilovanjem koje ne pravi kompromise s grijehom, upravo kao što liječnik koji želi djelotvorno pomoći bolesniku da ponovno ozdravi ne sklapa kompromise s bolešću, nego mu pomaže nadvladati je. Nije se moguće osloboditi evanđeoskog nauka u ime subjektivističkog pastorala predstavljajući nauk općevažećim, a potom ga ukidati u pojedinačnom slučaju. Biskupima se ne može dati dopuštenje da zakon nerazrješivosti ženidbe dokidaju ad casum [u pojedinačnom slučaju], a da se ne izložimo pogibelji značajnog slabljenja evanđeoskoga nauka te komadanja crkvene vlasti. Što se naime u jednom takvom krivom pogledu doktrinarno tvrdi, moglo bi se pastoralno zanijekati; što je de jure [pravno] pak zabranjeno, moglo bi se de facto [u praksi] dopustiti.

Usred ove krajnje pomutnje odsada je na Papi – sukladno njegovoj službi i u granicama koje mu je sam Krist postavio – naviještati jasno i čvrsto katolički nauk quod semper, quod ubique, quod ab omnibus [8] [što se uvijek, što se svagdje (vjerovalo) i što su svi (vjerovali)] i spriječiti da se ovoj općevažećoj istini proturječi u praksi i na raznim mjestima.

Slijedeći Kristovu zapovijed: vigilate er orate [bdijte i molite], molimo se za Papu: oremus pro pontifice nostro Francisco [Pomolimo se za našega vrhovnog pastira Franju] i ostanimo budni: non tradat eum in manus inimicorum ejus [9] [neka ga on ne preda rukama neprijatelja njegovih] da ga Bog ne prepusti vlasti njegovih neprijatelja. Utecimo se Mariji, Majci Crkve da mu izmoli milosti koje će mu omogućiti biti vjernim upraviteljem blagā njezina božanskog Sina.

Menzingen, 27. listopad 2015.
+ Bernard
Fellay
Generalni poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X.

[1] Mt, XVI, 18-19; Iv, XXI, 15-17; uredba Pastor aeternus Prvog vatikanskog sabora.
[2] Tridentski sabor, 4. zasjedanje; I. vatikanski sabor, uredba Dei Filius; dekret Lamentabili, br. 6.
[3] Gal 1, 8.
[4] Post 2, 18-25.
[5] Mt 19, 6.
[6] Mt 19, 9.
[7] Lav XIII., Arcanum divinae sapientiae; Pio XI., Casti connubii.
[8] Vinko Lerinski, Commonitorium.

[9] Molitva pro summo Pontifice.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.